Neke stvari započnu suncem, a završe u sivilu i kiši. Iako nismo spremni za potpuni prelazak na novi, eksperimentalni način izražavanja i podastiranja izvještaja s planine, donosimo Vam kombinaciju proze i poezije. Kao bard level 10, donosim samo opjevanu i ukrašenu verziju stvarnosti. Za sve dodatne fantastične elemente ćemo se obratiti našem Bogdanu koji je poznat po povremenim bljeskovima krasne fikcije.

Polako, ali sigurno hodaj
Dugo već nisi i svaki mišić je bolan
Kroz snijeg već jesi
Oblak daleki, sad blizu se desi.

Mudraci kažu: “Nije to ništa!”
Ostati suh danas, sreća je čista
No i mudraci su pali
I neznalica svoje idole zapali.

Znojan, mokar, pun boli
Bog planine baš to voli
Voda s neba, pod nogama blato
Osmijeh na licu vrijedi zlato.


U slobodno vrijeme se bavim opisivanjem sadističkih božanstava koja nekad dolaze u obliku dobronamjerne majke, a nekad u obliku mučiteljice gladne krvi i znoja.
Većina je zove Ivanščica i mnogi za nju imaju samo riječi hvale. Uvjerljivosti radi, pjesnik mora imati duboku spoznaju o onome o čemu piše. Mogao bih reći da Ivanščicu poznam u njezinu dušu pa sam tako vidio i njezine ispade bijesa (mećava na vrhu piramide), ali i nježno milovanje po licu (glas u laganom vjetriću koji mi želi dobrodošlicu).
U slučaju da bi se krv stvarno pojavila, uzeli smo ovaj put s nama mladu doktoricu Kreč. Prinova je bio i Goran i izuzetno nam je drago da se na VAKUUM MET planinarskoj sceni pojavljuju neka nova lica, mlade nade planinarenja.


Nakon poduže pauze, krenuli smo opet planinarskim putem. Iz Varaždina smo krenuli u 7:00. Naime, bježali smo od kiše koja je najavljena kasnije tokom dana. Kaotična kako ona uvijek biva, vremenska prognoza nije bila do kraja točna te nas je kiša ulovila ranije nego što je predviđeno. Odabrana ruta za uspon: Pionir. Bogdan je izvadio svoju bijelu halju, doktorica Kreč je stavila vrećicu na glavu, a ja sam zaštitio mamuta. Svi ostali su nastavili koračati kao da nije ništa.

Iza crnog objektiva on se skriva
Svoju njušku svugdje riva
Fotografira ljude, zvončiće i tratinčice
Lovac na kilometre – neman Ivanščice.

Bogdan viče: “To je posveta s neba!
Ovaj uspon za nas je mala beba”
No, čuo sam već jednom te riječi
Džungla pred nama, put priječi

Hrabra skupina kroz blato se valja
Zrinka, doktorica i Maja
Nema milosti, mokri do kože
Daj sad jednu pivu, što se drugo može?


Pasarić je došao kao krasno utočište. Ljudi koji su bili već ondje nisu izgledali toliko mokri kao mi. Maja je zapazila da su svi pogledi na nama kad smo ušli. Naravno da jesu! Mi smo popularna, sebeprozvana, planinarska, entuzijastična ekipa o kojoj svi uvijek čitaju na našem webu. Znate one scene na westernima kad notorni pljačkaši uđu u salon? Ako to možete zamisliti onda znate kako smo mi u tom trenutku izgledali. Uskoro nam se priključuje ostatak ekipe te zaposjedamo jedan od stolova. Uskoro se ispostavlja da smo najglasniji u cijelom domu (“Jede se i pije, svi znaju tko su kraljevi birtije”). Roba se sporo suši. Kaminsku vatru, pazikuća uguši. Ništa. Mislim da poezija navire kroz retke proze pa se uskoro približavamo apsolutnoj kulminaciji ove zabavne i poučne prezentacije. Želio bih prije toga našim dragim čitateljima postaviti današnje nagradno pitanje. Nagrada je mogućnost priključenja jednom od naših budućih pothvata pa pozorno pazite i razmišljajte! Navedite naziv sela koje je popularno izletište varaždinskih studenata i onih koji se tako osjećaju! Hint: Hogwarts – Hogsmeade. Varaždin – ???


