Online dating - traženje partnera za romantične veze preko interneta; postoje posebni online servisi koji se bave isključivo traženjem baš onoga što vi tražite; i ne, ne mislim na google.


U zadnje vrijeme sve više ljudi koje znam počinje koristiti te online dating siteove i meni je sve manje jasno što se to događa.
Zanimljive su mi popratne rečenice nekih osoba koje to koriste:

"A ne tražim ja trenutno nikoga za vezu. Ako netko naiđe, naiđe!"

Online dating site svejedno radi 0-24.
Pa kako to ljudi misle da nikog ne traže kad ipak nekog traže?
Ispada kao da ovo online nije baš ozbiljno, ali u prosjeku, takve neozbiljne stvari obično kasnije postanu "ona prava stvar": viđam online ljude kako vode druge online ljude za ruke, dovode ih na zajedničke kave, pričaju velike priče o tome kako su se sastali.
Čini se da i to nije toliko neozbiljno koliko se prikazuje! Jedno popodnevno četanje iz čiste dosade postaje veza za cijeli život... ili oni barem svi imaju visoka očekivanja od takvog nečeg.

Jedan od prijatelja je imao zapravo prilično velikog uspjeha u traženju djevojaka online. Stalno dok bih se čuo s njim i dok bi prošlo neko određeno vrijeme (valjda da vidi jel to ono što on traži ili nije; iako, mislim da on nema pojma što zapravo traži), on bi opet meni pričao o nekom drugom imenu, nekoj drugoj djevojci. Računajući sveukupno, ja sam imao više djevojaka, ali on je u tom jednom određenom periodu probio sve rekorde (i svoje i moje zajedno). Istina je da od tih svih prilika, samo je jedna na kraju ispala kao nešto posebno, ali i to moramo još vidjeti, naravno. Što se točno događa ljudima u glavama da počnu koristiti te online dating stranice? Pa ne znam zapravo.

Kako se ljudi "obično" upoznaju?

Random susreti na cesti su rijetkost, ali susreti na nekim tulumima ili samo bezveznim subotnjim večerima po kafićima imaju veće šanse da urode plodom. Možemo nekog upoznati preko nekog prijatelja, ali meni je to uvijek nekako izgledalo čudno jer se svi znamo jedno vrijeme i onda odjednom se valjda paru ljudi pomuti u glavi pa shvate da su jedno za drugo i da bi oni to mogli probati. To vrijedi za društva prijatelja. Upoznati nekog onako odjednom (iz vedrog neba) jer ti prijateljica nekud ide i nešto obavlja, a u studentskom klubu za sobom ostavi svoju prijateljicu i ti ju upoznaš... e, pa to je već nešto čisto drugo.
Budimo realni ipak, za takve stvari treba malo sreće. No, treba li za svaki susret baš te sreće koja je toliko tražena u takvim slučajevima? Opet ću zapasti u one priče o tome ima li sudbine ili nema, a to mi i nije baš cilj.

Što je s tzv. forsiranjem da se upozna nekog?

Imam prijatelja koji je dugo sam i ponekad (kad je u fazi intenzivnog traženja djevojke; trenutno nije i kad nije onda se kune svim znanim bogovima da više neće ni pokušavati... onda faza prestane) izgleda kao da forsira sve to s upoznavanjem cura. Otprilike mogu shvatiti kako mozak usamljenog čovjeka funkcionira i da, moguće je da onda u svakoj curi koja nam se barem malo sviđa (fizički se mora, naravno; u ovom slučaju s mojim forsiranim tražiteljem cura je to prilično bitno; s određenim tipom cura on ne može biti) vidimo "onu pravu". Naša prosudba je u tim slučajevima prilično oslabljena i nekad to može završiti prilično katastrofalno. Mnogo pokušaja i onda mnogo razočaranja i onda opet faza u kojoj nikog ne traži...

Stvari koje se nikad ne događaju:

...osim ako nismo tipovi koji imaju jako puno sreće s tim stvarima pa u njihovom slučaju vrijedi: čim više pokušaja, to više cura.
Postoje li takvi tipovi?

U biti, matematička vjerojatnost kaže da čim više pokušavaš, to će šanse biti veće da nekog nađeš. No, što je s onim Adonisima koji samo dođu do neke djevojke i pokupljaju brojeve kao što ljudi koji su dužni mafiji pokupljaju svoje zube s poda?
Znam i jednog takvog (čini se da mnogo znam za jednog teoretičara koji promatra kako život prolazi pored njega) i stvarno se čini da taj čovjek nosi talisman svaki put kad prilazi nekoj djevojci. Dapače, nekad ni ne treba prići djevojci nego one dolaze do njega! Vrijedi li se to u našem slučaju? Naravno da se vrijedi jer se šanse za vezu odmah drastično povećavaju! To nam ništa još ne govori u vezi uspjeha i sreće koju će takav jedan Adonis izvući iz datih okolnosti, ali obično znači puno češći i žešći pristup ženskim spolnim organima. Da, baš tako! Genetika vas je mogla obdariti jackpotom odmah u početku i, nažalost, nisu svi ljudi jednako sretni. Hm, znači li to da nisu svi ljudi jednaki? Alfa mužjak i predator nije u istoj poziciji kao jedan sramežljivi štreberko koji doma čita knjige i čuje o ženama samo na filmovima i čita o njima u knjigama u kojim obično imaju duge crvene kose, zašiljena uha i porcelansku put... ok, zanio sam se. Vidite o čemu pričam...

