U pozadini svira pjesma You Lied - može i od Toola ili od Peacha.
To svira čisto radi toga da još malo produbi konfuziju u glavi.
Ako ju već ne produbi i ako ne utječe na konfuziju onda uključuje alarm da ljudi lažu i da postoji šansa da nam netko ne govori ono što jest; a to je istina. Istina je nešto čega danas malo ima (jesam li pesimističan?) barem što se tiče međuljudskih odnosa.

"Setting sun can't shine, now you're gone
Inside sleeping, my heart beating
You know that you tried to hide it
Couldn't you have said what you meant? Oh..."

Ovaj 'oh' na kraju ima neku defetističku notu, čini mi se barem tako.
No, pustimo sad pjesmu, neka ona teče.


Moj prijatelj Japanac koji je nekad nosio titulu blogera je nedavno ponovno stupio sa mnom u kontakt. Imali smo neke razmirice koje su sad, nadam se, riješene. Uglavnom, vodio sam neki dan s njim razgovor o nekim stvarima vezanim uz međuljudske odnose.
Izjavio je, a ja nisam spreman da o tome nešto napišem, da djevojke idealiziraju momke koji su ih razdjevičili.
Predložio sam mu da nešto napiše o tome, ali on je rekao da ne zna ništa o tome. Ja sumnjam u to i htio bih na njega utjecati da napiše nešto o toj temi. Sam sam zbunjen što se toga tiče - moji međuljudski odnosi su se sveli na tiho mrmljanje i neke nesuvisle rečenice - barem s nekim od ljudi s kojima sam prije bio jako dobar i dijelio većinu svog vremena.
Ne znam bih li pripisao taj manjak energije za komunikaciju nekim stvarima koje sam iskusio ili je to čisto prirodno u smislu da s vremenom čovjek prestane biti toliko entuzijastičan. Možda prestane vjerovati u mogućnost komunikacije? Ne znam.
Već mi se duže vrijeme čini da dijalog ne postoji i da su ljudi u svojoj biti sebični i sve naše pričanje se svodi na monologe. Pretrpimo ono što moramo čuti od drugih da bi poslije mogli beskonačno brbljati o sebi i svojim dogodovštinama koje nikom ništa ne znače osim njima samima.
Zato je dobro ovako pisati blog i biti usamljen ovdje. Svaka čast iznimkama koje ponekad komentiraju moj blog i cijenim te ljude više nego neke koje poznam uživo.
Ovdje u samoći kao da osjećam da sam bliže istini. Bliže sam joj barem po tome da nema lažnih zainteresiranih upita i ne znam čega sve ne. Nitko me ne pita kako to mislim, nitko me ne pita kako se osjećam. A zašto i bi pitao kako se osjećam?
No, znali smo to već sve i prije. Napredak s obzirom na onda je činjenica da se to prihvaća kao normalno.

Ne mogu više gledati facebook statuse i te sve ljude koji misle da nekoga briga to što oni rade. Ja barem znam da nisam interesantan i, dapače, možda i neshvatljiv ljudima. Netko će odmahnuti rukom i reći da ja imam probleme u glavi, ali ništa ni mene ne može zaustaviti da vam odgovorim na isti način. U pravu ste utoliko ukoliko je izvor većine ljudskih problema i frustracija baš vaša glava koja vam šapće pred spavanje svakakve pizdarije koje onda imate potrebu pričati u budnom (ali poluludom stanju) drugima. Gnjaviti ih beskrajno svojim glupim maštanjima i sanjati o nekakvoj podršci koje nikad neće biti.
Pretjerujem? Osvrnite se oko sebe.


Želio sam reći kako je većina mladih ljudi danas izgubljena. Slušam o takvim ljudima i gledam ih oko sebe. No, meni se ne čini da se ljudi trude saznati nešto više o tome što ih muči. Život samo prolazi i pokušali su me nebrojeno puta uvjeriti u to da previše mislim i da je to ludo i da nemam ništa od tog života. No, moje pitanje za vas je: a što vi imate od svog ispraznog života?
Ljudi su bijesni kad im se to kaže. Ja kao nemam pravo to reći, a samo nekolicina onih hrabrih je dovoljno sigurna da kaže da je život sam po sebi besmislen i da sve što čovjek u životu radi zapravo radi jer je sam "izmislio" smisao. Stavio uz neke određene stvari pozitivan predznak i sad teži k njima.
Istina, također je dovoljno hrabro kročiti kroz ovaj život uzdignute glave i ponašati se kao da sve to ima neko značenje (ludost jednako hrabrost?), ali nekako mi se čini da ljudi to rade po nekakvoj navici i samo zato jer su to svugdje oko sebe vidjeli. Preuzeto i naučeno ponašanje. Za mene je to životinjsko ponašanje. Nema tu težnje nekakvoj istini koja mora biti čista i, nažalost, bolna za većinu ljudi. Raspao bi im se svima život. Stavili bi si metak u glavu. Pitate me: tko bi to zapravo htio?
Ne znam, dignite ruku.


