"Srednja škola je bila doba za naći ribu. Istina, neiskusnu u toj mjeri u kojoj smo svi bili, ali veze su se samo nizale ako si to htio. Bilo je uvijek onih koje nekakve dublje veze nisu ni zanimale. Ti su imali tzv. one night standove, ali dakako, nije onda bilo koitusa. To se onda zvalo 'barenje', ne znam kako to oni danas zovu. Čovječe, mogao sam naći curu svaki dan ako sam htio. Smetala mi je ona od jučer pa bi onda to potrajalo uvijek malo duže. Čisto ono da se spusti prašina pa da me ne mogu optužiti da sam ženskar. Zezam se samo! Zvali su me ionako svakako. Nije me bilo briga." - anonimno

Već me jedno duže vrijeme zanima tema online datinga, odnosno servisa koji omogućuju online pretraživanje partnera. Po prikupljenim podacima ispada da je korištenje online dating servisa sve vjerojatnije što brojka koja mjeri vaše godine raste. Pretraživajući preko accounta od prijatelja jednu hrvatsku online dating mrežu, shvatio sam da su muškarci većinom stariji i brojčano ih je više. Djevojaka ima svakakvih i ako slike ne lažu, neke od njih su prilično zgodne. Nažalost, vjerojatnost da vam takve odgovore su male ili samo moj prijatelj nema sreće. Ti online dating servisi su svojevrsne društvene mreže, ali se nekako pretpostavlja da ljudi koji tamo naprave account, traže vezu ili barem nekakvu vrstu petljanja sa osobama preferiranog spola. Uobičajeno je facebook smatrati the društvenom mrežom, ali on nije isključivo dating site. Facebook je ogroman, najčešće, noćni klub u kojeg je zalutao veliki broj ljudi. Ipak, nikad ne znaš s ljudima na koje naiđeš u tom klubu. Tko bi znao koji su tim ljudima motivi ("Koliko ljudi, toliko ćudi")? Neki su samo u prolazu, a nekako mi se realno čini zaključiti da dosta ljudi facebook koristi kao neku vrstu starog albuma za slike, ali tu nisu slike samo mrtvi digitalni zapisi nego se slike pomiču i govore nekad i o svom sadašnjem životu. Facebook je društvena mreža koja okuplja najviše korisnika i pitati danas nekog ima li facebook je kao pitati ima li mobitel; odgovor je najvjerojatnije pristojno da. Koristi se za poslovne dogovore, razno razne sastanke, a tu su i školske i studentske obaveze koje su olakšane brzim posjedovanjem informacija. Prošlo je vrijeme kad smo tražili random ljude na facebooku i pokušavali započeti razgovor s nekom curom koja je bila zgodna na slici. Ili nije prošlo?

Danas postoje različite aplikacije koje rade na principu HOT or NOT. Stvar je vrlo jednostavna: dobite na zaslonu svog računala ili mobitela sliku neke osobe i morate odabrati HOT ili NOT. To je svojevrsno lajkanje, a osoba koju ste označili kao HOT može to vidjeti. Korisnika ima toliko da možete provesti cijeli dan tražeći lijepe cure. No, mene u biti takve aplikacije ili dating stranice ne zanimaju. Princip njihovog rada je stvarno jednostavan, ali njihov problem je očit. Takve aplikacije su kao noćni klubovi u koje zalazimo i tražimo potencijalne partnere. Dođem na plesni podij s đus vodkom u čaši i skeniram situaciju. Vidim neke zgodne cure. Odabirem jednu od njih i dolazim kao neka vrsta predatora, ali onog koji se ne skriva od žrtve. Pijani predator čije namjere su vidljive u njegovom svakom koraku. Okej, zgodna si kao sam vrag, ali što ja znam o tebi? Možda ne voliš SF literaturu, a ako svira Severina, šanse za moju ljubiteljicu SF-a iz snova opadaju sa svakom sekundom više koju provedem na tom mjestu. Možda sam otišao na krivo mjesto, ali uopće u tome nije ni poanta. Stvar je u tome da su aplikacije na principu HOT or NOT kao površan interes za nekog samo na temelju izgleda. Nekima je to dovoljno i istina je! Dovoljno je za one night stand. Ali kad sutra saznaješ da ona voli tofu, a ti jedeš fini biftek... e tu nastaje neka vrsta problema.
Drugi veliki problem, koji se općenito tiče izlazaka pa ga navodim odmah sada, je činjenica da još uvijek možemo biti samo na jednom mjestu u određeno vrijeme. Što se dogodi ako smo moja perfect match djevojka i ja u noćnom klubu, ali ne u istom? Još jedan razlog zašto svi koriste facebook, oni koji vole takvo što, ali i oni koji ne preferiraju takve alijenirajuće tehnološke stvari. Bio bi lud onaj koji bi uporno upisivao nečije ime u tražilicu, a servis bi ili izbacivao krive osobe istih imena ili bi izbacio: no results found. Zato je bilo na neki način nužno da na kraju prevlada jedna društvena mreža. Myspace je bio obećavao, ali onda je došla platforma od bivšeg studenta s Harvarda i danas je sve jasno. Lik okreće lovu kao lud, a mi imamo tu privilegiju da nađemo one koje tražimo jer svi koristimo isti, pobjednički servis. Ja neću reći da bi na kraju trebao postojati i samo jedan dating servis, ali to nije teško zamislivo. Pričao sam s jednim drugim prijateljem koji ima nekog iskustva s online datingom i zajedno smo zamišljali nekakav kompjutorski sistem u budućnosti koji bi imao imena svih ljudi ispisana i pohranjena. Već sam prije, puno mlađi (pisao sam zapravo puno postova o facebooku, ali i općenito o virtualnom prostoru koji se sve više otvara s razvijanjem tehnologije), govorio pomalo nadobudno o facebooku kao mobitelu koji u svom imeniku ima sve brojeve ovog svijeta. Onda sam to koristio u jednom drugačijem kontekstu, ali nije ni bitno. Dakle, svi ljudi bi imali dating profile i mogao bi se, teoretski samo, bilo kome javiti. Zar to nije u isto vrijeme i krasno i zastrašujuće?

