Prostorija u Ćumezu je bila zadimljena, ispunjena mirisom alkohola, teških začina i kanabisa.
I španjolske glazbe.
Imala je predivan glas, onako... dubok, grlen, glas koji se stapao sa zvukom glazbe koja je nastajala prebiranjem po žicama gitare omanjeg Španjolca, glas koji je dominirao prostorijom.
Pjesma je govorila o ljubavi, nesretnoj, ofkors.
Ja i ne znam postoji li koja sretna...
Ali nije samo glas bio taj koji je privlačio pažnju u prostoriji;
Inez je i izgledala božanstveno: punih usana, crvenih poput torrerovog plašta, tamnoputa, crne kose skupljene na vrhu glave...živi spomenik svojim precima... Maorima, najvjerovatnije.
Muk, nastao nakon što je završila s pjevanjem, potrajao je neko vrijeme.
Prekinulo ga je urlanje rulje i gromoglasni povici Meksikanaca koji su navratili u Ćumez na nekoliko pića prije povratka kući.
- Cerveza - rekao sam Debelom Panchu koji je iza šanka brisao netom oprane čaše s prljavom krpom.
Bez riječi, otvorio je bocu i stavio je ispred mene skupa s čašom , maloprije tretiranom s krpom nalik na otirač za noge.
Uzeo sam samo bocu.
A onda, njen miris mi je dopro do nosnica, razbijajući vonj neopranih tijela, duhanskog dima i prženog chillija.
- Tequila, por favor. Na račun Gringosa.
Inez. S fenomenalnim glasom...i još koječim.
Pogledao sam je.
Pogledala me je.
Nasmiješena, bila je još ljepša.


Malaguena salerosa.
Y decirte nina hermosa
Eres linda y hechicera,
Eue eres linda y hechicera,
Como el candor de una rosa...

...a mi smo tražili jedno drugo...
usnama, dodirima, dahom....
i bila je to noć
kad jednostavno poželiš da jutro nikad ne svane.


Nikad se više nisam vratio u Manzanillo.
I nikada više nisam vidio Inez.
Danas...danas su moji putevi drugačiji.
Vrijeme prolazi.
Sjećanja blijede, više nisu kristalno jasna
i podsjećaju me na zamagljeno staklo kroz kojeg vidim samo konture,
samo obrise nečega što postoji Tamo, iza Prozora Prošlosti.
I bojim se obrisati to staklo.
Da...siguran sam, neću ga obrisati.
Ne još....


Laku noć, Inez.