Ovaj put nema predaje! Nalazimo se opet u okolici Istarskih toplica, malo dalje niz cestu prema Buzetu i ovaj puta smo raniji te točno znamo kud trebamo krenuti da bi došli do lokacije utvrde. Iako se automobil može ostaviti kod same konobe Veli Jože, mi se parkiramo odmah kod skretanja lijevo s ceste koja vodi do Buzeta. I tada, ugasivši automobil, vidim je u daljini nalijevo.

Koliko je bitno ipak znati u kojem smjeru gledati (i što tražiti!), govori i ova fotografija - a vozili smo se već više puta tom cestom prema Buzetu, ali ne znam bih li je ikad ugledao, u tom ključnom trenutku pogledao lijevo

Probali smo izbjeći asfaltno tabananje, ali ovo je takva vrsta prilaza pa hodamo jedno dvadeset minuta do konobe Veli Jože. Usput slušamo šumove i zvukove Mirne. Nekad je bila plovna, a upravo je "kosmata" utvrda služila za nadzor riječnog prometa. Kod Velog Jožeta iz "seče" (zagorski, zelena živica) provirio je crni (s bijelim i sivim dodacima), kovrčavi pas za kojeg smo uskoro saznali da se zove Medo (pisalo na kućici u dvorištu kod Velog Jože). Bilo mi je odmah jasno da je to jedan od pasa vodiča koji jedva čekaju da neki simpatični gosti dođu pa da ih on odvede gore do starog kaštela.
Od Velog Jože do utvrde ima otprilike deset-petnaest minuta, zavisno o tempu

Medo vodi cijelim putem; malo nas je pred kraj pustio naprijed

Info-tabla koja se nalazi blizu same utvrde

Dakle, ugledna obitelj koja je upravljala kaštelom zapravo su Targaryeni

Dolazimo, nažalost, na zatvorena vrata. Naravno, odmah počinje njuškanje oko utvrde. Medo me prati dok se probijamo kroz, na dijelovima zarašteni, put uz zidine. Dolazimo do jednog trnovitog dijela gdje je Medo malo zbunjen pa ja preuzimam komandu i napredujemo dalje. Sve je ovo na vlastitu odgovornost, kako još jedna srušena tabla u blizini ulaza govori, ali nisam se mislio odmah predati čim sam ugledao zatvorena vrata.
Kamuflažni Medo i put uz zidine

Malo Ćićarije u daljini, a ovo selo ispred su, ako se ne varam, Žonti

Medo i ja dolazimo do jednih malih vratašca na zidinama zamka, ali i ona su zatvorena. Ipak, može se vidjeti dvorište Pietrapelose

Osunčana strana kaštela, a naše šuljanje uz zidine uskoro i prestaje zbog nedostatka puteljka te se vraćamo istim putem nazad

Vjerni pratioc Medo - baš smo shvatili koliko nam fale naši četveronožni prijatelji sa Sjevera

Vrijeme za ljubav

Veličanstvena Pietrapelosa

Put koji bi nas na kraju doveo do Zrenja, mjesta gdje je zadnji naš pohod stao jer se počelo približavati vrijeme padanja mraka, a i put je išao kroz gustu šumu te ga nismo mogli pratiti - očito smo ga izgubili

Vraćamo se natrag do Velog Jože te tamo, na našu veliku žalost, završava dio današnjeg izleta koji provodimo u društvu Mede. Gazdarica ga je pozvala i brzo je odjurio njoj, sav sretan i mašućeg repa. Hvala mu na društvu! Mi se vraćamo natrag do automobila te se vraćamo do Istarskih toplica gdje nam je plan doći do kapelice na fascinantnoj stijeni iznad wellness kompleksa. Vanjski bazen Istarskih toplica - očito trenutno nije u uporabi

Ovo je mjesto na kojem se, valjda, odigravaju žive jaslice te održava misa, ali ovaj pentagram na stijeni iznad je zaista čudan

Dok se penjemo polako uz križni put, mistična motovunska šuma se pruža na dlanu

A evo nas konačno i na vrhu kod kapelice

Zanimljivi pogledi prema dijelu kompleksa toplica

Nikud bez knjige

Za kraj ovog današnjeg izleta, odlučili smo doći do starih rudnika (pokraj kojih smo zadnji put samo prošli obližnjom stazom kad smo išli prema Zrenju), međutim opet smo pogrešili put te došli do neke napuštene (rudarske?) nastambe kod koje je put prestajao.

Ništa, morat ćemo se još jednom vratiti u Istarske toplice, ali to nam neće teško pasti jer smo zaključili da nam je ovo najljepši dio Istre iako je to zapravo jako teško za izabrati. Tko zna, možda sljedeći put isprobamo i ljekovite kupke.

Uživajte u vikendu!