Naš interes za dating servis bi trebao biti čisto praktičan. Radi se samo o povećavanju matematičke vjerojatnosti za pronalazak partnera koji bi nam odgovarao. Postojanje matchmaking algoritama je stvar koja očito funkcionira. Pažnju bi nam trebali zaokupiti servisi koji postavljaju određena pitanja na koja mi odgovaramo i prema tome sistem "računa" našu kompatibilnost s nekom drugom osobom. Ne znam kako se to drugim ljudima čini, ali mene to prilično fascinira. Koliko se samo vremena može na taj način uštedjeti. Vjerujem da bi naše bake poludjele da čuju za ovakve načine pronalaženja partnera i ovakve načine razmišljanja, ali nećemo svi svoje partnere upoznati u fabriki dok nam kosa vijori na ventilacijskom zraku, a mi odrađujemo smjenu na najnovijem šivačem stroju iz Njemačke koje je tvornica kupila. Da, to su lijepe priče za pričati unucima, ali nemamo više ni fabrike, a ni šivače strojeve. Zadnje gdje se upoznaju djevojke danas su hodnici fakulteta, a nakon toga i za vrijeme trajanja toga već počinju dolaziti računi za koje treba netko zaraditi novce. Mnogo ljudi provodi večeri uz kompjutor. Neki igraju igrice, a drugi su već saznali da za prvi kontakt ne trebaju uopće izaći iz stana. Prilično primamljiva ideja ako se mene pita. I nije to zato jer sam asocijalan. Svi ljudi koji imaju neki cilj i ideje nemaju vremena da odlaze svaki petak ili subotu van upoznavati nove ljude. Najčešće se to sve svede na teror većine pa se svi odjednom nađu u situaciji u kojoj moraju ići u cajka klubove da bi upoznali nekakve nove cure ili dečke. A što je s onima koji su doma i čitaju knjigu? Možda su nekim ludim slučajem i one na nekom od dating servisa! O tome ja pričam. No, da ne bi ispalo da su pogodnosti dating servisa samo za šmokljane koji čitaju stripove i oblače se za maškare u likove iz LOTR-a, treba se samo posjetiti neki dating servis. Sam ne posjedujem account, ali uskoro ću možda morati u svrhe istraživanja. Naravno, nije za odbaciti pomisao na to da bi se neka cura stvarno mogla i naći online. Koliko sam vidio preko accounta od svog prijatelja, na spomenutom hrvatskom dating servisu su stariji muškarci, najčešće slikani na motoru ili uz neko drugo vozilo. Ništa ne sugeriram, ali to su očito ljudi koji ne znaju nabrojati sve marvelove junake i ne znaju što znači DPS! To su ozbiljni ljudi koji misle da bi im online dating mogao pomoi u pronalaženju partnera. Smatram predrasudama dosta česta mišljenja o tome kako online dating servise koriste samo očajni ljudi koji uživo nisu sposobni nikog naći. Moguće je da ima takvih, ali moguće je da ima svakakvih. Stvar je, opet, samo u povećavanju matematičke vjerojatnosti. Možda neki ljudi nemaju sreće, a ja se kladim da bi netko tko bi išao svaki mjesec u drugi kafić, možda uspio imati toliko nesreće da uvijek promaši nekog za sebe.




