U prijašnjem sam postu pokušao prikazati čitateljima što se događa u nekim od veza koje me okružuju. Opisao sam veoma kratko priču svog prijatelja i njegove djevojke. Odnos koji je bio čudan i trajao je čak tri godine. Pročitao sam negdje da ljubav traje otprilike tri godine, ali budući da se ne mogu sjetiti gdje sam to pročitao, možda nije ni bitno. Ima svakakvih sličnih prognoza, ali sve ovisi o samom slučaju i o osobama koje se nalaze u njemu. Postoje ljudi koji mogu podnijeti neobično mnogo maltretiranja i svejedno se vratiti jednoj te istoj osobi na kraju. To je kao što se neke žene koje muževi siluju i tuku vraćaju uvijek k njima i vole ih, ili se tako čini, još više nego prije. Nekima je usađeno patrijarhalnim odgojem, a donedavno je razvod braka bio jako velika sramota za obitelj. Neki očito doslovno shvaćaju onu „dok nas smrt ne rastavi“, a to imaju sve vjere svijeta. Sveta veza između muškarca i žene je neraskidiva, a veoma je i bitna jer je obitelj temeljna jedinica koja tvori državu. Raspadne se obitelj i uskoro će ti se raspasti država... Ili tako barem oni misle. Nedavne hajke u vezi homoseksualaca i životnog partnerstva (iako je ta bitka dobivena, zar ne?) pokazale su nam da još uvijek imamo nazadna čudovišta poput gospođe Ž.M. koja samo čekaju svoju priliku za medijsku pozornost. Takvi su ljudi sposobni brbljati užasne gluposti i ostati živi, a na krilima pobjede drži ih nekakav referendum na koji su izašli samo oni koji idu u crkvu svake nedjelje i koje bi jako boljelo to da im njihov sinčić cucla kurac, a ne da voli lizati i oplođivati vaginu i tako održavati lozu, ali i državu na životu.

Nisam zapravo postavio svoje glavno pitanje u prijašnjem postu pa ću sad:
Zašto ljudi imaju potrebu lagati onima koje vole? Kako se nekog može voljeti, a lagati mu u lice i uporno skrivati stvari (i ljude) od njih?

Zašto je djevojka mog prijatelja imala potrebu uz njega imati i tog nekog sa strane koji ju je s vremena na vrijeme seksualno zadovoljavao?

Imam i par vlastitih pokušaja odgovora na ta pitanja, ali pustit ću sad da to visi u zraku. Možda netko i u komentar-sekciji pokuša odgovoriti na postavljena pitanja.



Tema ovog posta je, ipak, nešto drugo. Te večeri, kad smo pili CDvitu i jeli finu bakinu domaću pizzu, iskrsnuo je jedan zanimljiv razgovor u vezi djevojaka (partnera općenito) i najproširenije društvene mreže današnjice.
Kako je to sve skupa povezano? Pisao sam dosta postova koji su bili kritika Facebooka i, ako nekoga interesira, može pogledati pod arhivu ovog bloga. Neki od tih postova vjerojatno su dio boljih stvari koje sam uspio ovdje napisati.
Facebook povezuje ljude i on se time hvali. No, sve to ima i drugu stranu pa Facebook i uništava veze i odnose diljem svijeta. Zašto je to tako? Pustimo to za malo kasnije.

T: "Ma dečki moji... Facebook je čisti kurveraj i ako ga cura ima, to je meni samo alarm za to da ima nekog drugog uz mene."

Facebook se može koristiti na različite načine i u različite svrhe. Facebook je sredstvo i tu se nalazi promjena mojeg mišljenja s onog prije kad sam okrivljavao sredstvo, a nisam gledao na one koji upotrebljavaju to sredstvo. Nije sredstvo inherentno zlo, nego, ako se koristi u loše svrhe, treba gledati što nije u redu s onima koji to sredstvo koriste.
Facebook je okej ako vi preko njega tražite partnere i/ili prijatelje i niste u vezi u tom trenutku, ali ako ste u vezi (i vaš partner ne odobrava to i želi seksualnu ekskluzivnost) i tražite partnere... E, tu već imamo mali problem.


