srijeda, 29.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1016
...prilika čini lopova...
...kažu...
Išla sam do Spara na Rotoru u nedjelju.
Kako su započeli radovi oko Rotora pa su neki i prilazni putevi istom zatvoreni u toj trgovini vlada...jednom rječju...pustoš.
No...taj je Spar blizu nasipa, ujutro je padala kiša, Einy je samnom u autu d anadoknadimo malo to što smo se to jutro pod kišom šetali ekspressno i ja odoh prvo u Spar...
Ulazim unutra, povrće niti ne gledam...i kad je na tom mjestu egzistirala Billa nije nikad bilo nekog povrća spomena vrijednog a ono što je bilo uvijek je precjenjeno tako da samo prolazim kroz voće i povrće..
Dolazim do mlječnih proizvoda...da, da, došla sam u biti kupiti mlijeko. i neko meso. Nisam pila mlijeko stoljeće vremena ali radila sam kurkuma pastu pa što ju ne rastopiti u malo mlijeka i dobiti zlatno mlijeko?
Prolazim između polica i škrinja i čudom se čudm polupraznim škrinjama..
Wooooowwwww....
Kako poluprazno....
Pronalazim mlijeko i čudom se čudim što nema pola litrenog jer...ionako ga ne pijem pa da ne šokiram organizam...
Nevoljko uzimam litru...
Usput grabim svoju novu ovisnost "2 u 1" kavu i odlazim do mesa.
Pustoš i ovdje vlada.
Pronalazim neku mljevenu puretinu i krećem do psećih poslastica..
Usput grabim bijelu čokoladu jer sam taman pola sata ranije gledala tv gdje su radili od nje glazuru pa bih baš...tako to kod mene krene....
Uzmem Einyu slatkiš da se ne pojavim nazad do auta praznih ruku i krećem prema blagajni ne osvrćući se, kad...
...na podu, pored pune košare proizvoda koji trebaju na police...presavinutih 100 kunića!
Nisam se niti osvrnula nego sam se sagnula , pokupila ih i nastavila do blagajne.
Bila sam prva na redu.
Kukavički pružam tih istih 100,00 kuna i plaćam ceh od kojih 54 kune i ostatak spremam u novčanik.
Pa ja sam nešto našla, HVALA TI BOŽE!! ponavljam u sebi pokušavajući zamaskirati sram i klice krivnje.
Ja kao da sam Židovka...život baziran i prožet krivnjom. Glavna životna okosnica...
Dolazim do auta, dajem Einyu njegov slatkiš i palim auto.
Kao kakav kriminalac razmišljam da se neću tu pojavljivati duže vremena od srama.
Odvozimo se par metara niže do nasipa.
Einy je ekstatičan. Na tom dijelu nije bio godinama.
Skače okolo kao mahnit od sreće a ja ga s čokoladom u rukama pokušavam malo smiriti jer ne smije skakati tako a niti toliko zbog kukova.
Šećemo nekih pet šest minuta.
Pojela sam čokoladu valjda u prvih 30tak sekundi.
Proždrla sam ju upravo kako je i mene proždirala grižnja savjesti.
"Pa šta ako je to ispalo nekom siromašnom i ja sam mu ukrala sad kruh?" motalo mi se po glavi i osjećala sam se loše.
Nije da nisam u tom trenu imala 100,00 kuna u novčaniku.
Otvaram novčanik. Dvije po 50.
Nije isto.
Zovem Einya i krećem prema autu.
Sjedam u auto i vozim se pred Spar.
Koračam kao da me vrazi gone do bankomata i podižem 100 kuna i ulazim u Spar.
Blagajnica slaže nešto oko polica i ja ju zazivam.
"oprostite što smetam," zaustim" ovo što ćete sad čuti je jako nevjerojatna priča"
Blagajnica me gleda sa širom raširenim očima i blagim izrazom na ostatku lica.
"Tamo sam kod kolica s robom našla 100,00 kuna pa ih vraćam. Ako netko do kraja radnog vremena bude tražio iste da ih imate, ako ne, želim Vama i suprugu jednu lijepu kavicu"
Nasmijala se sjetno i proustila:"Hvala Vam puno ali ja to moram prijaviti i odnjeti šefovima tako da ništa od kave ali puno Vam hvala"
Klimnula sam glavom i pozdravila ju.
U odlaku prema šefovima još mi je jednom doviknula "Puno Vam hvala!"
Izašla sam van olakšane duše.
Bilo mi je žao što blagajnice ne može zadržati 100,00 kuna.
Duboko u sebi sam znala da će ih šef protrajati.