Nisam želio da ovo ispadne tako negativno i nekom se može s pravom činiti da je ispalo opet kaotično, nihilistički i negativno.
Kao gledanje u provaliju i onda dobrovoljno skakanje u nju. Možda.
Moja poanta je bila ta da mi se čini da većina ljudi stupi u život jako nesigurno, a onda počni raditi samo ono što vide oko sebe; ponavljati neke određene obrasce ponašanja. Nakon nekog vremena život uzme svoj zamah i nema više vremena za preispitivanje i uskoro smo u penziji i čekamo da smrt pokuca na vrata. Istina, ne mogu ulaziti u to koliko ljudi iskuse sreće, a koliko nesreće u tom nesvjesnom stanju koje nazivamo život. Ima ljudi koji su sretniji i ima onih koji jednostavno nemaju sreće. Oni koji su sretni kažu da im je to nesvjesno stanje bilo odlično i umru tako kako umru - neki hedonistički nastrojeni umru tako da se drže za smrtnu postelju i svim silama žele osjetiti još malo muke (jer dok se osjeća muka postoji možda i neka šansa da ta muka prestane barem na trenutak - a to je stanje sreće; odsustvo muke i boli, naravno, u slučaju kad sreća i užitak sami po sebi više nisu mogući i trenutak prestanka boli je nekako 'sretan'), a oni koji su patili cijeli život, manje više, ionako prigrle kraj bez nekog posebnog prigovaranja. Makar, svi žele živjeti i nitko me ne može uvjeriti u drugačije.

Ja, kao mlad čovjek, samo nisam siguran mogu li biti sretan (ili nesretan; iako sam bliže ovom drugom) bez da znam što je to život prije nego skočim u njega i postanem samo još jedan čovjek u nesvijesti.

Oznake: mladost

Htio sam reagirati na izjavu kardinala Bozanića u vezi zdravstvenog odgoja, ali sam shvatio da sam zakasnio.
Već je o tome dosta napisano, a i ne znam koliko se isplati trošiti riječi na takve izjave.
Ipak, tada sam dobio jedan tekst (više izjavu) od svojeg prijatelja Marka (15) koji je upisao ove godine prvi razred gimnazije.
Taj tekst je govorio baš o kardinalovoj izjavi i na kraju me Marko zamolio da taj tekst objavim. Upozorio sam ga da moj blog ne spada pod najpopularnije i da ono što ja objavim rijetko tko čita (svaka čast i hvala izuzecima). On je inzistirao na tome da objavim pa ću tako i učiniti. Uvijek podržavam pisanje i čitanje mladih ljudi koji imaju svoje mišljenje.
Neću reći ni da stojim ili ne stojim iza svega što je on napisao, ali mogu reći da me ugodno iznenadila buntovnost u riječima jednog petnaestogodišnjaka.


"Želio sam nešto reći u vezi izjave našeg kardinala Bozanića koja glasi:
„Zdravstveni odgoj je opasan jer u nekim dijelovima razara čovjeka.“

