petak, 21.09.2018.
suzama l'epim tapete vol.1020
...put je krenuo obećavajuće...
Nije bilo prevruće, autoput je bio više manje prohodan i mi smo jurili u susret moru.
...A onda smo ušli u Malu Kapelu...
Naime, Einy je kao mali imao napade klaustrofobije ili čega već u vožnji autom.
Znam da mu nije bilo lako ali nisam baš u to vrijeme bila nešto naročito uravnotežena i to me izluđivalo do granica ludila.
Naime kad ga uhvati, jadničak krene tako hiperventilirati i dahtati da se cijeli auto trese.
Koma.
S vremenom se riješio tog ogromnog straha koji ga je gušio i tih epizoda više nije bilo.
Do Male Kapele.
Ja sam, kao i većinu puta unazad nekog vremena, u vožnji slušala predavanje i nisam odmah primjetila šta se dešava.
Einy je počeo dahtati sve u 16 šetkati se po stražnjoj klupi amo vamo sve dok nije došao glavicom sa moje lijeve strane i vlažnom me njuškicom teško dišući gurkao.
Tad sam shvatila.
ne znam zašto, možda zbog naglog gubitka sunca, naglog nastupa umjetnih svjetala u tunelu koja su velikom brzinom prolazila pored auta, Einy se zahuktao.
Stali smo na prvom stajalištu nakon tunela da se malo smiri.
Bilo je ok dok smo bili vani ali čim bi ušao u auto, opet isto.
I bez tunela.
Put se, pretpostavljate, odužio....
No kad smo napokon stigli...ne zna se tko je bio sretniji od nas dvoje...
Nakon iskrcaja i vožnje u liftu koja nam kasnije i nije bila baš najmilila, nas smo troje krenuli u šetnju.
Einy je bio presretan...
Prolazili smo kroz koridor pun tinejdžera koji su mu se divili i dragali ga, a on je u svom elementu prilazio jednom pa drugom sa lajnom u ustima plešući svoj "vidi me vidi me ja sam lipicaner" ples...
Došli smo na nekakvu ledinu.
Ja sam se zapričala i malo su mi, što od puta ili od umora ili čiste nepažnje zbog opuštene atmosfere, senzori za druge pse jednostavno zakazali...
U djeliću sekunde začuo se lavež a Einy je u još kraćem vremenu, nakostrješivši se zaletio se ka izvoru laveža i režanja.
Ja sam, prekidajući se u pola rečenice, dala u divljački trk.
"Einy, NAZAD!" derala sam se.
Iza psa koji je lajao iz petnih žila sjedila su dva Splićana mojih godina.
Nisu se makli s mjesta, samo su me u čudu gledali kako mašem rukama i kreštim ako kakav ranjeni nezgrapni noj.
Ugledala sam još jednog psa koji se pridružio lavežu prvog.
Einy je i dalje uzvraćao istom mjerom dok sam ga zgrabila za ogrlicu.
Dvojac me i dalje sa zanimanjem lijeno gledao ne pomaknuvši se dok jedan od njih dvojice nije napokon bey imalo uybu]enja ispod glasa tiho rekao "obe su kuje"
Kao prekinuta iz nekog teškog sna, stala sam, spustila ruke i ponovila upitno "kuje?"
"ae" glasio je odgovor.
"Pa čemu onda..?"
Pogledala sam pse.
Lajavica je nezainteresirano šetala praveći se da Einya uopće ne vidi, dok je druga ležala na leđima...
A Einy?
Einy je temeljito i požudno lizao tu koja je ležala na leđima.
Svi smo stali i šutke gledali.
Einy se stvarno uživio nije me uopće obadavao šta bi Dalmoši rekli.
Nakon par minuta njegovog oralnog uživanja, došla sam do njega i odvukla ga za ogrlicu.
Pogled mu je bio staklen a slina curila.
"Ok, dosta si lizao blizao" rekla sam mu ispod glasa.
Pozdravili smo ekipu i krenuli istim putem nazad.
Ok...Einy je definitivno prekinuo sušu bez sexa u našoj obitelji...o da i oralni se sex računa
..pile malo mamino...
- 19:26 -
suzama l'epim tapete vol.1019
....sta je to seks?...
Nešto za jelo?
Paaaa a moglo bi i biti 
Ja sam svoj seks sigurno POJELA kad ga više nemam
Ne znam od kuda mi je pala ova ideja na pamet sada...
Smiješno...Nda...
Puno se stvari izdešavalo u međuvremenu i danas mi je skroz na skroz čudnjikav dan tako da me bacilo na komediju.