Trebalo bi i dalje izlaziti van i socijalizirati se uživo. Nitko ne kaže da ljudi koji komuniciraju samo online nemaju nekih problema. Poanta je samo u tome da čovjek uz sve to može povećati šanse za uspjeh, a i uštediti mnogo vremena. Trebala je ovo biti velebnija informacija, ali vezano uz temu, najdublja i najozbiljnija veza u kojoj sam ja bio je počela online. Blog.hr nije dating servis, ali je poslužio kao ideološka osnova da ja nađem osobu s kojom sam kompatibilan. Blog.hr nema nikakvu tražilicu po sličnosti postova, ali to bi bilo i glupo zapravo. Zato je ona ostvarena ideja, s pitanjima na koja se daju odgovori i onda se to preračunava i matchmakea, toliko genijalna. Zašto ne bi dali računalima da računaju za nas? To je možda tema za neki drugi post, ali nekako predosjećam da su ovakve računice naša budućnost. Ovakvoj računici ipak pružamo malo veći otpor jer se one tiču intimnih, gotovo svetih stvari. Još uvijek te ljudi čudno pogledaju kad kažeš da si našao partnera online. Vjerojatno je pitanje samo vremena kad će to postati uobičajenije. Možda će naša djeca ismijavati ideju da smo nekog upoznali u RL-u (real lifeu).


Ja: Upoznao sam tvoju baku pred jednim noćnim klubom u kojem smo imali gažu. Stvarno smo rasturili te noći...
Unuk: Noćni Klub? To je neka izumrla društvena mreža?
Ja: Ne sinko! Pravi noćni klub u kojem su se održavale svirke. RL noćni klub.
Unuk: Čekaj... upoznao si baku na cesti?

Oznake: online dating, Algoritam za sreću

Online dating - traženje partnera za romantične veze preko interneta; postoje posebni online servisi koji se bave isključivo traženjem baš onoga što vi tražite; i ne, ne mislim na google.


U zadnje vrijeme sve više ljudi koje znam počinje koristiti te online dating siteove i meni je sve manje jasno što se to događa.
Zanimljive su mi popratne rečenice nekih osoba koje to koriste:

"A ne tražim ja trenutno nikoga za vezu. Ako netko naiđe, naiđe!"

Online dating site svejedno radi 0-24.
Pa kako to ljudi misle da nikog ne traže kad ipak nekog traže?
Ispada kao da ovo online nije baš ozbiljno, ali u prosjeku, takve neozbiljne stvari obično kasnije postanu "ona prava stvar": viđam online ljude kako vode druge online ljude za ruke, dovode ih na zajedničke kave, pričaju velike priče o tome kako su se sastali.
Čini se da i to nije toliko neozbiljno koliko se prikazuje! Jedno popodnevno četanje iz čiste dosade postaje veza za cijeli život... ili oni barem svi imaju visoka očekivanja od takvog nečeg.

Jedan od prijatelja je imao zapravo prilično velikog uspjeha u traženju djevojaka online. Stalno dok bih se čuo s njim i dok bi prošlo neko određeno vrijeme (valjda da vidi jel to ono što on traži ili nije; iako, mislim da on nema pojma što zapravo traži), on bi opet meni pričao o nekom drugom imenu, nekoj drugoj djevojci. Računajući sveukupno, ja sam imao više djevojaka, ali on je u tom jednom određenom periodu probio sve rekorde (i svoje i moje zajedno). Istina je da od tih svih prilika, samo je jedna na kraju ispala kao nešto posebno, ali i to moramo još vidjeti, naravno. Što se točno događa ljudima u glavama da počnu koristiti te online dating stranice? Pa ne znam zapravo.

Kako se ljudi "obično" upoznaju?