Ali eto takav je život...zato ja nikako živjeti kao bubreg u loju a radim kao crnac...jer ne znam krasti a na žalost u ovo čudno i podosta ružno doba jedino tako možeš nešto više.
No, ja sam zadovoljna s ovim što imam.
Htjela bih doduše normalno radno vrijeme no...samo to trebam i poželjeti a ne pisati blog u radno vrijeme jel da?
Bilo kako bilo, vratimo se na naslov....ne čini prilika lopova...čini ga savjest..ili nedostatak iste..
...takav se jednostavno rodiš...
- 09:14 -
subota, 25.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1015
...kako sam se vratila s mora sam na polugodišnjem..
Kako je moguće biti na polugodišnjem?
Paaaaa....radna mi je sposobnost na ...ne znam mogla bih pogledati i reći istini u oči nekakvih 50-tak%??
Kako sam se vratila a to je bilo ima tome sad već i mjesec dana 
...oooo da..
Prvo sam i jedino bila zaokupljena pronalaskom prizemnog rješenja za Einya.
Čim bi sjela za komp roštala sam po njuškalu pregledavala cijene/mogućnosti/kredite/oglase/lokacije..
Tako sam pronašla jednu kućicu u jednom selu pored Save..
Gledala sam ju i gledala i nije mi se činila daleko...pola sata od Zagreba, neš ti, pa treba mi toliko sa jednog na drugi kraj grada bez beda, pa što ne bih onda još tih pola sata pregrizla?
I tako sam nakon bar desetodnevnog buljenja u kućicu, promatranja na google mapu lokaciju, proučavajući fotke na kojima se kućica vidi na fb profilu vlasnika(oooo, da, ja kad proučavam...)uvjeravanja sebe da bih ja to mogla, mislim živjeti u selu...spakirala se i idemo via drvena kućica...
Bila je nedjelja...Strpala sam Einya u auto i krenuli smo put sela...
Velika Gorica....
...Novo Čiče...
...selo...
...šuma...
...šelo..
40 JEBENIH MINUTA NEDJELJOM KAD NIJE GUŽVA 
Zaključila sam da ja to jednostavno ne mogu...koliko da god htjela pomoći Einyu ne mogu...
Sljedeća je faza bila pikiranje na stan u prizemlju ispod mene.
Znam znam, pomislit ćete da sam luđakinja par excellence kako mi je šta takvoga uopće palo na pamet.
No...radila sam legalizaciju zatvaranja loggie na tom stanu dolje.
Stan ima vrt koji mi u ovom trenu i nije tako presudan niti me privlači baš kao niti sam stan u prizemlju jer sam prestravljena da bi netko mogao ući unutra, no za Einya sve.
Taj vrst posvojeni sin vlasnika stana(Sirijac) ne koristi više čak ni za sušenje veša.
Jedino kad sam vidjela da ga koristi je kad bi netko pušio na vratima stana i bacao čikove u vrt. I to je to.
Znam da je vlasnik napomenuo kako mi je problem naći nekoga da mu uopće obreže te tuje koje su u vrtu posađene i koje su toliko narasle da meni koja sam na katu iznad sad vec rade lijepu barijeru prema zgradi preko puta koja mi je na 6,0 metara udaljenosti.
Tuje su divno narasle, no rade toliku sjenu na stan u prizemlju i taj mali komadić vrta da čak niti trava u njemu ne raste.
Ooooo...da...takvo je stanje.
Uglavnom ja sam se napenalila pitati bi li se čovejk mijenjao za stanove....
- 09:01 -
ponedjeljak, 20.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1014
...danas jedan kratki...
...za lijep početak tjedna...
maltene haiku mail 
...u subotu mi je napokonsve sjelo na svoje mjesto...
Kako?
Zašto?
...paaaaaa...usisavala sam...
Einy se ove godine nije prestao linjati pa se bavim tim uzvišenim poslom češće nego inače 
I tako...krenula ja žestoko...
Einy me izbjegavao po stanu jer od malena nije baš na ti sa usisavačem. Zaključio je da je puuunnnoooo bolje da jedan drugoga naprosto...ignoriraju
I tako ja revnosno usisavam i u jednom trenu dodđem do kupaonice...
...sva sam bila u djiru i tama posegnula maknuti košaru za prljavo rublje..
...sagnula se da ću ju maknuti...
...kad...
TUP!!!!
Lijepo sam opalila glavom u umivaonik
I danas, već treći dan imam kvrgu na čelu.
Malo sam se zaljuljala i u prvi mah pomislila pa kako tako jako mašem tom glavurdom uokolo...a u drugom mahu sam se počela smijati držeći se za glavu..