Crnu.
Einy i ja smo izgleda nekako osuđeni na apstinenciju.
iskreno zbog njega mi je više žao nego zbog sebe same, no, ima on povremene izlete....
Naime, prošli smo četvrtak popodne nas dvoje krenuli put Splita....
Već se dugo ohrabrujem odvesti ga na more, nakanjujem se i nakanjujem pa nikako.
Ovaj nam je poziv došao od jedne poznanice koja sad već polako ali sigurno prerasta u prijateljicu.
Naime dotična je projektantica strojarstva i upoznale smo se preko posla.
Slučajno.
Naime ona je projektant suradnik onog ureda u kojem sam gostovala do prošle godine.
I tako, kad je bila zadnji puta u Zagrebu rekla je:"Ja ću sljedeći četvrtak ići opet u Zagreb pa bi se mogla vraćati skupa sa tobom i Einyem zašto ne bi vas dvoje došli do mene za vikend?"
Bila sam zatečena.
Mislim zvala nas je jednom prilikom već ranije ali sam mislila da je to "onako"...ali eto...
Rekla sam da ću razmisliti.
I razmišljala sam o tome cijeli vikend.
Da, bilo bi jako dobro čak i dapače više nego poželjno da maleni pliva, ali s druge strane, put je dug, a nas dvoje, istini za volju nismo nikad bili skupa kod nekoga u gostima (moje ne računam) i još k tome prespavali dvije noći?
Roštalo mi je to sve po glavi, roštalo...pa činjenica da niti Einy niti ja ne volimo lajnu, da je to grad, da ima puno pasa....da ću ja taman dobiti posjetu od "tetke iz Amerike"(za neupućene mengulja)..da ovo...da ono...
Nazvala sam ju ponedjeljak iza našeg razgovora.
"Čuj" započela sam razgovor "ako ponuda još uvijek vrijedi..."
Prekinula me uzvikom"Dolazite???"
I tako smo Einy i ja naoružani do zuba svime i svačime krenuli put Splita...
- 13:38 -
ponedjeljak, 17.09.2018.
suzama l'epim tapete vol.1018
...i tako...
u utorak sam bila na razgovoru za posao...ono što sam poslala životopis...
Maaalčice mi je ego bio povrijeđen što ga ODMAH na razgovoru nisam dobila ...no u petak ujutro me zvao tip i javio mi da su me "uzeli".
Pa hajde....
I tako, na njegovo žestoko inzistiranje, počinjem za tjedan dana raditi.
Mhm.
Pa dobro.
Ništa pretjerano ne očekujem niti razmišljam specijalno o tome.
Zašto?
Paaaaa...ako mi se ne svidi uvijek mogu dati otkaz 
Smrdi mi na previše posla na dva čovjeka no šta se može...kako rekog ranije...prihvatiš/promjeniš ili odeš...
A s druge strane...poslovi jednostavno PLJUŠTE..padaju sa svih strana...nda....
...ja i dalje pokušavam meditirati...slušam predavanja čovjeka koji definitivno "djeluje" na moj mozak...Srđan Roje...koga zanima nek malo googlea.
Meni osobno ima smisla.
Vi ostali...ako Vam se svidi, ok, ako mislite da je notorna glupost...opet ok...to je jedna od stvari koju sam osvijestila slušajući ta predavanja
Ranije bih dala SVE od sebe da uvjerim svekoliko pučanstvo da je to super da je to cool i da pomaže sad kažem ok, informaciju sam podijelila, ako je netko želi prihvatiti ok, ako ne, opet ok...
Ne, NIJE da mi je svejedno...nego pokušavam prihvatiti da svako ima svoje mišljenje i zna sam za sebe najbolje šta želi ili ne...iliti ne možeš nekome pomoći ako to sam u tom trenutku ne želi...
A eto...
Toliko za danas...kratko ali jako slatko...zar ne?
- 10:42 -
ponedjeljak, 10.09.2018.
suzama l'epim tapete vol.1017
"...jer za ljubav treba imat dušu...."
se čuje iz zvučnika...
Upravo sam na pola napravila svoju prvu meditaciju u životu...ok...ne baš prvu ali ajdemo reći prvu sjedilačku jer sam sad skužila tijekom vođene meditacije da je i ono na svakom kraju yoga sata ustvari bila meditacija.
Sad mi je puno jasnije zašto sam se osjećala tako čisto i opušteno i bez problema na kraju sata...
...nekad mi se desilo i da zaplačem...
