„Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Prokisla, radosna, očarana, pod kišom
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se, i ja sam se smiješio
Ti, koju nisam poznavao
Ti, koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se toga dana
Ne zaboravi… „
(…Jacques Prevert…)
…………………

A Brest me je dočekao tog dana kišovit.
Ulice su bile mokre i skliske, kiša je padala bez prestanka, baš kao i u Prevertovoj pjesmi o Barbari.
Bio sam u Francuskoj i ranije; ta njihova kiša nije kao i naša, krupna, hladna i dosadna.
Drugačija je. I ja je volim. Možda baš ta riječ i nije prava, ali ta francuska kiša me baca u drugačije raspoloženje nego naša.
……………….

Te večeri sam izašao sam. Rekoh sebi, pivo-dva i pedala natrag na brod. Međutim, jednom sam pročitao negdje da „stvari uglavnom nisu onakve kakve se čine na prvi pogled“…
To me prati cijeli moj život.
To-mislim…“nisu onakve kakve se čine na prvi pogled.“

La Chouffe

Volim francuske kafiće, lokale, kako god… šank, separei, dobra glazba, i francuski jezik, za mene možda najsenzualniji jezik na svijetu. Počeo sam lagano…. La chouffe… unutra je toplo, vanka pada kiša, a ja u svom filmu, briga me za sve probleme ovog svijeta
Sam sam, nikoga ne znam, i dobro mi je. U vitrini iza šankera gledam slike nekakvog natjecanja u automobilizmu, slike izblijedile od patine vremena, slikane u vrijeme negdje pedesetih godina prošlog stoljeća. Na jednoj slici prvak, pretpostavljam, kožna kapa i naočale za vožnju, stoji s nekakvim peharom a do njega lijepa žena, visoka, vitka, duge crne kose, možda je i brineta, teško je zaključiti jer slike su vintage, i ona drži plišanog medu u naručju.
Plišanog medu.
I zašto sam sad to morao vidjeti….
Ispijam baldaku bire do kraja, plaćam novčanicama i iden dalje…

La Habana

Mršava konobarica je uzela narudžbu, engleski joj je bio dosta loš ali sporazumjeli smo se. Čak smo opleli i nekakvu kratku konverzaciju, ona na tom lošem engleskom a ja na još lošijem francuskom. Ali ide to kad se ljudi osjećaju.
Plišani medo iz La chouffea mi nije izlazio iz glave. Osjećaji katkada naviru kao i rijeka u svom kretanju od izvora prema ušću; na početku je brza, živahna, opaka na pojedinim dijelovima, rekao bih ali sve što teče dalje, gubi onu svoju silinu i na samom ušću bude pitoma i mirna.
La Habana je bila pristojno popunjena; stolice ni za lijek, dosta ljudi je čekalo da se mjesta isprazne da bi uletili za nekakav stol. Glazba uživo, kopija Tita Larrive i Tarantule, ali solidna moram priznati. Latinoamerička glazba, na pamet mi je pao Banderas i Mariachi.
„Je li slobodno za sjesti“ – grleni glas francuskinje prene me iz razmišljanja. Ona, frendica i njen dečko. Takav dojam sam stekao.
Mislim, rekla je to ona na francuski a ja je i nisam baš razumio.
Pokazao sam joj da je slobodno. Zahvalila se toplim osmijehom.
I ja sam se osmjehnuo također.
Glupa situacija skroz.
Izašao sam zapaliti cigaret.
…
Izašla je sama; društvo je ostalo za „našim“ stolom, frendica i njen dečko. Pušili smo svak' sa svojim mislima dok nam se pogledi nisu sreli. Nekako sam se osjećao težak, nije mi se dalo ništa. Nekada bi već bio u akciji. Te noći mi se baš i nije dalo.
Ali ona nije čekala.
Sviđa ti se ovdje – upitala me na dobrom engleskom.
Aha-rekoh. Fino mjesto, dobra glazba, lijepi ljudi…
Nasmijala se na to.
Lijepi?
Da. Lijepi. Pa i ti si lijepa. – vratio sam se u ritam.
Hvala – rekla je pocrvenjevši u licu
…
E, tako je to.
Instikt nikada ne gubiš, možda nekada otupi ali on je uvijek tu.
Spreman.
…
Zoe

Volili smo se tu večer.
Ona, lijepa francuskinja Zoe i ja, Stari Mariner, stari morski vuk.
…
Polutama sobe.
Poljupci.
Zagrljaji.
Strast.
Požuda.
Igra dvoje ljudi koji u tom trenutku imaju samo jedno drugo, dvoje ljudi koji nemaju što izgubiti.
Vrhunac.
Erupcija emocija.
Bila je mlada, ali nije nam to smetalo.
Meni možda malo u početku dok me nije opustila svojim dodirima, svojim dahom na mom vratu, prsima, trbuhu…
Prepustio sam joj se.
Nisam imao drugog izbora. Mislim… ma ne mislim ništa, bilo je fenomenalno…
A kiša je i dalje padala nad Brestom.
…
I uvijek vučem neku paralelu, ne mogu se riješiti te navike.
Brest
Barbara
Kiša
La chouffe
Plišani Medo
La Habana
Zoe
Plišani medo
Ona
Plišani Medo.
Taj plišanac, na onoj slici u La chouffeu, bio je okidač.
…
Jer ona me uvijek rastopi nekom svojom porukicom, nekakvom sličicom…
sličicom na kojoj se nalazi ona i gleda me, nasmiješena, lijepa poput francuskinje Zoe te večeri u Brestu,
sličicom kako leži na travi,
sličicom kako sjedi na ljuljački,
sličicom kako je zagrljena sa mnom, Starim Marinerom…
...

Sličicom kako je zagrljena s njenim Plišanim Medom.

...

…
E da, život me nekada zna dobro nagaziti.
Kao uostalom i sve nas….