...A-haaaaa...ZATO su umivaonici inače ovalni...pa tko mi kriv jer ja imam četvrtasti !!!
Odjurila sam do kuhinje i stavila si taman izvađen iz škrinje litreni sladoled na čelo.
I dalje sam se smijala a zatim sam rekla sebi opipavajući opet kvrgu
...ajde bar je sad sve sjelo na svoje mjesto!
- 07:22 -
petak, 17.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1013
...nove frekvencije...
...ako naiđeš na neku situaciju koja te...vrijeđa/žalosti/rastužuje možeš napraviti tri stvari..
1. prihvatiti
2. promjeniti
3. okrenuti se i otići
Ima smisla...
....No...u trenucima/vremenu koje je slijedilo nakon dijagnoze ja jednostavno nisam bila svoja.
Na veterinarski fakultet se više vraćala nisam.
Razmišljala sam o tome kako bi se čovjek oporavljao od operacije kukova...
Kako bi se čovjek snašao...
...a kako pas...
Kako pas koji živi na prvom katu penje se uz stepenice? Nakon operacije?
Kako ja njemu mogu pomoći u tome uopće?
NA koji način?
KAKO ga uopće ja mogu donjeti na prvi kat???
Bi li se bilo dobro preseliti kod tate na par mjeseci jer je on jedini u prizemlju?
...ooo..da...u nekom mi je trenu i ta luđačka ideja došla na pamet..svjesno sam na to pomislila kao opciju koja bi mene ubila psihički ali bi ipak bili u prizemlju...ali sam ubrzo odustala od te ideje jer sam shvatila da ne bi sva sluđena Einyu uopće bila od pomoći...pa zašto onda?
Sljedeća je varijanta bila kupiti neku vikendicu pa živjeti u njoj do kraja Einyevog životnog vijeka...
Da bude u prizemlju...
Dići kredit koji NIKAD u životu dizala nisam a koji bi pokrivala rata najma stana?
Prodati stan pa kupiti stan u prizemlju?
Pitati susjeda u prizemlju bi li se zamjenio samnom za stan???
I tako....u krug..
Košmar....
Ja sama sebi stvarno stvaram nered i sad radim na tome...polako da se dovedem u red...
Da se razumijemo...bila sam neutješna.
Pitala sam se gdje sam ja to pogriješila da je Einy sad u tom stanju.
Kumila sam sve svece ZAŠTO mi to rade iako sam znala da je njemu najgore, ali ZAŠTO mi oduzimaju jedino što imam..jedinu sreću...
Bila sam neutješna..
Kako nisam plakala duže vremena jedno 10 dana se nisam mogla zaustaviti.
Nikako.
Onda sam kako je to moj prijatelj dobro prepoznao kao čin samoozljeđivanja....odrezala kosu. Na centimetar.
Prije tog vrtloga u koji sam uletila..ustvari koje me opalio svom silinom i obuzeo, poduzela sam neke korake...
Einyu sam smanjila noge njegovog dvosjeda/kreveta u pola tako da se ne treba penjati...
Počele su mi biti puno jasnije neke stvari vezane uz njegovo ponašanje vezano uz stepenice, klizanje po parketu...odbijanje gledanja kroz prozor propinjanjem na stražnje noge...
Nakupovala sam i poljepila tepih trake po stanu kako mu se ne bi klizalo...to mu, kako sam shvatila pogoršava stanje...
Kupila sam neki suplement za zglobove...
Krenula sam se raspitivati uokolo za neki alternativni oblik lječenja pa je Einy sad i na kuri Schusslerovih soli za zglobove i kosti...
Svaki dan ga mazati sa Alpenkrauter emulzijom (to mu se sviđa i to me sam traži, pričat ću kasnije)
Napravili smo mu frend i ja pomoć za penjanje u auto (i o tome kasnije...prvu kreaciju je preskakao sve u 16, druga nam je tek upalila..
Svaki dan ulazim s njim u Savu kako bi plivao....
..i tako...svašta nešto...
- 07:57 -
srijeda, 08.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1012
...naletih na ovo...
da li slučajno ili s namjerom...
iako slučajnosti ne postoje...zar ne?
kako sam naišla na to ili me to samu našlo a ima nešto u svemu, evo dijelim...da prekinem malo tužan niz
"...U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
to je rekao Buddha,
to je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro...."
