ponedjeljak, 10.09.2018.
suzama l'epim tapete vol.1017
"...jer za ljubav treba imat dušu...."
se čuje iz zvučnika...
Upravo sam na pola napravila svoju prvu meditaciju u životu...ok...ne baš prvu ali ajdemo reći prvu sjedilačku jer sam sad skužila tijekom vođene meditacije da je i ono na svakom kraju yoga sata ustvari bila meditacija.
Sad mi je puno jasnije zašto sam se osjećala tako čisto i opušteno i bez problema na kraju sata...
...nekad mi se desilo i da zaplačem...
Bit će da je tijelo proplakalo samo od sebe jer je NAPOKON dobilo malo MIRA...ili su to bile suze duše?
Nda....moglo bi se o tome satima...
Kažu da ti se sve desi u vrijeme kad si spreman primiti to isto.
Kod mene je primanje jako mukotrpan posao.
Jer je viš enego evidentno da se ja opirem i opirem i opirem...
No, nakon jaaaaakkkkoooo dugo vremena...ispada je je pao otpor...
Pustila sam se...
Više ne žudim...ne tražim nego samo primam...ili ne, kako mi u tom trenu dođe.
Učim....
Recimo naučila sam sljedeće:
Svaku situaciju koja se desi bilo ružna ili lijepa možemo "riješiti" na tri načina
1. Prihvatiti ju
2. Promjeniti ju
3. Otići od nje
Eh...da sam to znala u toliko situacija prije...recimo u nekim mojim predugim vječnim kvazivezama...ili u situaciji sa tatinom bolešću par godina prije...
Eh...
No...sad znam ako ne bolje, a onda drugačije reagirati na situaciju...
Evo ispričat ću jednu...
Projektirala sam dvije male stambene zgradice, sveukupno 10 stanova.
Dio projekata sam dogovorila ispod cijene jer sam se trudila jako dobiti taj posao, a i računala sam na nadzor na izvođenju.
Volim nadzor, a posebno volim kontrolirati armaturu.
To je onaj skriveni građevinar što čuči u meni i povremeno ga pustim van.
I tako...otvorilo se gradilište...
Baš sam bila zadovoljna sa tom činjenicom.
Baš mi je, ono, veliki gušt biti nadzor.
Volim to.
Ne toliko da volim naređivati izvođačima šta i kako da rade koliko mi je gušt biti na gradilištu.
Baš to volim.
No...ovaj put nije išlo sve o planu...
Izvođač koji je ujednom i dijelom investitor ima patološku potrebu za mijenjanjem stvari..
Pod stvari mislim dubina iskopa, smanjivanje izolacije i ono što ja nikako ne dopuštam...mijenjanje armature.
I tako je krenulo sve naopako...
Preplitak iskop...
Izmjena armaturnih mreža na temeljnoj ploči...
Lomljenje ruku na samom startu građenja...
Prvo mi je naravno reagirao ego...
Mislim nije problem i napraviti grešku, pa i ja ih radim masu, pa što, bit je kako ju riješiti..ništa nije u kamenu uklesano osim ako jest (sad sam to smislila...haha).
Pitam izvođača jednom "Jel na dobroj koti temeljna ploča?"
"Jest, ništa ti ne brini" jednom, dvaput, triput....a najbolja stvar u svemu je što su mi radnici koji tamo fizički rade rekli iskreno da su preplitko, no naravno nije njihovo da se bune, gazda ih plaća, ne smiju protiv njega, no...moje je ego poludio..."Pa zar on stvarno misli da sam ja TOLIKO GLUPA da to neću vidjeti?????"
Uglavnom da ne duljim...
Prvo sam pokušala promjeniti...
A onda sam, uvidjevši da nema teorije da promjenim ama baš ništa predložila izvođaču da se maknem sa gradilišta. "Vidi", rekla sam mu "ajde da ti ja ne budem nadzor. Ja bih radije da te mogu pozdraviti na cesti i da mi u budućnosti opet daš da projektiram nego da se tu svaki dan nadjačavamo pred radnicima na gradilištu"
Nije pristao na prvu, no kad smo sljedeći puta bili na kavi skupa s njegovim investitorom partnerom prezentirao je to kao vlastitu ideju...
Dakle...svojevoljno sam odlučila otići od situacije..
Još uvijek imam malo gorak okus u ustima zbog toga, no s vremenom će i to otići, no živci su i dalje n abroju.
To mi je u ovom trenu najbitnije.
Je da sam neko vrijeme žalila za izgubljenim sredstvima, no i me prošlo jer se zatvaranjem tog posla počelo otvarati nešto drugo.
Između ostalog poslala sam napokon i životopis u jednu firmu...
Da, da...ma malo se lomim između vlastite firme i neimanja privatnog života jer je to kad radiš kao onemanshow u ovom slučaju onewomanshow nekako usko povezano i radnog vremena od 8 sati pa već duže vremena ne znam što bih od to dvoje..pokušavam si pomoći...
No, i to će se riješiti s vremenom...
Sad više bar nisam nestrpljiva...idem dan po dan... minutu po minutu...
Smanjujem stres na što manju moguću mjeru..
I nekako...ide mi!
- 08:57 -
