Kava je jedna od najvažnijih stvari u životu Dalmatinca.
Ona prva, jutarnja, jaka, koja te budi i određuje ti
kvalitetu dana.
Ja je pijem na jednom mjestu, gdje se uglavnom
skupljaju šljakeri, poneki bajker i moj frend.
Ali, nije kava tema moje priče.
Tema je, kao i uvijek, Ona.
Samo,ovoga puta, Ona je malo drugačija.
.............................................
Prvi srk kave, i mobitel zvoni.
Metnija sam zvuk motora kao ringtone. ono kad ga verglaš na manicu.
Na displeju-njen broj.
Dubravka.
Kako se čovik u tim trenutcima nekako razgali, nekako
ga prožme neka milina, a kroz vene mu krv počne ubrzano teći...
Jer, uspomene naviru, uspomene na Dubu, kako san je od dragosti zva.
I, na ono šta san doživija s njom.
.......................................................
Noć je bila nekako divlja, puna alkohola i još koječega...
Ona, s druge strane šanka, a ja nasuprot nje.
Ona mlada, s prekrasnom dugom kosom (plela je u rep),
a ja, sredovječni maritimo, u portu nakon nekog vremena...
Kako se to dogodilo, ni sam ne znam.
Samo se sjećam ljubavnog zagrljaja negdje kod nje i kako sam je razodjevao i ljubio njene velike grudi
a ona se izvijala pod naletima strasti i potpuno predavala meni, Starom Tovaru.
S njom je sve bilo kao u nekom snu, kao da lebdiš iznad bonacom učvršćene uvale mora,
i vidiš ribe i ljude kako žive u jednoj neponovljivoj harmoniji mira.
Dube me je izluđivala, svojim rukama, grudima,
jezikom, onim njenim nestašnim jezikom koji je jezdio mojim nagim tijelom dovodeći me u potpunu nirvanu...
Predavala se potpuno, uzimala me čitavoga, pa me puštala od sebe, ponovo privlačila, gurala u ambise nedoživljenog tjelesnogužitka,
a onda plakala od strasti u smiraju doživljenog vrhunca.
Moja mala Dube.
.............................

Ustajem se, i pazim da je ne probudim.
Nekako mi se pogled zaustavija na njoj...
Bože, kako je bila prelijepa, s onom raspletenom dugom kosom,
polunaga...
Onako, kao Helena, najljepša žena zbog koje je počeo Trojanski rat.
Odlazim.
Zatvaram vrata, tiho, kao lupež.
Tako se i osjećam.
.......................................
Mob zvoni.
Prihvaćam poziv.
"Ej, mali, Dube je..."
.........................................
Kako čoviku triba malo da bi bija neizmjerno sretan u životu.

(...monolozi Starog Tovara...)