Herman Hesse (iz ostavštine)
Gledam Einya iz dana u dan..šopam ga pripravcima i tabletama koje bi mu trebale pomagati da ga manje boli i da se bolest sporije razvija..masiram ga...umasiravam mu kojekakve biljne emulzije u kukove....vodim ga u Savu na plivanje...
..i...unatoč svemu, unatoč bolovima koji su više nego evidentni svaki puta kad se treba popeti uz stepenice
...taj je pas SRETAN..
I dok ga promatram sad kako leži iza mene na podu šutke čekajući me da odemo na još jednu šetnju...
....i ja sam SRETNA jer imam njega..
- 18:03 -
utorak, 07.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1011
...sjedili smo jos neko vrijeme ispred RTG-a dok Einy nije pomalo dolazio sebi..
Shvatila sam nakon onog batrganja kad smo ga spustali sa stola da iako je grogi da nema sanse da ga vozim u onim kolicima kako su mi predložili na ortopediji pa sam čekala.
Nakon nekog smo vremena krenuli u kliniku...
Einy je lelujao ali je isao...
Tu i tamo se očešao meni o nogu ali sve u svemu je bilo više manje ok putem.
Ja sam mu doduše lajnom držala pravac i vodila ali slijedio me.
Kako smo predugo biti na RTG-u više nikoga nije bilo na ortopediji.
Čekali smo da se netko pojavi i ništa.
Gledala sam malo u nalaz koji sam dobila i vidjela podatke o psu maltezeru na vrhu nalaza.
"Pa oni su zamjenili nalaze!" ushićeno sam samu sebe bodrila"možda nema displaziju, možda je Einy zdrav!"
Kako se nitko niti dalje nije pojavljivao na prijemnom pultu, odlučila sam skoknuti do RTG-a i provjeriti taj tračak nade..
Zaključila sam da Einya nije više potrebno navlačiti uokolo i uz širom otvorene sve prozore u autu sam ga ostavila da unutra čeka.
Mislim da je zaspao iste sekunde kad se stropoštao na stražnje sjedalo.
Otišla sam do RTG-a i banula opet kod veta u ordinaciju.
Dočekao me riječima "Znam da sam zamijenio imena, zvao sam na ortopediju ali se nitko nije javljao, no na žalost dijagnoza je ispravna" rekao je u istom dahu prije nego sam uspjela reći zašto sam došla.
Tračak nade se ugasio sam od sebe u djeliću sekunde.
Vratila sam se na Ortopediju i čekala. Nakon nekog se vremena pojavila ista ona specijalizantica ili što je već koja nas je primila.
"Aha, displazija" rekla je "to sam si i mislila" a onda je prpošnim glasom od koga me prošla jeza ushićeno propjevala...i sad mi njene riječi i ton kojim je to otpjevala odzvanjaju u glavi..
"..od sljedeće godine radimo ugradnju umjetnih kukova, vaš je pas SAVRŠENI KANDIDAT ZA TO!..." bila je ekstatična..
...wtf???
- 09:28 -
subota, 04.08.2018.
suzama l'epim tapete vol.1010
...Einy je bio prestravljen...
"idem po drugu iglu" negodojući je rekla cura.
Ja sam pretpostavljam gledala gao da ću ju zadaviti a Einy se još više zabio u kut prostorije žestoko se skrivajući iza mojih nogu.
Bilo mi ga je jako žao
...duga je igla zabijena i Einy i ja smo zbrisali kroz pokrajnja vrata na putu prema rendgenu...
"Dan, rekli su mi samo da Vam javim da je pas sediran" najavila sam ulazeći preko reda čim smo stigli do RTG-a.
Nisam znala kad to počinje djelovati niti koliko će to sediranje uopće trajati.
Kroz glavu mi je samo odzvanjalo ono "Mi ćemo ga sad sedirati pa nek Vam na RTGu daju kolica pa ga dovezite nazad da mu damo nešto da se probudi iz sedacije"
Jebo te pa kolika je to količina i koliko je to jako?
Nisam ništa znala.
Kad smo išli prvi puta na rendgen, slikali smo laktove, Einy je bio više nego poslušan i nije bilo riječi o bilo kakvoj sedaciji.
No nisam znala način na koji slikaju kukove.
E da sam znala....uf...uf...
Smjestili su nas u pokrajnju sobu do one u kojoj su radili snimke drugih četveronožnih pacjenata.
"Vi sjedite tu, promatrat ćemo ga pa kad počne djelovati ćemo obaviti snimak" rekao mi je doktor i zatim ugasio svjetlo "ovo radim da se sto prije pas opusti".
Klimnula sam glavom.