"Facebook je kao mobitel u kojem imaš brojeve od svih zgodnih pički na ovom svijetu."


Problem je u tome što se ti MOŽEŠ javiti bilo kome tko ima Facebook i za neke ljude je to jednostavno preveliko iskušenje. Što s takvim ljudima učiniti? Djevojka mog prijatelja bila je u mogućnosti da se bez prevelikog truda i izlaganja javi tom drugom liku s kojim je tu i tamo spavala. Treba li te ljude zatvoriti ili im onemogućiti slobodu da se čuju s kim žele? Naravno da ne treba. Treba im samo utuviti u glavu da je prvi zakon odnosa s nekim iskrenost i samo iskrenost. Zapravo je najtužnije u cijeloj ovoj prijašnjoj priči to da ta djevojka mog prijatelja nije njemu rekla što radi. Ona je odabrala put neiskrenosti i lakše joj je bilo brisati poruke na svom Facebook accountu nego reći svom dečku: "Gle... ja imam potrebu viđati i njega. Ne želim te povrijediti, ali jednostavno mi je dobro ponekad se s njim naći i možda poševiti."

Da, znam što mislite. Padate sa stolaca i pitate se: "O čemu ovaj prokleti kreten govori???"
No, to je jedino rješenje i, po mom mišljenju (naveo sam to i u prijašnjem postu), ljubav ne daje nikakve restrikcije. Moramo napraviti razliku između sebičnog ispunjavanja vlastitih potreba i ljubavi. Ljubav prema nekome tjera nas da želimo da toj osobi bude dobro i da uživa, a ne da si međusobno namećemo okove. Da, neki ljudi nisu jedni za druge, to je točno. Osoba koja je otkrila čari poliamorije i koja se realizira samo u takvim odnosima neće dobro funkcionirati s isključivo monogamnom osobom koja će biti povrijeđena svaki put kad njezin partner bude sa svojim drugim partnerima. Neke stvari jednostavno ne funkcioniraju, istina.

Ah, da. Nisam dao odgovor na pitanje iz prijašnjeg posta koje je glasilo: "Kako je moj prijatelj znao da se njegova cura nalazi s tim drugim tipom?“
Prijatelj kojeg sam spomenuo iznad i koji je izjavio da je Facebook kurveraj koristi jednu metodu koju ja nazivam Facebook kontrola ili provjera i sastoji se u tome da partneru provalite u Facebook account i provjerite ima li u inboxu neke sumnjive poruke i tko su ljudi (najčešće suprotnog spola) s kojim se vaš partner dopisuje. Nije on jedini koji koristi tu metodu i moj je prijatelj (glavni junak prijašnjeg i donekle ovog posta), koji je imao probleme s curom, napravio istu stvar, ali on nije provalio, nego je jednom prije dobio od nje njezin password za FB profil. T (citat iznad) tvrdi da, ako ženska nema što da ti skriva, ona mora dobrovoljno dati password od svog profila tako da se ti i sam uvjeriš u to da ona nema nikoga. Ako ona kojim slučajem ne da svoj password, ona zasigurno nešto skriva i nije iskrena s tobom.
Postoji jako puno problema u vezi napisanog, ali najočitije dvije stvari koje su ovdje totalno krive su povreda privatnosti i nedostatak povjerenja.
O privatnosti ne moram puno govoriti. Svatko ima pravo da ima neki svoj kutak u koji pušta samo one koje želi tamo, a najčešće se tamo ne pušta nikog. Moj prijatelj T protiv toga se jako uzbunio pa kaže da mu ona nije prava cura ako ima privatnost koja se njega ne tiče. Okej, moj prijatelj pokazuje znakove paranoje i mogao bi spasti pod onu kategoriju control freakova, ali ja to objašnjavam time da u prošlosti nije imao sreće s curama, a, koliko mi je poznato, ni on baš nije imao iskrenost na svojoj zastavi pa je onda zapravo i jasno u čemu je stvar. Meni samo nije jasno kako ti ljudi budu u vezama, a da ne vjeruju jedni drugima.
U prijašnjem sam postu rekao da je tu noć zvonio mobitel mog prijatelja kao lud. No, nije njegov jedini zvonio. Prijatelj T je isto dobivao pozive od svoje cure u kojima je ona njega pitala gdje je i što radi.