Svaki planinar u domu me gleda
Djevojke, ljubomorni momci i deda
Znam sve, putevi su to drevni
VAKUUM MET – Za Pasarićev dom spremni!

Sve je mokro, skidaj hlače
Topless u Pasariću, može i gaće
Crni mamut, marama vojna
Prokleta majica je jednoslojna

Što si bliže vrhuncu
Napetost je sve veća
Kiša pada, remen puca
Banjica je ljudska, mesna je štruca.

Kiša je na trenutke pojačavala, a na trenutke popuštala svoj stisak. Kad tad smo morali krenuti prema podnožju. Izabrana ruta je bio Mrzljak pa je onda GPS trag današnje rute jedan lijepi krug po Ivanščici. Sveukupno smo prošli osam kilometara. Do vrha nam je trebalo otprilike jedan sat. Do podnožja nam je trebalo sat i pol. To su ti neki tehnički podaci koji ne mogu NI PRIBLIŽNO opisati urnebes i količinu zabave koju smo danas priuštili sami sebi. Dotaknuli smo i neke ozbiljne teme koje se tiču današnjih veza, materijalizma vs. idealizma u odnosima te samih pojmova ljubavi i slobode – koji su, zapamtite, nerazdvojni! Ako Vas je sve ovo zaintrigiralo, želite biti dio planinarske avanture i proslaviti se kroz prozu i poeziju Vašeg dobrog barda – ovo je LINK za Vas!


Vozi me kroz Prigorec u leru
Grdi Bilbo kvari atmosferu
Nasmij publiku, dotakni je po nozi
Kad je ljuta, pomozite mi bozi

Doktorici je malo vruće, malo zima
Mjesec lipanj, čudna klima
Kisik polako udara u glavu
Riječi donose propast, ali i slavu

Tko je rekao da planinar nikad ne pjeva?
Viče, doziva medvjede čak i kad sijeva
Kad se po planinarskim putevima kreće
Nigdje stvarno nema takve sreće.

Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, VAKUUM MET

Iako sam umoran, jednostavno moram odmah podijeliti doživljaje s Vama. Spominjem Kajkavijanu i pripreme za nju već jedno vrijeme pa da Vas ne ostavim razočarane, polijećemo! Ili bolje reći: pedaliramo.

GPS je nestao kod penjanja na Brišku pa tako fali taj dio puta

Došao je i taj dugo očekivani dan, a početak Mojeg prvog Kaj maratona je bio u 10:00. Okupili smo se ranije na Kapucinskom trgu i pokupili startne pakete koji su sadržavali brojeve i imena natjecatelja, kartice na koje se udaraju štambilji na kontrolnim točkama, neka droga iz teretane (gel kojeg je Igor razmazao po brkovima kad je jeo) te Red Bull. Ekipa koja se prešutno uvijek zove Fahrrad Gemišt se sastojala od Ivane, Igora, Marka i mene. Ne preporučam ljudima koji treniraju po srčanim zonama da IKAD piju Red Bull jer kontrola srca je u tom slučaju nemoguća. Popili smo taj Red Bull prije utrke i čim smo krenuli, srce je skočilo u petu zonu. Vozio sam 18 km/h na ravnoj cesti, ali nije ništa pomoglo. Takva vožnja bi me inače ostavila u drugoj zoni, jedva trećoj, a sad je to bio opći potop. Moram priznati da me to odmah u početku obeshrabrilo jer nije baš lijepo gledati kako vam dugotrajni rad i svi ti sati vožnje propadaju jer ste posrkali nekakvu kemiju. No, vratit ću se na kemiju malo kasnije.
Ekipa Fahrrad Gemišt spremna za pokret