Einy i ja smo sjedili u hladnoj mračnoj prostoriji koja je dobijala svjesto samo kroz vrata koja su bila spojena sa drugom prostorijom u kojoj su se obavljala snimanja.
Ustvari JA sam sjedila.
Einy je stajao do moje stolice.
Odbijao je sjesti/leći...
...bar neko vrijeme...
Nakon nekog vremena naslonio se tijelom na moje noge. I dalje je stajao ali nije se dao.
U jednom je trenu počeo kliziti ka podu.
I dalje se nije dao nego se ispravljao i vraćao u početnu poziciju.
Dragala sam ga i pokusavala umiriti.
I dalje je klizio dok napokon nije legao.
Legao je samo zato sto su ga noge zbog anestezije izdavale.
Da se njega pitalo, i dalje bi klimao na nesigurnim nogicama.
Umirio se.
Pomislila sam da narkoza djeluje, no čim bi neto prošao pored onih vrata iz kojih je dopirala svjetlost, Einy bi digao glavu.
Taj se igrokaz odvijao još neko vrijeme.
Došli su po nas. Einy je sam grogi ustao i počeo teturati uz mene.
Dovela sam ga do stola a onda smo ga svo troje podigli na stol.
Na stolu je čekalo postolje u obliku slova "V". To su bile dvije daske u koje smo ubacili Einya na leđa.
U jednom mi je trenu prošlo kroz glavu kako cijela priča djeluje kao srednjovjekovna sprava za mučenje.
Ja sam držala Einyevu glavu i prednje šapice dok su njih dvoje razvlačili njegove stražnje noge.
Einy se nije previše bunio.....
Kad smo završili sa snimanjem, trebali smo ga iščupati iz "V" sprave. U tom se trenu Einy nadljudskom iliti nadpsećom snagom počeo batrgati i skoro nam ispao sa stola.
Toliko o sedaciji...
Izašli smo van i čekali nalaze. Einy je ležao na podu sav raskrečen. Bilo ga je grozno gledati jer je položaj bio totalno neprirodan. Izgledao je kao zgažena žaba na cesti sa glavom čudno okrenutom iz koje je mlohavo visio jezik.
Uzela sam mu jezičak i stavila mu ga u usta.
Nije se micao.
Kad su me pozvali da mi daju nalaze pokušao se ustati i slijediti me no nije mu išlo.
"Ja sad idem u dućan i brzo dodjem" rekla sam mu našu lozinku "ti budi tu i čekaj me".
Podragala sam ga po glavi i otišla u jedan hodnik na kraju kojeg je bila ordinacija.
"Vaš pas ima displaziju kukova" rekao je veterinar.
Ja sam samo tupo gledala i stajala pored njega.
"Displazija kukova?????" odzvanjalo mi je u glavi. To je bilo no čega sam se najviše bojala. Kroz glavu su mi prolazile slike njemačkih ovčara kako vuku stražnje noge.
Katastrofa.
Bila sam neutješna, a doktor je nastavio "tu se ništa ne može to je genetsko oboljenje. Bit će dana kad će biti bolje i dana kad će biti gore" rekao je i nastavio "ne smije trčati, ne smije skakati, sve što ste s njim radili na tvrdoj podlozi sad radite u vodi"
U tom se trenu začulo komešanje vani.
Ja sam istrčala hodnikom da vidim da nije Einy slučajno.
Nije bio Einy.
On je i dalje nepomično onako raskrečen ležao gdje sam ga ostavila.
Vratila sam se u ordinaciju da platim.
"Ja se ispričavam" rekla sam "morala sam vidjeti samo jel ok"
"Sve u redu" rekao je doktor blago. Bilo je nešto toplo u njemu, no ja sam bila previše u šoku da bih bilo čemu pridavala pažnju.
"Rekli su mi da ćete mi dati nekakva kolica da ga odvezem nazad" upitala sam.
"Možemo" rekao je doktor "ali to su Vam ovakva kolica pa ne znam baš koliko će Vam pomoći." pokazao je na kolica.
Bila su to kolica slična onim restoranskim koja sam viđala u odmaralištima na moru.
"A ništa onda ću sačekati da malo dođe sebi pa ćemo pokušati na nogama. Hvala Vam" zahvalila sam se i krenula van iz ordinacije.
Na kraju hodniak me na podu razvaljen čekao Einy.
On se naime dovukao jadničak do početka hodnika da me ima na oku i tu srušio. Dalje nije išlo.
"Teturao je do tu sam i onda se srušio" rekao je gospodin koji je čekao sa svojim psom vani "nije dalje išlo" završio je.
.....mish moj mali....sunce moje najveće...
- 10:08 -