"Ma tu sam s frendovima mucica moja, evo." - razgovor dalje nije ni bitan.


Taj poziv definitivno nije bio tipa "daj da te malo čujem prije spavanja". To je bila provjera i okej je to ako oni to tako žele. Mislim, ako ona njemu dopušta da joj jednom tjedno (ili kad želi) upada na FB account i gleda inbox, onda ga valjda smije zvati. Svi si biraju parametre svoje veze i ako se dvoje oko toga slaže, nitko sretniji!
No, mene još uvijek muči kako T opravdava svo to nadgledanje i kako ne kuži jednostavnu postavku o povjerenju koje bi trebalo postojati u svakoj zdravoj vezi. Puno ljudi tvrdi da je Facebook zlo koje uništava veze, ali zapravo su ljudi manijaci koji sami uništavaju svoje veze. Jedni se ne mogu kontrolirati a da ne šaraju, a drugi pizde i imaju ogromnu želju da kontroliraju svaki pokret (RL i online) svog partnera.


"Zašto bi ti, B, dopustio da ti netko prčka po tvojoj curi? Kaj ti to hoćeš?"


Da malo zapaprim cijelu priču i da dodam jedan osobni primjer u sve ovo, pročitajte sljedeće.
Jednom je i meni djevojka upala u Facebook account. Ja kad sam to shvatio, poludio sam. To se, po mom mišljenju, jednostavno ne radi i nema nikakvog, ali nikakvog opravdanja za to. Osim u slučaju da sam joj ja sâm dopustio da uđe u moj account. Ona je nešto i našla tamo u mom inboxu i okej, bilo je to malo ne toliko naivno dopisivanje s jednom osobom ženskog spola, ali najviše što bih to nazvao je skoro-cyber-sex i ništa više. Nije to sigurno u tom obujmu u kojem cura mog prijatelja piše nekom drugom tipu hoće li se naći i je li on raspoložen. U oba slučaja partneri su nešto našli, istina.
Zadržimo misao malo na tome.
Ono što sam uvidio na oba infiltratora u accounte je nekakvo moralno opravdavanje kopanja po tuđim privatnostima samom činjenicom da je nešto tamo gdje su kopali i nađeno. Ne znam kako većina na to gleda, veza je ionako ozbiljno uzdrmana kad se otkrije nekakva tajna (u ovom slučaju neki moralno čudan razgovor s nekom drugom osobom), ali pa zapravo su prvu grešku napravili oni koji misle da mogu kopati po tuđim stvarima. Ja sam trebao svoju vezu u tom trenutku prekinuti i iz toga svega sam naučio baš to. Zašto bih ja bio s nekim tko mi ne vjeruje i tko me provjerava? Nije opće bitno je li ta osoba nešto našla ili nije, netko tko mi ne vjeruje mi ne vjeruje i ja ne mislim da se dobra veza s takvom osobom može imati.
Ostalo je na mojoj duši; to što sam stvarno nešto tajio, ali još uvijek ne toliko da se diže tolika panika kolika se digla.
U tom smislu ne kužim T-ovu djevojku koja trpi to da joj on stalno provjerava FB account. Između njih nije bilo nikakvih ružnih stvari i laganja, ali on svejedno gleda njezin profil. On implicira i od pažljivog oka ne može sakriti to da su sve djevojke zapravo kurvaste i da ih se treba nadgledati ako ne želiš da ti netko po njima prčka. Iskreno, da sam ja žensko, s takvim tipom ne bih nikad bio. Ne bi mi to ni na pamet palo.

Što je bilo u oba slučaja opravadanje infiltratora da se upada u tuđi account?
"Pa čudno si se ponašao."

Bravo! Argument stoji na mjestu i sad svaki put kad se ponašam čudno morat ću mijenjati password svog accounta?
Stvarno, ljudi imaju svakakve veze i svašta im pada na pamet.