63 natjecatelja (ne znam koliko ih je bilo last minute prijavljenih) se okupilo pred startnom linijom, odbrojavanje je počelo i gomila ljudi na biciklima se počela kretati. Krenuli smo agresivno, ali što to točno znači kad ste amater među profesionalcima - nitko ne zna. Želio bih odmah naglasiti da smo se mi natjecali isključivo sami sa sobom. Bilo je tamo ljudi koji su htjeli nadjačati jedni druge i te namjere su se mogle osjetiti u zraku. Mi smo pak išli da si dokažemo da to možemo, a ovo je ipak prestižni, lokalni, ali i nacionalno poznati ultra maraton. Uzeli smo najmanju trasu jer je to jedino bilo i prihvatljivo. Otprilike 85 km vožnje i 4 kontrolne točke - Završje Podbelsko, vrh Ivanščice, Ham Pokojec i kapelica na bregu Briška. Do prve kontrolne točke se ide za Jalkovec, Beretinec te skretanje za brdoviti Ledinec. Mi smo pokušavali izbjeći čim više uspona (iako je to na kraju krajeva nemoguće na jednoj takvoj utrci) pa smo otišli kroz relativno ravno Črešnjevo. Kod kafića i pizzerie Z3 nas je dočekao prvi štambilj. Osim štambiljanja kartice, treba i sms-om poslati kod koji se nalazi na svakoj KT. Tu smo još pratili dvije "djevojke u rozom" kako smo ih zvali, a Marko ih je oblijetao na način da ih prvo prestigne, a onda ih pusti naprijed. No, uskoro je meni pukla prednja zračnica i morali smo stati.
Meštar Marko i moje poziranje za kameru

Popravak je trajao najviše 10 minuta (hvala Marko!) i uskoro smo krenuli dalje. Ivanečka Željeznica je stvarno užasna kad idete prema Prigorcu. To je jedan od onih silent killera koji ipak pokažu svoje zube u obliku mnogih malih uspona pa spustova. Peta zona me cijelo vrijeme pratila i polako sam očajavao kako smo se približavali Žganom vinu i početku uspona na Ivanščicu. Osjećaj me nije prevario te sam tako prilično loše započeo uspon. Vozio sam koliko sam mogao pa sam onda sišao s bicikla i nastavio gurajući. Nisu me čak ni toliko noge boljele koliko me brinuo taj povišeni srčani ritam. Marko i Igor su se zaletjeli naprijed, a Ivana i ja smo išli zajedno - malo vozeći, a malo hodajući. Taktički sat kaže da mi je trebalo jedan sat i 45 minuta do vrha. Očito mi je i šećer pao pa mi se par puta vrtjelo, ali dočepao sam se vrha i legao na jednu od drvenih klupica pred Pasarićem.
Vampirski ten - vjerojatno ću tako izgledati kad umrem

Ivani, recimo, nije uopće bilo tako teško

Pojeo sam sendvič, isisao komadić naranče, popio cocktu, pojeo energetsku pločicu, a onda smo probali taj neki prah koji su organizatori dijelili na vrhu. Okus je kao blago složena CDvita i to pomaže da se brzo povrati snaga. Stvarno ne znam što je bilo u tome i je li sveukupna kombinacija konzumiranog imala čarobni efekt, ali ja sam se jednostavno preporodio. Vampirski ten je nestao s mog lica i bio sam spreman stisnuti pedalu do kraja. Sjurili smo se niz Ivanščicu, a nebo je počelo pokazivati znakove moguće kiše. Komad puta Prigorec - Ivanečka Željeznica nas je kiša stvarno i ulovila.
Vidikovac na Ivanščici

No bilo je već prekasno jer smo Marko i ja jurili kao sumanuti prema Belskom dolu i našoj sljedećoj KT koja je bila Ham Pokojec. Ravna cesta, 40 km/h i stabilna treća zona. To je to! To je ono za što sam trenirao pa nije ni ratni poklič izostao. Iako me onaj Red Bull stvarno izbacio iz takta, to mi je pomoglo da shvatim što znači "biti u kondiciji". Kondicija je počela raditi svoje kad sam uspio konačno izbaciti tu tvar iz sebe. Kondicija je ona dodatna snaga koja počne udarati baš onda kad treba. A možda sam danas konačno iskusio što znači biti "u zoni" - nema sportaša koji ne bi ubio za to stanje, ali o tome neki drugi put.
Ivana na Ham Pokojcu - trenutno pomanjkanje entuzijazma zabilježeno zauvijek

