Ponovo pijem kavu u Queena, mjestu gdje šljakeri navraćaju iz istog razloga kao i ja, a tu i tamo se skupe bajkeri, kao i moj frend.
Osoblje se promijenilo, nema više Ćićoline, nema Bucke. Od nove konobarice čujem da je Bucka otišla s nekim Hercegovcem u Metropolu, navodno je lik nekakav biznismen, nešto kao bavi se uvozom namještaja. Neka, a isto mi fali njena zajebancija i njeno pilanje o mojim drugaricama. Bože, je bi me znala satrat...
..............
Iskrcaj je bio u Nigeriji; najprije smo išli dvi ure od broda na kraj s malim, brzim brodom. Tamo nas je dočekao otužan pogled na porat i smrad smeća koje je ležalo na nekoliko hrpi čekajući da se transportira negdje, valjda di će manje smrditi. Improvizirana kapija sa željeznim kontejnerom kao neslužbenim graničnim prijelazom dočekala nas je u svom punom sjaju; tri lika sa crvenim beretkama i kalašima jugoslavenske proizvodnje,čije mi je porijeklo odao vojnik koji nas je „čuvao“ na brodu dok smo nasipali močvaru. I agent, naravno, koji nam je donio putovnice i svojski se trudio izgovoriti imena i prezimena mojih kolega belgijsko-holandskih korijena. Nije se proslavio. Nakon kratkog zadržavanja, upisivanja u nekakvu bilježnicu crvenih, tvrdih korica, krenuli smo prema aerodromu. U jednom vozilu mi, za nama vojna pratnja. Nevjerojatno, za čas se vratiš 70-ak godina u prošlost, ne treba ti vremeplov, mislim se....
................
Nije me čekala ovaj put.
Mada bih volio da je.
Jbg, ne možeš svaki put dobit ono što bi želio.
................
Milijardu ljudi, automobila, motora....to je bila slika Lagosa to poslijepodne. Mravinjak. Cesta katastrofa. Vozač nas je provlačio kroz nekakve oputine, zemljane kaldrme. Na cestama stari Leylandi i Mackovi, iz nekakve humanitarne pomoći od prije milijun godina, valjda.... Ogromna crnkinja, obilata na svim strateškim mjestima, nosila je na glavi nekakav ogroman pladanj sa sto kila kruha, rekao bih, a djeca su se vraćala iz škole, odjevena u uniforme. Lijepo, pomislim. Ovako sam i ja nekada nosio zelenu kecelju...
Lijepi neki ljudi, prijateljski raspoloženi.
....................
Volim je. Ali ne svaki put. Ne volim osjećaj sputanosti.
....................
Približavanje aerodromu mijenja i sliku Grada. Već se vidi razlika između prašnjavog predgrađa i nečega što pokušava ići u korak sa svjetskim metropolama. Nema potleušica s krovovima od lima, gradnja je puno bolja, cigla, crijepovi. Nema gužve, to je važno.
Odbor za doček je Nigerijka srednjih godina, širokih bokova i mesnata lica, samo što ne frflja dok priča.... Engleski joj je vrlo dobar i dok čekamo da se ostali čekiraju pita me da kakav tip žena volim. Odgovaram sa „nema te koje ja ne volim“, a ona se smješka...Nudi mi provod ako ostanem a tada se ja smješkam...
Ručna provjera prtljage, tri generala i generalica koja je na tren zakunjala, vjerojatno od umora i dosade, prpaju nam torbe tražeći tko zna što.
Prolazimo sve „punktove“ provjere uključujući i imigraciju. Neloše, ide dobro, mislim se.
Hehe, je, ali sve do zadnje prepreke.....
.....................
Mislim na nju često. Ona i ne zna koliko mi znači.
U onim trenucima samoće, lošeg vremena, stresnih situacija....
Možda je i bolje da je tako.
......................
Lik kao iz Tarantinovih filmova zaustavlja me na zadnjem check-pointu. Pedeset....možda i šezdeset godina star, mršav u maskirnoj uniformi, crvena beretka, žuti zubi i tetejac za pasom. Ovo s tetejcem sam izmislio, imao je neku geveru a meni je tetejac prvo pao na pamet. Ne znam zašto.
„Keć, keć du ju hab e keć ?“
Šta ovi lupeta, mislim se. Ne razumijem – kažem potpuno kul.
Dolar, euro, keć, keć.
Aaaa, cash (keš), na to misli.... Kažem da nemam ni cente. Lagano skeniranje od strane Mršavoga. Gledamo se uzajamno. Ja ne skidam pogled s njegove face, pada mi napamet priča kako je jedan od takvih pretražio jednog našega , našao mu 30 dolara u džepu i hladno zaplijenio ...ono...ovo je sad moje.
Ma jebeš 30 dolara, jebeš i 300...samo da već jednom prođeš dalje.
Mršavi mi daje mot da prolazim.
I ja prolazim dalje.
...........................
Haj.
Haj.
I ne treba nam puno, sve se zna.......
.............................
Daj nam rundu, kažem lijepoj crnkinji koja je radila u baru. Gledam je, baš je lijepa. Crna je za poludit, ali ima predivne crte lica. Ime napisano na pločici koju je nosila kao osoblje lokala davno sam zaboravio. Ona se osmjehuje, pita odakle sam. Kroacija, kažem. Ne znači joj to mnogo. Da, pitanja i odgovori u nekoj konverzaciji koja ne znači ništa. Čista kurtoazija. Razmjenjujemo dobra; njoj novci, nama pivo.
Polazak i dolazak, baš kao i tisuću puta do sada.
............................
Ne ide nam u posljednje vrijeme baš kako bi trebalo. Ne javljamo se jedno drugome. Valjda je to onaj loš period koji povremeno naleti, ka reful juga.
Bit će bolje, mislim se.
Vjerojatno hoće.
Da...vjerojatno hoće.
Južina nikada ne potraje dugo........
Post je objavljen 02.12.2015. u 05:46 sati.