Da moj prijatelj i moja bivša cura nisu ništa našli tamo gdje su kopali, bi li oni priznali da su kopali?
Na to pitanje ne mogu odgovoriti, ali bih eventualno mogao pitati T-a da mi objasni kakav je to osjećaj kad dođe na profil svoje cure i vidi da je sve "čisto" i zadovoljavajuće za njega. Dok ovo pišem bježi mi smijeh i pitam se: kakav je to odnos bez povjerenja?



Zaista, je li stvarno toliko teško danas imati normalan odnos i kako bi on trebao izgledati?
Razdvaja li Facebook ljude ili ih spaja?


One koji nemaju psihičke probleme spaja, a oni koji imaju probleme samo dodatno produbljavaju svoje manijakalno ponašanje.
Ipak, možda oni koji nemaju psihičke probleme ni ne trebaju FB account :)

Oznake: Facebook provjera i kontrola, online patroliranje

Moje primarno zanimanje nalazi se negdje duboko u području filozofije.
Primoran sam, teorijskim zanimanjem, ali i spletom okolnosti u kojima se nalazim, da svoje zanimanje prebacim i na psihologiju odnosa i općenito na zajedničke teorije (koje uključuju više područja) o međuljudskim odnosima i ljubavi.
Netko mi može zamjeriti da odskačem od svojih primarnih interesa koji su, navodno, duboki da bih se bavio nečim što je trivijalno i što su "ovozemaljske" stvari.
Nažalost, uviđam da odnosi nas mladih ljudi, ali i starijih, tokom našeg života oblikuju nas same kao osobe pa mi je teško za povjerovati da bi to bilo toliko nebitno koliko se želi prikazati i diskreditirati. Da, slažem se da tu ima puno nagađanja i da se teško može dati neka opća teorija po kojoj se svi moraju ravnati, ali postoje neka određena pravila, tzv. smjernice koje nam uvelike mogu pomoći dok upadnemo u probleme ili smo u dilemama s obzirom što učiniti u određenoj situaciji.
Problematično je ovo područje i iz razloga što su u tome svi "eksperti" i životno iskustvo nas u tome, navodno opet, sve uči.
Svaki čovjek kojeg sretnete na cesti ima svoju priču za ispričati, da. Čak i svaki čovjek može dati nekakav savjet, ali je li taj savjet izašao iz sfere subjektivnog iskustva i je li on primjenjiv na baš našu situaciju? Zanimljivo je da ljudi o odnosima i ljubavi pričaju samo onda kad u tim područjima imaju probleme pa zaključujem da su vođeni u tim istim razgovorima isključivo željom da nekako doznaju, da dohvate rješenje svojih problema. Moj cilj je nekako izaći iz te spomenute subjektivne sfere i dodati neke općenitosti, a to kanim učiniti tako da navedem više primjera i da uvijek, ali uvijek, zadržim "hladnu" glavu i ne dopustim da moji zaključci budu prenagli. Treba vidjeti kako drugi ljudi razmišljaju i onda to pokušati složiti u vlastitoj glavi ako je to moguće. Ako nije, onda je dužnost samo obavijestiti čitatelje o različitim situacijama i mišljenjima. Pluralizam mišljenja je jedini lijek u većini stvari. Ako svo neshvaćanje i mržnja proizlazi iz neznanja, dužni smo se informirati i saznati čim više o mogućim situacijama u kojima se nalaze ljudi prilikom održavanje odnosa.


