Tih godina je bilo nekoliko oluja, nekoliko doista loših vremena. Ali navikao sam se na to. Nekoliko porata u Europi pa onda za Montreal. Znalo je biti opako, pogotovo u zimsko doba. Tada Atlantik uskuha i jednostavno ubija svom svojom silinom. Tada nas ne voli. I kao da se poigrava s nama; prvo nas pusti da mislimo kako smo prošli lišo a onda nas lomi svojom snagom, želi nam pokazati da smo mali, ništavni, da smo poput Odiseja kojeg je Posejdon u svojoj osveti bacio na otok Kirke…
…
Lisabon je jedan od mojih najdražih porata. Jednom smo zadili u njemu tri tjedna, i što reći; tamo sam proveo možda tri najbolja tjedna u životu. Vino, riba, žene…ljubav. Bio sam mlad, pun životnih očekivanja.
A ona mi ih je priuštila.
Libelinha.
I plovio sam Edenom.
S njom, ofkors.
…
To je bilo vrijeme bez interneta. Vrijeme u kojem smo bili opušteni, podatni, sretni… zaljubljeni… ali istinski zaljubljeni jedni u druge, vrijeme u kojem smo bili svoji…
Danas je sve laž.
Danas je sve ispraznost.
…
A Atlantik nas je čekao u svoj svojoj silini. Bojali smo se, to nije tajna. Bojali smo se i jedva smo se čekali dočepati Azora. Oni su nam bili spas, zaklon od bijesa Posejdona…
I u svom tom strahu, u drhtanju pred snagom prirode ja sam uvijek mislio na nju.
I osjećao je.
Osjećao sam njene usne koje su me dodirivale, njene ruke koje su me grlile… njene riječi koje su me raznosile na sve četiri strane svijeta…
„Volim te“.
I ja sam se raspadao.
…
Miris duhanskog dima ispunjavao je sobu, a ja sam gledao negdje u daljinu…zurio u strop. U polutami te sobe, sjene kreirane od naših tijela su se prelamale a ja sam se okrenuo na bok i gledao u nju.
Disala je ravnomjerno, lijepa kao što samo mladost može biti.
Ona i ja.
Baroque Lady i Stari Tovar.
Mariner.
Pomislih, Bože ista je kao Libelinha, lijepa portugeška iz nekih davnih dana, dana u kojima smo se opijali da bi preživjeli i spremno dočekali idući dan u kojem bi prkosno stali nasuprot bijesu Posejdona. U danu kojem smo bili muškarci, ratnici…i pomorci.
…
I tako… srce je moje puno ožiljaka, ožiljaka koji zarastaju ali i bole.
Uvijek bole.
I koliko god ja pokušavao zaboraviti, oni me podsjećaju na neke prošle dane.
Dane kada sam bio sretan samo kada bi je vidio, kada bi me ovlaš dotakla u prolazu…kada bi me pogledala. I poljubila, ofkors.
I svaki ima svoje ime…
I ovaj zadnji, ali znam, ne i posljednji.
Njen...
.....


( Lisabon, Anno Domini 1998.)

Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
(Propovjednik, Proslov 6,7)
…
Jednu Oluju smo izbjegli. Kapetan je skrenuo kurs prema jugu i ta je ostala iza nas. Potom smo krenuli prema Gibraltaru misleći da je sve loše prošlo i da nas očekuje bonaca za dan-dva.
Ne i tada.
Kao otrovni žalac škorpiona, iduća nas je dohvatila u roku od par sati.
I bilo je ozbiljno. Nema kuhane hrane, nema spavanja.
Samo unezvjerene oči.
Brod se valja, vitar force 10, valovi od par metara a mi se ne damo.
…
A ja sam u mislima s njom, mojom Morskom Vilom i znam da ćemo se izvući.
Kako znam?
Pa jednostavno…još puno toga joj moram reći.
Moram joj reći da je još uvijek lijepa kao nekada, da mi nedostaje njen zvonki smijeh, njene usne kojima bi me znala ljubiti dok bi sidili na zidiću isprid Džaje, njene razigrane ruke, njeno šaputanje u uho i kad bi mi rekla da me voli.
Da, puno toga joj još imam reći…
…
Brodski lim škripi u jezivoj borbi s prirodom; valovi udaraju nesmiljenom žestinom a mi šutimo. Svak' sa svojim odlutalim mislima.
I tako tri dana.
…
Fascinantno je kako nakon takvih nevera nastupi zatišje, kako more zbonaca. Mirno je i čovjek bi rekao kako je nemoguće da je samo sat-dva ranije ta modra površina bila izbrazdana zastrašujućom olujom svih oluja…
…
A ja stojim na bandi o' broda i gledam u plavu vodenu površinu, idealno ravnu, bez ijednog nabora na njoj, kao kod svilenog pokrivača na postelji koju dijelimo. Ona i Ja.
I znam, sigurno znam da još nije vrime za partencu, da ću i ovaj put doći doma i reći joj koliko je volim.
I koliko mi nedostaje u svim tim noćima, noćima punih straha, noćima izmučenim beskrajnim valjanjem broda pod udarima vjetra sa Sjevera.
Da, i ovaj put dolazim doma da joj sve to kažem.
Njoj.
Mojoj Morskoj Vili.


(Atlantik, Rujan 2001, na putu od Nove Škotske prema Azorima)