U pozadini svira pjesma You Lied - može i od Toola ili od Peacha.
To svira čisto radi toga da još malo produbi konfuziju u glavi.
Ako ju već ne produbi i ako ne utječe na konfuziju onda uključuje alarm da ljudi lažu i da postoji šansa da nam netko ne govori ono što jest; a to je istina. Istina je nešto čega danas malo ima (jesam li pesimističan?) barem što se tiče međuljudskih odnosa.

"Setting sun can't shine, now you're gone
Inside sleeping, my heart beating
You know that you tried to hide it
Couldn't you have said what you meant? Oh..."

Ovaj 'oh' na kraju ima neku defetističku notu, čini mi se barem tako.
No, pustimo sad pjesmu, neka ona teče.


Moj prijatelj Japanac koji je nekad nosio titulu blogera je nedavno ponovno stupio sa mnom u kontakt. Imali smo neke razmirice koje su sad, nadam se, riješene. Uglavnom, vodio sam neki dan s njim razgovor o nekim stvarima vezanim uz međuljudske odnose.
Izjavio je, a ja nisam spreman da o tome nešto napišem, da djevojke idealiziraju momke koji su ih razdjevičili.
Predložio sam mu da nešto napiše o tome, ali on je rekao da ne zna ništa o tome. Ja sumnjam u to i htio bih na njega utjecati da napiše nešto o toj temi. Sam sam zbunjen što se toga tiče - moji međuljudski odnosi su se sveli na tiho mrmljanje i neke nesuvisle rečenice - barem s nekim od ljudi s kojima sam prije bio jako dobar i dijelio većinu svog vremena.
Ne znam bih li pripisao taj manjak energije za komunikaciju nekim stvarima koje sam iskusio ili je to čisto prirodno u smislu da s vremenom čovjek prestane biti toliko entuzijastičan. Možda prestane vjerovati u mogućnost komunikacije? Ne znam.
Već mi se duže vrijeme čini da dijalog ne postoji i da su ljudi u svojoj biti sebični i sve naše pričanje se svodi na monologe. Pretrpimo ono što moramo čuti od drugih da bi poslije mogli beskonačno brbljati o sebi i svojim dogodovštinama koje nikom ništa ne znače osim njima samima.
Zato je dobro ovako pisati blog i biti usamljen ovdje. Svaka čast iznimkama koje ponekad komentiraju moj blog i cijenim te ljude više nego neke koje poznam uživo.
Ovdje u samoći kao da osjećam da sam bliže istini. Bliže sam joj barem po tome da nema lažnih zainteresiranih upita i ne znam čega sve ne. Nitko me ne pita kako to mislim, nitko me ne pita kako se osjećam. A zašto i bi pitao kako se osjećam?
No, znali smo to već sve i prije. Napredak s obzirom na onda je činjenica da se to prihvaća kao normalno.

Ne mogu više gledati facebook statuse i te sve ljude koji misle da nekoga briga to što oni rade. Ja barem znam da nisam interesantan i, dapače, možda i neshvatljiv ljudima. Netko će odmahnuti rukom i reći da ja imam probleme u glavi, ali ništa ni mene ne može zaustaviti da vam odgovorim na isti način. U pravu ste utoliko ukoliko je izvor većine ljudskih problema i frustracija baš vaša glava koja vam šapće pred spavanje svakakve pizdarije koje onda imate potrebu pričati u budnom (ali poluludom stanju) drugima. Gnjaviti ih beskrajno svojim glupim maštanjima i sanjati o nekakvoj podršci koje nikad neće biti.
Pretjerujem? Osvrnite se oko sebe.


Želio sam reći kako je većina mladih ljudi danas izgubljena. Slušam o takvim ljudima i gledam ih oko sebe. No, meni se ne čini da se ljudi trude saznati nešto više o tome što ih muči. Život samo prolazi i pokušali su me nebrojeno puta uvjeriti u to da previše mislim i da je to ludo i da nemam ništa od tog života. No, moje pitanje za vas je: a što vi imate od svog ispraznog života?
Ljudi su bijesni kad im se to kaže. Ja kao nemam pravo to reći, a samo nekolicina onih hrabrih je dovoljno sigurna da kaže da je život sam po sebi besmislen i da sve što čovjek u životu radi zapravo radi jer je sam "izmislio" smisao. Stavio uz neke određene stvari pozitivan predznak i sad teži k njima.
Istina, također je dovoljno hrabro kročiti kroz ovaj život uzdignute glave i ponašati se kao da sve to ima neko značenje (ludost jednako hrabrost?), ali nekako mi se čini da ljudi to rade po nekakvoj navici i samo zato jer su to svugdje oko sebe vidjeli. Preuzeto i naučeno ponašanje. Za mene je to životinjsko ponašanje. Nema tu težnje nekakvoj istini koja mora biti čista i, nažalost, bolna za većinu ljudi. Raspao bi im se svima život. Stavili bi si metak u glavu. Pitate me: tko bi to zapravo htio?
Ne znam, dignite ruku.


Nisam želio da ovo ispadne tako negativno i nekom se može s pravom činiti da je ispalo opet kaotično, nihilistički i negativno.
Kao gledanje u provaliju i onda dobrovoljno skakanje u nju. Možda.
Moja poanta je bila ta da mi se čini da većina ljudi stupi u život jako nesigurno, a onda počni raditi samo ono što vide oko sebe; ponavljati neke određene obrasce ponašanja. Nakon nekog vremena život uzme svoj zamah i nema više vremena za preispitivanje i uskoro smo u penziji i čekamo da smrt pokuca na vrata. Istina, ne mogu ulaziti u to koliko ljudi iskuse sreće, a koliko nesreće u tom nesvjesnom stanju koje nazivamo život. Ima ljudi koji su sretniji i ima onih koji jednostavno nemaju sreće. Oni koji su sretni kažu da im je to nesvjesno stanje bilo odlično i umru tako kako umru - neki hedonistički nastrojeni umru tako da se drže za smrtnu postelju i svim silama žele osjetiti još malo muke (jer dok se osjeća muka postoji možda i neka šansa da ta muka prestane barem na trenutak - a to je stanje sreće; odsustvo muke i boli, naravno, u slučaju kad sreća i užitak sami po sebi više nisu mogući i trenutak prestanka boli je nekako 'sretan'), a oni koji su patili cijeli život, manje više, ionako prigrle kraj bez nekog posebnog prigovaranja. Makar, svi žele živjeti i nitko me ne može uvjeriti u drugačije.

Ja, kao mlad čovjek, samo nisam siguran mogu li biti sretan (ili nesretan; iako sam bliže ovom drugom) bez da znam što je to život prije nego skočim u njega i postanem samo još jedan čovjek u nesvijesti.

Oznake: mladost