Nažalost, moj dobar dugogodišnji prijatelj ima problema u vezi i zapravo sam o međuljudskim odnosima opet počeo razmišljati radi negativnih stvari. Kao što sam u uvodu i napisao, obično o ljubavi i odnosima pričamo kad nam ide loše u tim područjima pa onda ovo uopće nije čudno. Ipak, moram žalost radi svojeg prijatelja ostaviti po strani i primiti se ozbiljnog posla.
Moj uski krug prijatelja koji imaju slična razmišljanja kao ja su uvijek nepresušni izvor novih informacija i inspiracije.
Tako smo se našli kod jednog od njih da malo popričamo i družimo se. Kao što sam spomenuo, jedan od njih ima problema s djevojkom s kojom se već zna 3 godine i u tom vremenu su bili, više ili manje, intimni. Nije mi cilj pričati cijelu priču, ali radi nekih osnovnih informacija, moram si dati barem neki uvod. To je uobičajena priča u kojoj se dvoje mladih ljudi zaljubi i sve krene lijepo i šareno, a završi u plamenu koji je sposoban proždirati dušu sudionika i ostaviti ih zauvijek s traumama.
U ovom slučaju smo, nadam se, najgore zaustavili.
Naglašavam da ovo nije do kraja normalan odnos jer, zapravo, da je onda o njemu ne bih ni pisao nego bih, dapače, hvalio ga na sva zvona kad bih imao priliku. Ne pišu se priče o sretnim stvarima. Pišu se tragedije. No, ne uči se iz sretnih trenutaka i komedija! Čovjek, čini se, najviše zapamti stvari koje ga zapeku dovoljno da mu se usade u mozak.
Djevojka od mog prijatelja ima neke probleme, ali imamo ih svi. No, perfekcionizam vodi u želju za kontrolom jer nam uvijek nešto šapće na uho da mi možemo stvari napraviti najbolje dok ih radimo sami. Ako dopustimo drugima da urade nešto za nas, stvari nisu pod našom kontrolom i ne ovisi sve o nama. To je za perfekcioniste najgori mogući scenarij. Takvi ljudi se čine kao loši timski igrači i veza s njima sama po sebi može biti zamorna i ubitačna. Perfekcionizam te možda može dovesti do zvijezda na fakultetu ili u karijeri, ali tebe i tvog partnera može poslati u najgori pakao.
Tipičnost labilne osobe se vidi u trenutku kad nešto krene krivo i ta osoba to shvati te nakon toga traži bilo kakvu izliku da bi okrivila drugu osobu. Tada se gleda najmanja sitnica koja labilnu osobu tjera u plač, a druga strana se jednostavno mora osjećati krivom. Nakon toga slijedi primirje u kojem labilna osoba drugoj strani govori: sve će biti u redu i oni se ljube i mire.
U glavi labilne osobe je sljedeća stvar: "Sad smo kvit - neka on/ona samo to misli."
Uvijek se vlastite greške zakopavaju duboko u pijesak. Perfekcionist jako teško priznaje svoju krivicu.