Bit će da je tijelo proplakalo samo od sebe jer je NAPOKON dobilo malo MIRA...ili su to bile suze duše?
Nda....moglo bi se o tome satima...
Kažu da ti se sve desi u vrijeme kad si spreman primiti to isto.
Kod mene je primanje jako mukotrpan posao.
Jer je viš enego evidentno da se ja opirem i opirem i opirem...
No, nakon jaaaaakkkkoooo dugo vremena...ispada je je pao otpor...
Pustila sam se...
Više ne žudim...ne tražim nego samo primam...ili ne, kako mi u tom trenu dođe.
Učim....
Recimo naučila sam sljedeće:
Svaku situaciju koja se desi bilo ružna ili lijepa možemo "riješiti" na tri načina
1. Prihvatiti ju
2. Promjeniti ju
3. Otići od nje
Eh...da sam to znala u toliko situacija prije...recimo u nekim mojim predugim vječnim kvazivezama...ili u situaciji sa tatinom bolešću par godina prije...
Eh...
No...sad znam ako ne bolje, a onda drugačije reagirati na situaciju...
Evo ispričat ću jednu...
Projektirala sam dvije male stambene zgradice, sveukupno 10 stanova.
Dio projekata sam dogovorila ispod cijene jer sam se trudila jako dobiti taj posao, a i računala sam na nadzor na izvođenju.
Volim nadzor, a posebno volim kontrolirati armaturu.
To je onaj skriveni građevinar što čuči u meni i povremeno ga pustim van.
I tako...otvorilo se gradilište...
Baš sam bila zadovoljna sa tom činjenicom.
Baš mi je, ono, veliki gušt biti nadzor.
Volim to.
Ne toliko da volim naređivati izvođačima šta i kako da rade koliko mi je gušt biti na gradilištu.
Baš to volim.
No...ovaj put nije išlo sve o planu...
Izvođač koji je ujednom i dijelom investitor ima patološku potrebu za mijenjanjem stvari..
Pod stvari mislim dubina iskopa, smanjivanje izolacije i ono što ja nikako ne dopuštam...mijenjanje armature.
I tako je krenulo sve naopako...
Preplitak iskop...
Izmjena armaturnih mreža na temeljnoj ploči...
Lomljenje ruku na samom startu građenja...
Prvo mi je naravno reagirao ego...
Mislim nije problem i napraviti grešku, pa i ja ih radim masu, pa što, bit je kako ju riješiti..ništa nije u kamenu uklesano osim ako jest (sad sam to smislila...haha).
Pitam izvođača jednom "Jel na dobroj koti temeljna ploča?"
"Jest, ništa ti ne brini" jednom, dvaput, triput....a najbolja stvar u svemu je što su mi radnici koji tamo fizički rade rekli iskreno da su preplitko, no naravno nije njihovo da se bune, gazda ih plaća, ne smiju protiv njega, no...moje je ego poludio..."Pa zar on stvarno misli da sam ja TOLIKO GLUPA da to neću vidjeti?????"
Uglavnom da ne duljim...
Prvo sam pokušala promjeniti...
A onda sam, uvidjevši da nema teorije da promjenim ama baš ništa predložila izvođaču da se maknem sa gradilišta. "Vidi", rekla sam mu "ajde da ti ja ne budem nadzor. Ja bih radije da te mogu pozdraviti na cesti i da mi u budućnosti opet daš da projektiram nego da se tu svaki dan nadjačavamo pred radnicima na gradilištu"
Nije pristao na prvu, no kad smo sljedeći puta bili na kavi skupa s njegovim investitorom partnerom prezentirao je to kao vlastitu ideju...
Dakle...svojevoljno sam odlučila otići od situacije..
Još uvijek imam malo gorak okus u ustima zbog toga, no s vremenom će i to otići, no živci su i dalje n abroju.
To mi je u ovom trenu najbitnije.
Je da sam neko vrijeme žalila za izgubljenim sredstvima, no i me prošlo jer se zatvaranjem tog posla počelo otvarati nešto drugo.
Između ostalog poslala sam napokon i životopis u jednu firmu...
Da, da...ma malo se lomim između vlastite firme i neimanja privatnog života jer je to kad radiš kao onemanshow u ovom slučaju onewomanshow nekako usko povezano i radnog vremena od 8 sati pa već duže vremena ne znam što bih od to dvoje..pokušavam si pomoći...
No, i to će se riješiti s vremenom...
Sad više bar nisam nestrpljiva...idem dan po dan... minutu po minutu...
Smanjujem stres na što manju moguću mjeru..
I nekako...ide mi!
- 08:57 -