Ivana i Igor su ondje malo zaostali, ali to je sasvim razumljivo jer je Ivana polako, ali sigurno postajala sve više umorna. Ja sam već jedno vrijeme buncao, a uskoro se i Marko priključio. Ne možete 6 sati voziti bicikl i očekivati da vas to barem malo ne udari u glavu. Uspon kroz Belski dol prema skretanju za Ham Pokojec smo pregazili, a u 15 minuta koliko nam je trebalo do Lujčekove hiže, nisam sišao nijednom s bicikla. Uvijek zabavni spust, natrag preko bregova Ledinca, ali ovaj put do kapelice na Briški (4. i zadnja KT) i onda pravac Varaždin. Sreli smo kod kapelice neke ljude koji su vozili već 18 sati (Velika Kajkavijana koja je počela u 00:00) i bili su svi nasmijani od uha do uha. Kasnije smo saznali da je plavokosa djevojka (na koju je Marko već jedno vrijeme bacao oko) bila prva žena Velike Kajkavijane. Ne znamo je li bila jedina, ali u svakom slučaju - svaka čast. Ivana im je rekla: "Vi niste ljudi!", a morao bih se i složiti jer su djelovali kao da bi još par dana mogli tako voziti. Mi smo bili sretni što slijedi spust i onda samo ravna cesta za Kapucinski trg - start i cilj svih trasa Kajkavijane.
Brzo vraćanje entuzijazma na Briški

Zajednički ulazak u cilj

U cilj smo se dovezli onako kako smo i vozili cijelo vrijeme - kao tim. Moj dobar prijatelj Mario je bio kod cilja i uslikao fotografiju koju možete vidjeti iznad. Bili smo zadnji na kraju, ali to uopće nije bitno jer smo se ludo zabavili. Da, bilo je teških trenutaka, ali ne može sve uvijek biti samo spust, moć praha i leptirići. Najviše smo ponosni na Ivanu koja je pokazala izvanrednu snagu tijela i uma, a s obzirom da ne vozi bicikl toliko često, cijela situacija postaje još više junačka. Osobno znam ljude koji bi pali i odustali pri susretu sa ovakvom zvjerkom, a već sam spomenuo da sam i sam bio blizu toga. Zlatko (Igorov tata) će sad morati zašutjeti po tom pitanju jer je on prvi koji je sumnjao u sve nas. Postavlja se pitanje: što nakon BIMEP-a od 150 km i Mojeg prvog Kaj maratona od 85 km? Tko zna kud će nas putevi odvesti, ali mislim da ćemo prvo malo odmoriti, a onda početi maštati o nekim drugim pothvatima. Bicikl ne može dugo mirovati. Bicikl je poput svog vlasnika.
Ne moramo reći da je piva na kraju itekako prijala



p.s. - Svojih 85 km posvećujem osobi za koju se nadam da će sljedeće godine voziti sa mnom Kajkavijanu.
Hint: patentirat ću kacigu koja ima obruč kao slamnati šešir pa da sunčeve zrake ne mogu do njezine porculanske puti.

Oznake: Kajkavijana, biciklizam, Fahrrad Gemišt

Zamislio sam ovaj zapis kao kratki pregled nedavnih sportskih aktivnosti. Nakon bicikliranja do Bedexa i Trakošćana, bilo mi je jasno da ću zaredati previše zapisa pa me moja draga blog publika neće moći efektivno pratiti. Da, osjećam neku neugodu jer sam ovo napisao, ali dok pomislim da neki ljudi žive od ovakvih stvari - nema razloga za sram! Uostalom, promicanje aktivnog i zdravog života može biti samo pohvalno.
U nedjelju sam na kraju ipak otišao na Ivanščicu i napravio izvanredan rezultat. Mrzljak je nešto lakši i često se penjem po tom putu pa nije ni čudno da se vidi napredak što se tiče kondicije. Do vrha nam je trebalo malo (ali stvarno jako malo) iznad jedan sat, ali ono što je bitnije - u petoj srčanoj zoni sam bio svega 9 sekundi što je praktički ništa. Za one koji ne znaju: već jedno vrijeme treniram po filozofiji* srčanih zonskih treninga. Koristim dostupnu tehnologiju da uvijek slušam svoje tijelo i pokušavam se ne preforsirati jer to na kraju donosi više štete nego koristi. Stvari za mene stoje ovako:

1. zona - 100 do 118 otkucaja u minuti
2. zona - 119 do 138 otkucaja u minuti
3. zona - 139 do 158 otkucaja u minuti
4. zona - 159 do 178 otkucaja u minuti
5. zona - 179 do 199 otkucaja u minuti

Uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka

Ovaj graf je prikaz jednog lijepog treninga u kojem nema prevelikog naprezanja. Peta zona je zapravo za kratkotrajne posjete (treninzi za snagu) osim ako niste profesionalni sportaš. Oni su općenito ekstremni po tom pitanju, a njihove česte povrede, razne boljke i relativno kratka karijera (zavisi o sportu naravno) govore dosta o tome koliko je to sve skupa zdravo. Moram priznati da sam uživao u ovom usponu i nisam osjećao gotovo nikakav umor. To mi dosad skoro nikad nije pošlo za rukom, ali se očito planinarenje čitavu zimu isplatilo. Išli smo prijatelj, njegov otac i kumče (dečko će uskoro 18 godina i trenira svaki dan po par sati), a posebno mi je bilo zanimljivo da našeg malog prijatelja mogu pratiti u stopu dok su ostala dvojica suputnika malo zaostala. Velebitsko je palo u Pasarićevom domu, a kad smo kumče vratili u Jerovec, počastili su nas još jednom pivom, salamom (kolač) i čipsom. Sad će opet moj prijatelj Jelenko reći da mora ići s nama jer se često gostimo na našim avanturama. Ne znam ni sam. Sasvim slučajno u zadnje vrijeme imam dobre i velikodušne domaćine! Slijedi bicikliranje (ponedjeljak, 30.5.) na prvoj trasi Kajkavijane - Moj prvi Kaj maraton.
Završje Podbelsko - pogled prema Briški - pogled prema Čevu - Tužno - Vidovec - Varaždin

Moj prijatelj i u zadnje vrijeme česti suputnik Mario me pozvao da idemo odvoziti prvu trasu naše rute na Kajkavijani i to nikako nisam mogao odbiti.
Ovdje isto možete vidjeti minimalno zadržavanje u nepoželjnoj petoj zoni, a to je lijep rezultat s obzirom da smo po putu imali malih uspona. Može se to činiti nekom malo, ali svaki uspon zna biti težak (bio on na 200m ili 500m) i sve na kraju, naravno, ovisi o vašoj početnoj točki. Prosječna brzina nam je bila 23km/h, a maksimalna 51km/h. Slijedi današnji phased (intervalni) trening biciklom.
Smjer Varaždin - Čakovec

Obično intervalne treninge odrađujem u smjeru Čakovca jer se može lijepo potegnuti po ravnoj liniji što je pogodno za kontrolu srčanih zona. Bicikliranje je zapravo jedno od najboljih načina kako lako kontrolirati ostanak ili izlazak iz određene srčane zone. Spomenuo sam već da je na ravnom teško doći do pete zone, a stisnuti do četvrte je već zamorno. Druga i treća su moj optimum što se tiče biciklizma. Na priloženom grafu možete vidjeti označene zadane zone, a danas sam odabrao imati zagrijavanje od 10 minuta (1-2 zona), glavnu fazu (2-3 zona), pedala do metala faza (3-4 zona) i hlađenje (1-2 zona). Polar ima i odličnu aplikaciju (Polar Flow) koja omogućava manipulaciju i planiranje treninga. Sve mogućnosti su otvorene i sve ovisi o tome što vi želite od svog treninga. Ovaj danas je bio lagani trening kojemu je bio cilj držati srce u zadanim granicama. Kako vaša kondicija raste, srce i pri većim naporima sve manje kuca te tako peta zona postaje rijetkost.

Polako ulazimo u završnu fazu priprema za ovogodišnju Kajkavijanu, a u subotu ćemo vjerojatno pokušati biciklima doći na vrh Ravne Gore. Mario u nedjelju trči polumaraton na Plitvičkim jezerima, ali to ga neće zaustaviti da ide s nama na Ravnu Goru. Vođa Neustrašivih Šoštarićevih Lovaca na kilometre je, čini se, postao pravi ovisnik o fizičkoj aktivnosti. Vrh Ravne Gore je jedna od kontrolnih točaka Male Kajkavijane pa mu je to dodatni izazov. Na Strahinjščicu će ići sam, a neka mu sam bog planine pomogne kad će sljedeću subotu to sve morati odvoziti u komadu. No, koliko veličanstveniji pothvat, toliko bolji okus pive na kraju puta!

Vidimo se na asfaltu ili na planinarskoj stazi!

Oznake: planinarenje, biciklizam, Ivančica, Završje Podbelsko, srčani treninzi