U biti, moj prijatelj je navodno "zajebao" neku stvar (koja sad nije bitna) jednom u prvoj godini veze i taj događaj spominje njegova djevojka kao razlog zašto ne želi vezu s njim i, naravno, ta veza se nikad ni ne realizira jer ako ona nešto ne želi to se nit neće dogoditi. Ako se kojim slučajem forsira da se dogodi, ona će nabijati krivnju plačem. Ja se ispričavam što to kažem, ali kad gledam reakcije nekih ljudi, čini mi se kao da radim nekakvo istraživanje o djeci u vrtiću. Bitno je samo za zapamtiti da ona spominje taj jedan događaj kao nešto zbog čega ona neće biti u službenoj vezi s njim. Drugim riječima: "Ti si zajebao i ja sam sad izgubila volju da budemo (službeno) skupa. Bit ćemo prijatelji zauvijek. Ti ćeš biti moj prijatelj zauvijek, zar ne?" Prijatelji zauvijek su u ovom slučaju romantični termin za prijatelje s povlasticama.
Kasnije je ta informacija od bitne važnosti jer se ženska strana veze bahati s tim da oni nit nisu skupa pa joj to daje slobodu da radi što želi. Okej, stanimo na sekundu ovdje. Radi čega vi ljudi imate odnose zapravo? Radi ograničavanja vlastitih sloboda? Ja sam uvijek mislio da je normalno da ljudi budu u vezi radi zajedničkih interesa i užitaka koje dobivaju iz vremena provedenog zajedno. Javlja se tu jedan jako veliki problem koji je sad povezan, zapravo, s monogamijom i definicijom odnosa i sa osobnom slobodom. Moram odmah reći svoje mišljenje iako se većina ljudi ne bi sa mnom složila: mislim da stroga pravila monogamije i veze koju ona vuče za sobom ne odgovara pojmu ljubavi. Stroga monogamna veza s restrikcijama mi više miriši na kontrolu nego na ljubav. Sve je okej ako se ljudi nešto dogovore ili ako su oboje u vezi monogamni. No, kad jedna od osoba u vezi kaže: "Ja mogu raditi što želim, tko si ti da mi govoriš što da radim?" Tu je izrečena jedna velika istina u koju iskusan i obrazovan čovjek ne može sumnjati osim ako nismo u kamenom dobu ili nekoj drugoj varijaciji primitivnog i posesivnog ponašanja koje, nažalost, većina građana tzv. prvog i civiliziranog svijeta još danas prakticira. Možda veza (odnos) kao neki službeni pojam obavezuje osobu na neke stvari, ali problem je zapravo u tome da mi ne mislimo na prave stvari kad to izričemo! Uobičajeno je misliti da si ti dužan biti samo od te osobe (ljubavna i seksualna ekskluzivnost), ali zapravo to nije baš tako. Ti kad ulaziš u vezu s nekim si dužan samo jednu i isključivo jednu stvar, a to je biti iskren prema toj osobi. Ne mislim na ovu uobičajenu iskrenost u kojoj si iza leđa svašta radimo. Mislim na PRAVU iskrenost. Da, mislim na sve karte na stolu.
Ako se ti ulaskom u vezu obavezuješ da budeš samo njezin/njegov, koja je razlika između ulaska u vezu i stavljanja okova na samog sebe? Kako se uopće može obećati nekome nešto takvo (i sad govorim o ulasku u vezu, a ne o zarukama i ulasku u brak - koji je, zapravo, institucija koja nikad nije funkcionirala kako spada. Priče o tome da je prije bilo drugačije su zapravo samo odjek manjka informacija onog "prije" doba. Danas kad imamo gotovo sve servirano pred sobom, lakše je vidjeti na čemu stojimo) kad su okolnosti koje dolaze toliko nepredvidljive? Ne, ja nisam anti-romantičan. Trudim se biti realan, a statistika baš i ne pokazuje "sunčano i vedro" za brak u klasičnom smislu.

Dakle, čim jedna od osoba u vezi kaže da može raditi što hoće, nešto tu ozbiljno ne valja.
Osobe koje se nalaze u odnosu se očito nisu dovoljno dogovorile oko parametara njihove veze.

Jedan veliki problem u svemu ovome je što djevojka od mog prijatelja zapravo i nije službeno bila njegova djevojka nego su uvijek ostali na nekom predveznom stanju koje je (možda?) na kraju bilo samo izlika za "šaranje" sa strane. Njezino, naravno.
Onaj koji drži vezu na odstojanju i, zapravo ne želi ući u nju, očito ima nešto drugo na umu. Toj osobi jednostavno ne odgovara takav tip veze i mogućnost ekskluzivnosti je ozbiljno uzdrmana. Ne, ne želim reći da je ona bila ultra napredna i da je zapravo imala previše ljubavi za monogamnu vezu. Bitno je ovdje naglasiti da monogamija i poligamija nisu u odnosu: nazadnjačko-napredno! Neki ljudi jednostavno vole jednu osobu, a drugi su sposobni voljeti više osoba u isto vrijeme. Kojih je više, a kojih je manje - u to neću ulaziti ovdje. Ima nekih studija o tome pa se možete sami informirati.
Spomenuta djevojka je jednostavno traumatizirana nekim drugim stvarima iz svog prošlog i sadašnjeg života pa nije ni mogla normalno reagirati. Ona je bila neiskrena i za to nema nikakvog opravdanja. Ljubav ima jednu suprotnost i ona nije mržnja nego neistina. Viđala se (i sad se namjerava dalje viđati) s nekim drugim, a mojem prijatelju je uporno negirala sve to. Njemu je to sve skupa prekuhalo, izgubio je povjerenje i sad smo tu gdje jesmo.

Družimo se kod jednog od nas i zvoni cijelu večer mobitel. Dolaze pozivi. Dolaze poruke. Vacap. Sms.
One sadrže nabijanje krivnje i klasično bacanje mreže u koju bi se moj prijatelj morao opet uhvatiti.