Oznake: Pietrapelosa, medo, Istarske toplice

Jesen nam je podarila još jedan čaroban dan prije nego ugasne i prepusti pozornicu zimskoj hladnoći. Budući da smo krenuli malo kasnije (lijenost slobodnih dana), trebalo je naći nešto na dohvat ruke, a što još nismo vidjeli. Osjećao se istraživački duh i u mojoj suputnici, a i u meni. Na putu preko Buzeta (staza sedam slapova i nedavno Žbevnica) stalno gledamo s divljenjem stijene koje se mogu vidjeti uz cestu. Radi se o stijenama i starim rudnicima iznad Istarskih toplica. To je bila naša današnja lokacija za njuškanje.

Velebna i impozantna stijena nad kompleksom Istarskih toplica - na vrhu se nalazi kapelica koju smo danas gledali samo izdaleka...

Osim informacija s interneta, nismo baš imali pojma kud točno idemo i koju stazu ćemo slijediti. Načelno, odlučili smo pratiti ovaj izlet koji je 2014. organiziralo planinarsko društvo Pazinka iz Pazina. Uzgred, ukoliko nekog zanima i želi dodatno čitati ili samo gledali lijepe fotografije, prošli vikend smo s Pazinkom išli na Kulu - najviši vrh Gorskog kotara. Članak o tome možete pročitati OVDJE. Nakon početnog divljenja nad stijenom čiju fotografiju ste vidjeli iznad, krenuli smo se penjati serpentinastim putevima i polako počeli povećavati nadmorsku visinu.
Iako stijena plijeni poglede i izaziva želju za penjanjem i osvajanjem, istarska sovuljaga vam zabranjuje da se ovdje penjete!

Kako napuštamo udolinu, otvaraju se neki zanimljivi pogledi
Ah, a evo i iza moje drage gospođe Učke i njezinog Vojaka
Pogled prema kompleksu resorta Istarskih toplica - dok se ljudi pacaju i pare, mi napredujemo prema gore

Staza je konačno prestala vijugati te smo se riješili područja rudnika i počeli se približavati platou. Prvo smo prošli kroz selo Žnjidarići, a onda pravac Zrenj pred kojim se nadesno može vidjeti Ćićarija u punoj svojoj dužini, ispružena na postelji horizonta.
Kozmički slikar radi svoje iluzije u pozadini na nebu
Popodne u Žnjidarićima
Zrenje i upijanje pred Zrenjom
Ćićarijina postelja

U Zrenju zapravo dolazimo do vrhunca i najveće nepoznanice ovog lijepog izleta. Oni koji su otvorili poveznicu na izlet PD-a Pazinka iznad znaju o čemu se radi. Utvrda Pietrapelosa iliti dlakava ili kosmata utvrda bila je naš zadnji cilj i kruna lutanja. Međutim, počeli smo se spuštati niz istočne padine brega na kojem stoji Zrenj te smo zapeli u gustoj šumi u kojoj se ni put više nije mogao dobro raspoznati. Bilo je negdje oko 15:30, a to je značilo da se mrak spušta za sat i dvadeset minuta. Nakon što bi došli do utvrde (koju smo vidjeli izdaleka!), trebali bi još jedno vrijeme hodati natrag do Istarskih toplica i čini mi se, koliko smo razabrali iz karte, da bi to trebalo učiniti po asfaltu, uz cestu za Buzet koja nema nogostupa i nije baš prikladna za pješake. To plus ružni pogledi moje suputnice i bilo je jasno da moram priznati (trenutni) poraz. Tako smo se odlučili okrenuti natrag do Zrenja te se vratiti po istom putu do Istarskih toplica.
Na karti, desno od Zrenja, pokraj natpisa 35 km, piše Kaštel - to je lokacija utvrde Pietrapelosa
Dok smo ulazili u Zrenj, podsjetili smo se na naše zagorske krajeve, ali po ovakvim tornjevima čovjek lako može znati da se nalazi u Istri
Vidikovac na istočnom dijelu Zrenja - vidljiva je (malo lijevo od sredine fotografije) utvrda Pietrapelosa
Pri povratku i spuštanju prema Istarskim toplicama, divimo se još malo stijenama
Nadvila se stijena nad mene i rekla mi: "Čovječe, zapamti da si malen!"
Nabrala je malo lovora da nam ga posuši. Tada sam je zvao Lovorka. Nije joj se sviđalo

Tokom našeg njuškanja prehodali smo oko dvanaest kilometara i bolje upoznali teren uokolo i iznad Istarskih toplica. Sad mi je i jasnije kako doći do Pietrapelose i sljedeći put pada! Zajedno s kapelicom koja se nalazi na stijeni iznad toplica. Za kraj stavljam fotografiju domaće, "muške" salate iz Kneginca koju ćemo sutra slistiti za ručak. Uživajte u prirodi!

Oznake: Istra, Istarske toplice, Zrenj, Pietrapelosa