ponedjeljak, 01.09.2014.
suzama l'epim tapete vol.581
..danas me uhvatila radna groznica...
oooo, da...
noćas sam radila do dva čak...
ma ok, spremala sam malo po kući, jednim okom gledala tv, trpala, vadila, širila veš i .....RADILA za kompom....
ustala sam jutros u 8. na jedvite jade.
kišica je tako lijepo rominjala da jednostavno nisam željela ustati uz nježnog toplog zagrljala pokrivača koji me mazio sav mirisan, netom opran...
aliiiiii
radna groznica je bila u điru i jednostavno sam morala skočiti na nožice lagane!(laž...bile su teške k'o olovo!)
čim sam progledala na vratima se pojavila Sunny...jutarnja šihta šetnjice...Einy je bespogovorno istrčao van na stubište ni ne osvrnuvši se..
ja sam skuhala svojih 5 čajeva i krenula na posao...
radila sam 5 sati kao robot. digla sam glavu jedino kad se Einy vratio da ga nahranim i pomazim malo.
Uspjela sam isprintati i uvezati tri kopije jednog projekta i još ispravke u tri kopije za neki drugi projekt, treći sam iskoordinirala sa statičarem i napravila izmjene neke i onda krenula van do Poglavarstva...
Naime trebalo je predati ispravljene kopije projekata..usput sam onaj prvi dostavila investitoru i pokupila June koja tamo radi na kavu da malo popričamo o poslu.
U tom jurcanju po Poglavarstvu naletila sam na Ricka.
Rick (45) moj bivši šef. Razlog mog otvaranja firme. Čovjek koji mi je koliko i pomogao u životu toliko (ako ne i više) koštao i živaca i suza i godina života.
Stajao je tamo u hodniku i nervozno se smješkao dok smo nas dvije prilazile put njega.
Bio je, kao i uvijek obučen u skupu sportsku eleganciju. Preskupu.
Ošišao se na centimetar kako bi mu manje do izražaja došao otok koji mu se nazirao na čelu. "Uvijek se strašio ćelavosti" pomislila sam i nasmijala se u sebi. Znala sam ako to na glas pomenem da ću ga matirati, ali sam se suzdržala. Bio je uvijek jako tašt.
I kao i uvijek širio je oblak nervoze uokolo.
U pet godina koliko imam firmu vidjela sam ga tri puta. Svaki od tih puta sam stisnula zube i nasmijala se i naravno, spustila mu big time.
Jednostavno se nisam mogla kontrolirati.
Ustvari kontrolitrala sam se.
I to jako!
To sa spuštanjem je puno bolje nego nokautirati ga, srušiti na zemlju i šutati nogom što mi je bio iskonski poriv, zar ne?
Svaki puta kad bih ga vidjela sjetila bih se činjenice da mi je dao otkaz u trenu kad sam napokon svoj poslovni život stavila u neku normalu. Nisam radila poslije pet i prestala sam raditi subotama. Nakon 7 godina rada u njegovoj firmi, napokon sam imala slobodno vrijeme.
i onda..usljed krize i njegovog osobnog napada krize srednjih godina...šup karta...brutalna...
No, danas, valjda kao posljedica onog napada i ne znam ni sama čega...nisam osjetila poriv da počnem skakati po njemu i prljati mu preskupu odjeću vlastitom krvlju.
Jednostavno sam bila flegmatična i ovaj puta nisam sipala otrov.
"Ima l' posla?" upitao je
"Ima..onako...ne tužim se" odgovorila sam
"Ma i kod nas ima ali naplata je teška, teško je" nastavio je
"Ajde, ajde nisam mislila da ću doživjeti da čujem tebe da kukaš..aj' ne glumataj" rekla sam nasmijavši se
naravno, maska mu je pala, on se malo opustio i rekao "Ma da. Vidiš na tebe sam skroz zaboravio, mogao bi ti tu i tamo neki poslić.."
"A mogao bi" odvratila sam
U to se vratila June iz sobe u koju je usput ušla pa smo nastavile put pozdravljajući se s njim.
"Jel te smijem nazvati?" rekao je na kraju
"Možeš! Prošla sam napad, ljekove za smirenje, sad mogu i s tobom normalno razgovarati!" nasmijala sam se kad sam završila i mahnula mu.
Nas smo dvije krenule put kave. Sjele smo i krenule..jedan po jedan predmet analizirati.
Ja sam bila sva u nekakvom kao lebdenju.
Nisam bila naspavana, ali nisam bila umorna, neka luđačka snaga nadljudska gurala me dalje...
...a onda...usred naše kave, zazvonio je telefon....
- 21:25 -
