Na višem hindskom seminaru smo prije jedno mjesec dana počeli prevoditi priču pod nazivom "Igrači Šaha" od indijskog autora Munshi Premchanda. Njegova popularnost je velika i svi koje zanima (ali i ne zanima) indijska književnost će znati za njegovo ime.
Na našem zadnjem susretu ovog semestra, profesor je donio film (IMDb link) koji je napravljen prema spomenutoj priči. Dobro, napravljene su neke preinake u filmu i on ne završava tako tragično kao sama priča. Mislio sam se uopće ne obazirati na priču, ali sam shvatio da je to gotovo nemoguće, a da bi ovaj zapis imao nekog smisla. U jednom trenutku sam mislio naći priču na internetu pa ju staviti ovdje da ju zainteresirani pročitaju i onda, u idealnom slučaju, pročitaju ovaj moj zapis. No, nisam naivan i znam da to nitko manje više ne bi učinio pa onda krećem s kratkim sadržajem priče/filma:

Priča se događa 1856. godine. Prikazuje život u Awadhiju (može i Oudh) prije samog pripojenja od strane Kompanije (opsežan link o spomenutoj (najpoznatijoj u tom smislu) Kompaniji) koja je smatrala da je kralj Wajid Ali Shah nesposoban za izvršavanje svoje dužnosti. Glavni grad u kojem se radnja događa, Lucknow, je uronjen u svakojake užitke. Pije se, puši se, spava se s raznim ženama (svojim i tuđim), kocka se i slične stvari. Ipak, cvate i umjetnost. Ne želim ništa implicirati, ali čini se da umjetnost razne vrste dobiva svoj zamah baš u takvim područjima u kojima se daje oduška osjetilima. Ili je to možda samo zato jer je spomenuti Wajid Ali Shah zapravo u duši bio umjetnik, a ne kralj? Moguće! Poticao je pjesništvo (književnost) i ples.
Pitanje u koje ne želim ulaziti jest: "jesu li englezi stvarno mislili da je on toliko nesposoban (koliko se da isčitati; sve im je plaćao, čitaj: financirao njihovu vojsku kad je trebalo) kao vladar ili su samo htjeli sve imati direktno preko svojih ruku?" Kažem, nije sad to ovdje bitno, ali je svakako dubiozno s lošim inklinacijama.
To je jedan dio priče. Zapravo to je samo neka podloga za glavnu radnju i glavne likove. Kralj na kraju abdicira (film), odnosno odvedu ga nekud pred njegovim ljudima, navodno u lancima (priča). Nije sve tako pesimistično za njega jer on i dalje dobiva veliku svotu rupija mjesečno/godišnje. Podloga je zapravo politička. U filmu se daje veći naglasak na političku situaciju, a u samom originalu (priči) se daje naglasak na situaciju u kojoj su se našli pravi glavni junaci ove priče.
Radi se o dvojici plemića (ako to mogu tako nazvati) čiji su pradjedovi bili u vojsci nekog poznatog vladara i time su zaradili da čak ni njihovi praunuci ništa ne moraju raditi. Njihova imena su Mirza i Mir. Oni su strastveni igrači šaha. Ništa po cijele dane ne rade nego igraju šah jedan protiv drugog. Vježbaju taktike, bruse um, sami sebe tiješe da im to čini dobro i da to spada pod kategoriju "radim nešto sa svojim životom". Napisao sam ovo sarkastično, ali neću ulaziti u presuđivanje da li je to tako ili nije. Barem ne još u ovom trenutku.