Random susreti na cesti su rijetkost, ali susreti na nekim tulumima ili samo bezveznim subotnjim večerima po kafićima imaju veće šanse da urode plodom. Možemo nekog upoznati preko nekog prijatelja, ali meni je to uvijek nekako izgledalo čudno jer se svi znamo jedno vrijeme i onda odjednom se valjda paru ljudi pomuti u glavi pa shvate da su jedno za drugo i da bi oni to mogli probati. To vrijedi za društva prijatelja. Upoznati nekog onako odjednom (iz vedrog neba) jer ti prijateljica nekud ide i nešto obavlja, a u studentskom klubu za sobom ostavi svoju prijateljicu i ti ju upoznaš... e, pa to je već nešto čisto drugo.
Budimo realni ipak, za takve stvari treba malo sreće. No, treba li za svaki susret baš te sreće koja je toliko tražena u takvim slučajevima? Opet ću zapasti u one priče o tome ima li sudbine ili nema, a to mi i nije baš cilj.

Što je s tzv. forsiranjem da se upozna nekog?

Imam prijatelja koji je dugo sam i ponekad (kad je u fazi intenzivnog traženja djevojke; trenutno nije i kad nije onda se kune svim znanim bogovima da više neće ni pokušavati... onda faza prestane) izgleda kao da forsira sve to s upoznavanjem cura. Otprilike mogu shvatiti kako mozak usamljenog čovjeka funkcionira i da, moguće je da onda u svakoj curi koja nam se barem malo sviđa (fizički se mora, naravno; u ovom slučaju s mojim forsiranim tražiteljem cura je to prilično bitno; s određenim tipom cura on ne može biti) vidimo "onu pravu". Naša prosudba je u tim slučajevima prilično oslabljena i nekad to može završiti prilično katastrofalno. Mnogo pokušaja i onda mnogo razočaranja i onda opet faza u kojoj nikog ne traži...

Stvari koje se nikad ne događaju:

...osim ako nismo tipovi koji imaju jako puno sreće s tim stvarima pa u njihovom slučaju vrijedi: čim više pokušaja, to više cura.
Postoje li takvi tipovi?

U biti, matematička vjerojatnost kaže da čim više pokušavaš, to će šanse biti veće da nekog nađeš. No, što je s onim Adonisima koji samo dođu do neke djevojke i pokupljaju brojeve kao što ljudi koji su dužni mafiji pokupljaju svoje zube s poda?
Znam i jednog takvog (čini se da mnogo znam za jednog teoretičara koji promatra kako život prolazi pored njega) i stvarno se čini da taj čovjek nosi talisman svaki put kad prilazi nekoj djevojci. Dapače, nekad ni ne treba prići djevojci nego one dolaze do njega! Vrijedi li se to u našem slučaju? Naravno da se vrijedi jer se šanse za vezu odmah drastično povećavaju! To nam ništa još ne govori u vezi uspjeha i sreće koju će takav jedan Adonis izvući iz datih okolnosti, ali obično znači puno češći i žešći pristup ženskim spolnim organima. Da, baš tako! Genetika vas je mogla obdariti jackpotom odmah u početku i, nažalost, nisu svi ljudi jednako sretni. Hm, znači li to da nisu svi ljudi jednaki? Alfa mužjak i predator nije u istoj poziciji kao jedan sramežljivi štreberko koji doma čita knjige i čuje o ženama samo na filmovima i čita o njima u knjigama u kojim obično imaju duge crvene kose, zašiljena uha i porcelansku put... ok, zanio sam se. Vidite o čemu pričam...

Onaj prijatelj s početka posta (onaj koji je rekorder u online datingu) mi je rekao da sam jednom i odgovorio na to svoje famozno pitanje: Zašto ljudi koriste online dating?
Direktni copy paste parafraziranog odgovora:
"Da, nešto si pričao da zbog toga svega, tehnologije ili nečega ljudi više ne znaju međusobno komunicirati i da su sramežljiivi i nešto tako..."