Onaj prijatelj s početka posta (onaj koji je rekorder u online datingu) mi je rekao da sam jednom i odgovorio na to svoje famozno pitanje: Zašto ljudi koriste online dating?
Direktni copy paste parafraziranog odgovora:
"Da, nešto si pričao da zbog toga svega, tehnologije ili nečega ljudi više ne znaju međusobno komunicirati i da su sramežljiivi i nešto tako..."

Mislio sam na tehnologiju koja nam omogućuje da cijelu noć pričamo s nekim iako je on koliko-god-želimo kilometara udaljen od nas. To ne mora biti samo s jednom osobom već s više njih, iako nas s vremenom kulturalno uvjetovanje natjera da izaberemo jednu s kojom pričamo više nego s drugima dok postepeno ne ostane samo ta jedna. Zapravo i tu već imamo primjer serijske monogamije, a kulturalno uvjetovanje (romantični filmovi i propagiranje jedne jedine ili princa u bijelom Ferrari LaFerrariju; iako navodno muški preferiraju agresivnije boje poput crvene ili crne) obavlja svoje kad mi na kraju odaberemo samo jednu osobu i u potpunosti se njoj posvetimo... jer nemamo dovoljno ljubavi za sve (?)
Poznato je da je skrivanje iza ekrana kao i igranje igrica - nema toliko riskiranja, sramota nema direktan ispušni ventil i samopouzdanje raste jer mi zapravo pričamo priču o sebi. Treba već malo veća muda imati za onaj chat roullete (i imati sreće da ne naletiš na goli kurac koji ti maše pozdravni ples na tvom ekranu) ili samo video call na skypeu (ili nekom drugom takvom programu) jer te onda vide, onda si slabiji i ranjiviji. Ako nisi pogodio na prije spomenutom genetskom jackpotu što se tiče izgleda, moguće je da ćep vidjeti da tvoja sugovornica gasi svoju kameru i uskoro nit ne vidiš je li online uz natpis: User hasn't shared his/her detalis with you. No, krasno!
Ali bez web kamere, vjerujte mi, svaki najveći šmokljan ovog svijeta je heroj kojeg ni ne možete zamisliti. On je dobar i pristojan (to je najčešće i točno), ali vjerojatno nema sve te skillove (zapravo čim koristi tu riječ: skillovi; vrijeme je za alarm sumnjičavosti... dobro da nije rekao da ima dovoljno mane da priča tu s vama ili da je level 35 online talker) koje priča da ima i, zaboga ne, nije bio s toliko cura s koliko priča da je bio. Nije si on kriv, ali to nije naša tema. Četanje je kao izmišljanje nekakve priče s nekim elementima istine. Koliko su samo knjiga ti svi online brbljavci mogli napisati da su pisali nekakvu fantaziju ili SF!
Ja sam ovo i ja sam ono. Da, puni smo mi svi lijepih riječi i ego boosta kad nema direktnog kontakta.



Primjer jednog od online dating problema:

a) Djevojka koja koristi online dating site



b) Kako ona zamišlja da izgleda lik s kojim priča već jedno vrijeme online; sve je prema njegovim pričama




c) Brutalna istina koju saznaje tek kasnije. Ipak, njegovi skillovi pričanja priča su zavidni; budući romanopisac i online heroj



U čemu je točno problem i zašto se ovo piše?

Problem je u tome da se sam problem neće nikad riješiti na taj način. Ljudi koji imaju problema s komuniciranjem neće riješiti svoje poteškoće tako da im sistem daje potvrde da oni to mogu, ali online. Ima milijun načina da se ljudi koji rade neke stvari krivo podupiru i da njihova negativna ponašanja i poteškoće nikad neće biti riješene jer im se nude alternative koje im jednostavno ne donose ništa dobro. Ljude koji imaju problema s pričanjem s curama treba baciti niz cestu i neka idu i pričaju s ljudima. No, to je još lagani problem. Problem pričanja sa suprotnim spolom se stvarno može riješiti u par tjedana razgovora s ljudima, ali uživo.

Ono što me muči je da zapravo problema ni nema. Možda društvo i čovječanstvo kao cjelina prelazi na informatičke načine bivstvovanja pa je traženje partnera online samo normalno. Gledajući čisto po učinkovitosti: naravno da se slažem da je bolje da neki kompjutor tamo (koji ima server u Tanguziji ili u orbiti Zemlje jer ih gone radi navodno ilegalnih radnji) izračunava tko mi najviše paše po osobnim preferencijama, mišljenjima i hobijima. Old school nalaženje partnera oduzima vrijeme koje smo mogli potrošiti na nešto drugo, ali neki ljudi tvrde da je baš i u tome čar. Čar bi se trebala nalaziti u toj nekoj priči o tome kako smo se mi našli, pod kakvim okolnostima i kakav sam bio idiot kad smo se prvi put vidjeli. Ili uopće nije u tome stvar?

Ako i prelazimo na informatičke razine postojanja, zašto onda još uvijek uživamo u nekim totalno ne-informatičkim stvarima kao što su piknik ili vožnja bicikla zajedno? Možda samo koristimo tehnologiju kako bi došli brže do tog nekog tko će s nama pedalirati pedalinu i dati nam pusu nasred cijelog trga da nas svi vide, a možda kad nabavimo Interface i izbušimo rupe i stavimo cyber dildoe na naše kompjutore, uopće neće biti piknik više ni bitan. Možda se samo zatvorimo u kuću i budemo tamo u zamaračenoj sobi...

E kad se to dogodi, ja ću biti onaj koji će Vas pitati:

Tko je sad čudan p**** vam materina?

Oznake: online dating, cyberspace romantika