...prilika čini lopova...
...kažu...
Išla sam do Spara na Rotoru u nedjelju.
Kako su započeli radovi oko Rotora pa su neki i prilazni putevi istom zatvoreni u toj trgovini vlada...jednom rječju...pustoš.
No...taj je Spar blizu nasipa, ujutro je padala kiša, Einy je samnom u autu d anadoknadimo malo to što smo se to jutro pod kišom šetali ekspressno i ja odoh prvo u Spar...
Ulazim unutra, povrće niti ne gledam...i kad je na tom mjestu egzistirala Billa nije nikad bilo nekog povrća spomena vrijednog a ono što je bilo uvijek je precjenjeno tako da samo prolazim kroz voće i povrće..
Dolazim do mlječnih proizvoda...da, da, došla sam u biti kupiti mlijeko. i neko meso. Nisam pila mlijeko stoljeće vremena ali radila sam kurkuma pastu pa što ju ne rastopiti u malo mlijeka i dobiti zlatno mlijeko?
Prolazim između polica i škrinja i čudom se čudm polupraznim škrinjama..
Wooooowwwww....
Kako poluprazno....
Pronalazim mlijeko i čudom se čudim što nema pola litrenog jer...ionako ga ne pijem pa da ne šokiram organizam...
Nevoljko uzimam litru...
Usput grabim svoju novu ovisnost "2 u 1" kavu i odlazim do mesa.
Pustoš i ovdje vlada.
Pronalazim neku mljevenu puretinu i krećem do psećih poslastica..
Usput grabim bijelu čokoladu jer sam taman pola sata ranije gledala tv gdje su radili od nje glazuru pa bih baš...tako to kod mene krene....
Uzmem Einyu slatkiš da se ne pojavim nazad do auta praznih ruku i krećem prema blagajni ne osvrćući se, kad...
...na podu, pored pune košare proizvoda koji trebaju na police...presavinutih 100 kunića!
Nisam se niti osvrnula nego sam se sagnula , pokupila ih i nastavila do blagajne.
Bila sam prva na redu.
Kukavički pružam tih istih 100,00 kuna i plaćam ceh od kojih 54 kune i ostatak spremam u novčanik.
Pa ja sam nešto našla, HVALA TI BOŽE!! ponavljam u sebi pokušavajući zamaskirati sram i klice krivnje.
Ja kao da sam Židovka...život baziran i prožet krivnjom. Glavna životna okosnica...
Dolazim do auta, dajem Einyu njegov slatkiš i palim auto.
Kao kakav kriminalac razmišljam da se neću tu pojavljivati duže vremena od srama.
Odvozimo se par metara niže do nasipa.
Einy je ekstatičan. Na tom dijelu nije bio godinama.
Skače okolo kao mahnit od sreće a ja ga s čokoladom u rukama pokušavam malo smiriti jer ne smije skakati tako a niti toliko zbog kukova.
Šećemo nekih pet šest minuta.
Pojela sam čokoladu valjda u prvih 30tak sekundi.
Proždrla sam ju upravo kako je i mene proždirala grižnja savjesti.
"Pa šta ako je to ispalo nekom siromašnom i ja sam mu ukrala sad kruh?" motalo mi se po glavi i osjećala sam se loše.
Nije da nisam u tom trenu imala 100,00 kuna u novčaniku.
Otvaram novčanik. Dvije po 50.
Nije isto.
Zovem Einya i krećem prema autu.
Sjedam u auto i vozim se pred Spar.
Koračam kao da me vrazi gone do bankomata i podižem 100 kuna i ulazim u Spar.
Blagajnica slaže nešto oko polica i ja ju zazivam.
"oprostite što smetam," zaustim" ovo što ćete sad čuti je jako nevjerojatna priča"
Blagajnica me gleda sa širom raširenim očima i blagim izrazom na ostatku lica.
"Tamo sam kod kolica s robom našla 100,00 kuna pa ih vraćam. Ako netko do kraja radnog vremena bude tražio iste da ih imate, ako ne, želim Vama i suprugu jednu lijepu kavicu"
Nasmijala se sjetno i proustila:"Hvala Vam puno ali ja to moram prijaviti i odnjeti šefovima tako da ništa od kave ali puno Vam hvala"
Klimnula sam glavom i pozdravila ju.
U odlaku prema šefovima još mi je jednom doviknula "Puno Vam hvala!"
Izašla sam van olakšane duše.
Bilo mi je žao što blagajnice ne može zadržati 100,00 kuna.
Duboko u sebi sam znala da će ih šef protrajati.
Ali eto takav je život...zato ja nikako živjeti kao bubreg u loju a radim kao crnac...jer ne znam krasti a na žalost u ovo čudno i podosta ružno doba jedino tako možeš nešto više.
No, ja sam zadovoljna s ovim što imam.
Htjela bih doduše normalno radno vrijeme no...samo to trebam i poželjeti a ne pisati blog u radno vrijeme jel da?
Bilo kako bilo, vratimo se na naslov....ne čini prilika lopova...čini ga savjest..ili nedostatak iste..
...takav se jednostavno rodiš...
Post je objavljen 29.08.2018. u 09:14 sati.