Mislio sam na tehnologiju koja nam omogućuje da cijelu noć pričamo s nekim iako je on koliko-god-želimo kilometara udaljen od nas. To ne mora biti samo s jednom osobom već s više njih, iako nas s vremenom kulturalno uvjetovanje natjera da izaberemo jednu s kojom pričamo više nego s drugima dok postepeno ne ostane samo ta jedna. Zapravo i tu već imamo primjer serijske monogamije, a kulturalno uvjetovanje (romantični filmovi i propagiranje jedne jedine ili princa u bijelom Ferrari LaFerrariju; iako navodno muški preferiraju agresivnije boje poput crvene ili crne) obavlja svoje kad mi na kraju odaberemo samo jednu osobu i u potpunosti se njoj posvetimo... jer nemamo dovoljno ljubavi za sve (?)
Poznato je da je skrivanje iza ekrana kao i igranje igrica - nema toliko riskiranja, sramota nema direktan ispušni ventil i samopouzdanje raste jer mi zapravo pričamo priču o sebi. Treba već malo veća muda imati za onaj chat roullete (i imati sreće da ne naletiš na goli kurac koji ti maše pozdravni ples na tvom ekranu) ili samo video call na skypeu (ili nekom drugom takvom programu) jer te onda vide, onda si slabiji i ranjiviji. Ako nisi pogodio na prije spomenutom genetskom jackpotu što se tiče izgleda, moguće je da ćep vidjeti da tvoja sugovornica gasi svoju kameru i uskoro nit ne vidiš je li online uz natpis: User hasn't shared his/her detalis with you. No, krasno!
Ali bez web kamere, vjerujte mi, svaki najveći šmokljan ovog svijeta je heroj kojeg ni ne možete zamisliti. On je dobar i pristojan (to je najčešće i točno), ali vjerojatno nema sve te skillove (zapravo čim koristi tu riječ: skillovi; vrijeme je za alarm sumnjičavosti... dobro da nije rekao da ima dovoljno mane da priča tu s vama ili da je level 35 online talker) koje priča da ima i, zaboga ne, nije bio s toliko cura s koliko priča da je bio. Nije si on kriv, ali to nije naša tema. Četanje je kao izmišljanje nekakve priče s nekim elementima istine. Koliko su samo knjiga ti svi online brbljavci mogli napisati da su pisali nekakvu fantaziju ili SF!
Ja sam ovo i ja sam ono. Da, puni smo mi svi lijepih riječi i ego boosta kad nema direktnog kontakta.



Primjer jednog od online dating problema:

a) Djevojka koja koristi online dating site



b) Kako ona zamišlja da izgleda lik s kojim priča već jedno vrijeme online; sve je prema njegovim pričama




c) Brutalna istina koju saznaje tek kasnije. Ipak, njegovi skillovi pričanja priča su zavidni; budući romanopisac i online heroj



U čemu je točno problem i zašto se ovo piše?

Problem je u tome da se sam problem neće nikad riješiti na taj način. Ljudi koji imaju problema s komuniciranjem neće riješiti svoje poteškoće tako da im sistem daje potvrde da oni to mogu, ali online. Ima milijun načina da se ljudi koji rade neke stvari krivo podupiru i da njihova negativna ponašanja i poteškoće nikad neće biti riješene jer im se nude alternative koje im jednostavno ne donose ništa dobro. Ljude koji imaju problema s pričanjem s curama treba baciti niz cestu i neka idu i pričaju s ljudima. No, to je još lagani problem. Problem pričanja sa suprotnim spolom se stvarno može riješiti u par tjedana razgovora s ljudima, ali uživo.

Ono što me muči je da zapravo problema ni nema. Možda društvo i čovječanstvo kao cjelina prelazi na informatičke načine bivstvovanja pa je traženje partnera online samo normalno. Gledajući čisto po učinkovitosti: naravno da se slažem da je bolje da neki kompjutor tamo (koji ima server u Tanguziji ili u orbiti Zemlje jer ih gone radi navodno ilegalnih radnji) izračunava tko mi najviše paše po osobnim preferencijama, mišljenjima i hobijima. Old school nalaženje partnera oduzima vrijeme koje smo mogli potrošiti na nešto drugo, ali neki ljudi tvrde da je baš i u tome čar. Čar bi se trebala nalaziti u toj nekoj priči o tome kako smo se mi našli, pod kakvim okolnostima i kakav sam bio idiot kad smo se prvi put vidjeli. Ili uopće nije u tome stvar?

Ako i prelazimo na informatičke razine postojanja, zašto onda još uvijek uživamo u nekim totalno ne-informatičkim stvarima kao što su piknik ili vožnja bicikla zajedno? Možda samo koristimo tehnologiju kako bi došli brže do tog nekog tko će s nama pedalirati pedalinu i dati nam pusu nasred cijelog trga da nas svi vide, a možda kad nabavimo Interface i izbušimo rupe i stavimo cyber dildoe na naše kompjutore, uopće neće biti piknik više ni bitan. Možda se samo zatvorimo u kuću i budemo tamo u zamaračenoj sobi...

E kad se to dogodi, ja ću biti onaj koji će Vas pitati:

Tko je sad čudan p**** vam materina?

Oznake: online dating, cyberspace romantika