Postoji jedno pitanje koje se ovdje postavlja.
Kako je moj prijatelj znao da se ona nešto dogovarala s tim drugim tipom i da se još uvijek dogovara?

O tome u drugom postu.

Oznake: odnosi, veze, bezveze

Online dating - traženje partnera za romantične veze preko interneta; postoje posebni online servisi koji se bave isključivo traženjem baš onoga što vi tražite; i ne, ne mislim na google.


U zadnje vrijeme sve više ljudi koje znam počinje koristiti te online dating siteove i meni je sve manje jasno što se to događa.
Zanimljive su mi popratne rečenice nekih osoba koje to koriste:

"A ne tražim ja trenutno nikoga za vezu. Ako netko naiđe, naiđe!"

Online dating site svejedno radi 0-24.
Pa kako to ljudi misle da nikog ne traže kad ipak nekog traže?
Ispada kao da ovo online nije baš ozbiljno, ali u prosjeku, takve neozbiljne stvari obično kasnije postanu "ona prava stvar": viđam online ljude kako vode druge online ljude za ruke, dovode ih na zajedničke kave, pričaju velike priče o tome kako su se sastali.
Čini se da i to nije toliko neozbiljno koliko se prikazuje! Jedno popodnevno četanje iz čiste dosade postaje veza za cijeli život... ili oni barem svi imaju visoka očekivanja od takvog nečeg.

Jedan od prijatelja je imao zapravo prilično velikog uspjeha u traženju djevojaka online. Stalno dok bih se čuo s njim i dok bi prošlo neko određeno vrijeme (valjda da vidi jel to ono što on traži ili nije; iako, mislim da on nema pojma što zapravo traži), on bi opet meni pričao o nekom drugom imenu, nekoj drugoj djevojci. Računajući sveukupno, ja sam imao više djevojaka, ali on je u tom jednom određenom periodu probio sve rekorde (i svoje i moje zajedno). Istina je da od tih svih prilika, samo je jedna na kraju ispala kao nešto posebno, ali i to moramo još vidjeti, naravno. Što se točno događa ljudima u glavama da počnu koristiti te online dating stranice? Pa ne znam zapravo.

Kako se ljudi "obično" upoznaju?

Random susreti na cesti su rijetkost, ali susreti na nekim tulumima ili samo bezveznim subotnjim večerima po kafićima imaju veće šanse da urode plodom. Možemo nekog upoznati preko nekog prijatelja, ali meni je to uvijek nekako izgledalo čudno jer se svi znamo jedno vrijeme i onda odjednom se valjda paru ljudi pomuti u glavi pa shvate da su jedno za drugo i da bi oni to mogli probati. To vrijedi za društva prijatelja. Upoznati nekog onako odjednom (iz vedrog neba) jer ti prijateljica nekud ide i nešto obavlja, a u studentskom klubu za sobom ostavi svoju prijateljicu i ti ju upoznaš... e, pa to je već nešto čisto drugo.
Budimo realni ipak, za takve stvari treba malo sreće. No, treba li za svaki susret baš te sreće koja je toliko tražena u takvim slučajevima? Opet ću zapasti u one priče o tome ima li sudbine ili nema, a to mi i nije baš cilj.

Što je s tzv. forsiranjem da se upozna nekog?

Imam prijatelja koji je dugo sam i ponekad (kad je u fazi intenzivnog traženja djevojke; trenutno nije i kad nije onda se kune svim znanim bogovima da više neće ni pokušavati... onda faza prestane) izgleda kao da forsira sve to s upoznavanjem cura. Otprilike mogu shvatiti kako mozak usamljenog čovjeka funkcionira i da, moguće je da onda u svakoj curi koja nam se barem malo sviđa (fizički se mora, naravno; u ovom slučaju s mojim forsiranim tražiteljem cura je to prilično bitno; s određenim tipom cura on ne može biti) vidimo "onu pravu". Naša prosudba je u tim slučajevima prilično oslabljena i nekad to može završiti prilično katastrofalno. Mnogo pokušaja i onda mnogo razočaranja i onda opet faza u kojoj nikog ne traži...

Stvari koje se nikad ne događaju:

Oznake: online dating, cyberspace romantika