Tih godina je bilo nekoliko oluja, nekoliko doista loših vremena. Ali navikao sam se na to. Nekoliko porata u Europi pa onda za Montreal. Znalo je biti opako, pogotovo u zimsko doba. Tada Atlantik uskuha i jednostavno ubija svom svojom silinom. Tada nas ne voli. I kao da se poigrava s nama; prvo nas pusti da mislimo kako smo prošli lišo a onda nas lomi svojom snagom, želi nam pokazati da smo mali, ništavni, da smo poput Odiseja kojeg je Posejdon u svojoj osveti bacio na otok Kirke…
…
Lisabon je jedan od mojih najdražih porata. Jednom smo zadili u njemu tri tjedna, i što reći; tamo sam proveo možda tri najbolja tjedna u životu. Vino, riba, žene…ljubav. Bio sam mlad, pun životnih očekivanja.
A ona mi ih je priuštila.
Libelinha.
I plovio sam Edenom.
S njom, ofkors.
…
To je bilo vrijeme bez interneta. Vrijeme u kojem smo bili opušteni, podatni, sretni… zaljubljeni… ali istinski zaljubljeni jedni u druge, vrijeme u kojem smo bili svoji…
Danas je sve laž.
Danas je sve ispraznost.
…
A Atlantik nas je čekao u svoj svojoj silini. Bojali smo se, to nije tajna. Bojali smo se i jedva smo se čekali dočepati Azora. Oni su nam bili spas, zaklon od bijesa Posejdona…
I u svom tom strahu, u drhtanju pred snagom prirode ja sam uvijek mislio na nju.
I osjećao je.
Osjećao sam njene usne koje su me dodirivale, njene ruke koje su me grlile… njene riječi koje su me raznosile na sve četiri strane svijeta…
„Volim te“.
I ja sam se raspadao.
…
Miris duhanskog dima ispunjavao je sobu, a ja sam gledao negdje u daljinu…zurio u strop. U polutami te sobe, sjene kreirane od naših tijela su se prelamale a ja sam se okrenuo na bok i gledao u nju.
Disala je ravnomjerno, lijepa kao što samo mladost može biti.
Ona i ja.
Baroque Lady i Stari Tovar.
Mariner.
Pomislih, Bože ista je kao Libelinha, lijepa portugeška iz nekih davnih dana, dana u kojima smo se opijali da bi preživjeli i spremno dočekali idući dan u kojem bi prkosno stali nasuprot bijesu Posejdona. U danu kojem smo bili muškarci, ratnici…i pomorci.
…
I tako… srce je moje puno ožiljaka, ožiljaka koji zarastaju ali i bole.
Uvijek bole.
I koliko god ja pokušavao zaboraviti, oni me podsjećaju na neke prošle dane.
Dane kada sam bio sretan samo kada bi je vidio, kada bi me ovlaš dotakla u prolazu…kada bi me pogledala. I poljubila, ofkors.
I svaki ima svoje ime…
I ovaj zadnji, ali znam, ne i posljednji.
Njen...
.....


( Lisabon, Anno Domini 1998.)