O samim dvoumljenjima oko toga što bi to trebalo značiti (u nekim dijelovima?) se neću pitati.
Zdravstveni odgoj se vodi po suvremenim znanstvenim otkrićima o čovjeku. Zdravstveni odgoj je zapravo seksualni odgoj. Možda to smeta Crkvu najviše. Seks za pripadnike Crkve nije dopušten prije braka. Učiniti to prije je grijeh. Reći da seksualni odgoj razara čovjeka je reći da znanost razara čovjeka. Kako to znanost razara čovjeka? Sve te fino podmazane guzice u svećeničkim haljinama ne bi bile ni žive da znanost nije napredovala i da nije na nivou na kojem je danas. Još mnogo toga imamo za učiti, ali znanost je barem progresivna. Ona ne poučava svoje sljedbenike da stagniraju na zadrtim mišljenjima koja im mogu biti više štetna nego korisna. Bolje da mladi poput mene znaju o čemu se radi u tim stvarima nego da budu prepuštena sama sebi. Podcjenjivanje dolazi zapravo i s jedne i druge strane. Političari, glavešine Crkve i ostali koji misle da imaju pravo govoriti što je dobro za nas, a što nije misle da mi nećemo sami doći do potrebnih informacija. Ako ništa drugo, uzet ću iz tatinog ormara stare brojeve playboya i proučit ću sam što me zanima. Kao da i ja i moji prijatelji vršnjaci to nismo već napravili. Dao bih se kladiti da ja više znam o spolnom odgoju nego neki pripadnici Crkve koji misle da o tome smiju odlučivati i miješati se u to. Spolni odgoj je korisna stvar za razliku recimo od vjeronauka. Što učimo na vjeronauku? O bradatom dobrom djedu koji je napravio cijeli svijet u 7 dana! Super, veoma korisno i poučno. Nakon toga pogledam u knjigu iz geografije ili samo u neki znanstveni časopis i uskoro doznajem da je naš svemir mnogo stariji nego bi neki htjeli, a kamoli da je nastao u tako kratkom roku od samo tjedan dana! Ono što je problematično je što se za jedno ima dokaza, a za drugo nema.
Zašto nam iz lektire ne daju onda zauvijek da čitamo samo bajke za djecu? Mislim da bi to bilo čisto lako usporedivo s tim što nam daju katekizme i ne znam kakve druge priručnike za „odvažne svjedoke“. I to nije samo u osnovnoj školi! Učenici koji mogu takve fiktivne knjižice čitati sve do 4. razreda srednje škole! To je kao da neko dijete ne bi sve do te dobi saznalo da djed božićnjak zapravo ne postoji.

Ono što me dodatno muči je što govore o prirodnim stvarima. Naši običaji i postupci mogu biti naučeni i umjetni, ali kako se boriti protiv same prirode? Sve životinje se razmnožavaju i imaju pravo na to. Ja ne kažem da bih sad s 15 godina želio imati dijete, ali moje je pravo da istražujem svoju seksualnost koliko god želim. Kako mi netko može to zabraniti i kočiti me u tome? Zašto su nam se onda ti rasplodni organi razvili? Kako to da se događa fizička reakcija kada razmišljam o djevojci iz razreda koja mi se sviđa? Zar je moguće da ja to zapravo ne želim kad mi sve govori da bih htio biti s tom djevojkom? Mogao bih nastaviti ovo pisati samo u pitanjima. Pitanjima na koje bih vjerojatno od njih dobio odgovor. Odgovor bi bio povezan s nekakvim grijehom i da trebam kontrolirati nagone koji su u meni i da to sotona želi da ja budem ovakav i onakav i da je to kušnja i test za mene na kojem ne smijem pasti. A zašto je onda ta djevojka tako lijepa i zašto joj rastu grudi i sve to što me privlači na njoj?
Masturbiranje je isto tako zabranjeno. I to je grijeh. Nakon samo tjedan dana ne masturbiranja (ako toliko i izdržim), počinjem osjećati napetost u preponama i ponekad imam problema s koncentracijom. Ja sam rob svojim nagonima i potrebama? Probajte onda vi ne jesti ili piti. Probajte ne silovati djecu ako ste vi nešto drugačiji! To su čiste budalaštine i tim ljudima bi netko trebao zabraniti da govore i da se miješaju u stvari u kojima im nije mjesto. Čovjek je slobodno biće i on ima neke potrebe. Oni nas samo žele oblikovati kako njima paše i kako bi bili poslušniji. Usađuju mi otpočetka principe kojih bi se morao držati. Što ako te sam život nauči da ti principi ne vrijede ni pišljiva boba? Što ako je istina da je najgori čovjek zapravo onaj s previše principa? Previše je licemjerno govoriti o nekakvoj ljubavi, a zabranjivati nam da ju prakticiramo! Lijepo je govoriti o povjerenju u ljude i o ljubavi prema njima, ali što to vrijedi ako nemamo pojma o praktičnim ljepotama koje ta ljubav donosi? Što je ljubav bez seksualnosti?

Što je govornik koji mnogo govori, a nema pojma o onome o čemu govori?
Bolje da nas, mlade, uče znanstvenici i stručnjaci za te stvari nego nekakav Bozanić i njegova banda silovatelja, koliko umnih toliko i tjelesnih.



Hvala Unusual Suspectu što je ovo objavio"

Oznake: mladost, buntovnost, zdravstveni odgoj, seksualnost mladih