četvrtak, 04.09.2014.
suzama l'epim tapete vol.583
...Rick je doslovce "grabio" ka bircu....
Bio je brži od vjetra. Znao je da kasni pa je požurio.
Ono što nije znao je da sam ja 15 metara iza njega i da se ne žurim ni upola toliko kako on.
Brzina kojojm je uletio u birc je odgovarala njegovom katapultiranju van iz birca kad je shvatio da me nema tamo.
Vidjela mu se ljutnja na licu.
Držao je mobitel u ruci i spremao me nazvati kad je digao pogled i ugledao me.
Smijala sam se.
Nekako me to sve skupa zabavljalo taj dan.
"Mislio sam da si se naljutila i otišla" rekao je dok smo ulazili unutra.
"Ma ne, pa zašto?" odvratila sam dok mi je kroz glavu proletilo kako bih pije par godina dok sam bila mlađa i dok sam jurila za parama i vremenom stvarno to i napravila. Naljutila bih se i otišla jer sam mrzila čekati.
Ok...čovjek se sve nauči.
Istina da mi još uvijek teško pada, no malo po malo učim čekati.
Kad ovako malo razmislim...jbte!!!!!! pa to je očiti znak starenja!!!!!
Ili sazrijevanja?
Ne znam...
Sjeli smo za stol i on je krenuo sa pričom.
Malo sam ga slušala...malo i ne....
razmišljala sam....
ostao je isti...
nije se promjenio niti malo...
uza svu tu robicu...auto...puste nekretnine...ženu i djecu....on je još uvijek duboko nesretan i sam...
pitala sam se jesam li i ja takva.
Za njega znam da nema prijatelja.
A kako sam vidjela na svoje oči i čula na svoje uši između redaka...to se nije promjenilo.
Uvijek je u masi ljudi ali ni sa kim nije prijatelj. Nitko ga takvim ne smatra.
A on...uvijek smatra da njega nitko ne razumije....
Ego kao kuća i centar svijeta kao i inače...
ja sam...kao na nekim drogama...smijala se njegovim šalama i sama zbijala iste lagano ga povremeno dodirujući rukom.
Svaki put aje odskočio kao oparen.
A ja....ja sam bila na vrhuncu sjaja i preseravanja...
Pokušala sam zatomiti onu poznatu misao koja mi se javljala svaki puta kad bi ga vidjela i koja me uvijek tjerala na bijes, a to je da sam napokon sve posložila u životu što se posla tiče...radila sam do pet, više nisam radila subotama, bavila sam se samo projektiranjem i koordinacijom i život je u poslovnom smislu bio lijep i sređen. Uvijek sam se dičila time da mi kad mi već ne ide privatni, bar poslovni život klapa. Tu sam pa skoro briljirala....i onda....tres...
No, ovaj puta sam te misli držala pod kontrolom i dalje ga proučavala.....
u jednom mi ga je trenu, najiskrenije...bilo čak i žao...
Kava je potrajala...preko sat vremena.
U međuvremenu je svratio i taj investitor za poslić o kome mi je pričao.
Malo sam se čak i opustila ali osmijeh sa lica skidala nisam.
Bila sam, samo na tih sat vremena..ona prava poslovna žena puna sebe kakva sam nekoć na trenutke bila.
"Znaš, najsretniji sam bio kad smo u firmi bili nas troje, ti, moj partner i ja" rekao je iznebuha "Ali ne želim ništa time reći, samo sam se toga sjetio neki dan"
Lagano sam podigla obrvu i samo prešla preko toga uz maleni smješak.
oprostili smo se u dobroj nadi za još koju kaficu....u tom mi je trenu bilo svejedno samo sam znala da ga ne smijem pustiti preblizu sebi.
Uvijek sam se opekla kad je bio bliže.
I uvijek bi me namjerno mučio..ponižavao pred drugima i.....
ufffffff...
ne smijem se toga ni sjetiti.....
no dobro...jedna kava manje....
grč na licu od satnog smješkanja više...i maleni poslić u ruci....bolje nego milijun na grani...ne?
...doma sam se vratila....izmoždena.....
- 15:52 -