Prvo igraju kod jednog, onda kod drugog. Priča je zapravo humoristična. Žena od jednog je nesretna jer joj on pridaje premalo pažnje. Čak dođe do toga da ga ona odvede u krevet, a on nakon nekog vremena ode jer mora igrati sa svojim prijateljem šah. Budući da smo bili mlada publika, ne mogu misliti da je netko protumačio to drugačije nego da mu se nije mogao dići jer ga je igranje šaha više privlačilo od njegove vlastite žene (koja uopće nije ružna). Na kraju je ta ogorčena žena sakrila figure za šah, ali su se dvojica mudrijaša snašli tako da su igrali šah s različitim voćem/povrćem i soljenkama i slično. Tada je Mirzina žena poludjela i bacila košaru čilija na njihovu šahovsku ploču (koja je zapravo bila šahovska krpa - označena da pogoduje igranju šaha).
Odlučili su da će od sutra igrati šah kod Mira. U međuvremenu se pročulo da Kompanija želi da kralj Wajid Ali Shah abdicira i čak se huškalo o ratu, ali dvojica prijatelja oko toga nisu puno marila. Ili barem nisu marili tako dugo dok nije postojala šansa da i njih unovače u vojsku, ako bi se njihov kralj odlučio na taj drastičan (i vjerojatno očajan) poduhvat. Mir se hvalio kako njegova žena njega potiče na igranje šaha i na to da odlazi iz kuće. Mirza je odmah shvatio da Mira njegova žena vara (i to s Mirinim nećakom ili čime već) - humorističan dio priče. Mir to, doduše, ne shvaća.
Kad se politička situacija zahukta, oni odlaze do neke džamije koja na kraju ne postoji (film). U filmu nastavljaju igrati šah kod nekog dječaka kojeg su našli u polju kako želi vidjeti englesku vojsku koja je u prolazu. Daleko od vojske i opasnosti igraju šah.
Toliko su zauzeti šahom da ne mare oko ničeg drugog. Dapače, svađaju se oko strategija. Ljute se jedan na drugog zbog toga što je u šahu (strogom igranju šaha barem) pravilo da se mora pomaknuti figura koja se jednom dotakne - znači, nema premišljanja ili ne daj bože vraćanja jednom već izvršenog poteza! Bože, kao da imam pred očima sve one gejmere koji polude kad netko od igrača u timu dotakne neprijatelja koji je pod cc-om (definicija CC-a) pa plan skoro propadne, ali ipak ne propadne! Psuje se i dere preko mikrofona u nečije slušalice i slično. Ubrzao sam. Polako!

U filmu se Mirza i Mir posvađaju jer Mirza daje do znanja Miru da ga žena vara, a to (očito) ovog jako uvrijedi. Mir na kraju puca na Mirzu iz pištolja, ali ga u svojoj velikoj pucačkoj treniranosti i preciznosti promašuje. Značajno je da na kraju filma Mira uopće nije briga što se dogodilo s gradom i kako će natrag nego s kim će sad igrati šah kad su kao Mirza i on posvađani. Oni se na kraju pomire i priča ima tzv. happy end.

U originalu se posvade također zbog šaha, ali nema spominjanja varanja žena i slično. Vojska odvodi okovanog kralja Wajida Ali Shaha, a sukob između Mirze i Mira eskalira i oni vade svoje sablje (koje su naslijedili od svojih pradjedova, zaslužnih za njihove posjede i bogatstvo) i na kraju se međusobno ubijaju. Original nema tzv. happy end. Lucknow nastavlja sa svojim užicima.

Oznake: Igrači Šaha, Video igre, OSIVI, identitet, stvarnost

Razmišljao sam što bih malom Ivanu odgovorio kad bi me upitao zašto nam trebaju drugi ljudi.
On to ne bi ni pitao, jednostavno je premalen, ali samo sam hipotetski razmišljao.
Osim onog uobičajenog odgovora u kojem nam drugi trebaju jer je naša cijela zajednica napravljena na međuovisnosti, što bih mogao reći?
Hobbes bi rekao da su se ljudi udružili jer je bilo isplativije sklopiti ugovor i prepustiti sud javnom maču. Treba Hobbesa i takve pustiti sad na miru. Što bih rekao malom Ivanu?

Možda bi trebao sam sebi priznati da ovo ne pišem zbog malog Ivana i njegovih sigurno budućih pitanja, barem ako će ići stopama svojeg tate.
Pišem to zbog sebe. Pišem to zbog Unusual Suspecta koji sam sebi laska da je pirat s bloga i da njegova pisanja nešto znače. Ma koga zavaravam? Znam da ovo što pišem ništa ne znači i žao mi je onih koji će izgubiti vrijeme čitajući ovo. Unusual Suspect koji je već dugo vremena na blogu. Previše dugo vremena i pozna premalo ljudi. Čini se da je ovdje to i jedino bitno. Ovdje? To je bitno svugdje. Evo još jedne poduke za malog Ivana. Govoreći sebi, možda pomognem njemu.
Ipak, ni to me ne zanima. Svima je jasno da novac i poznanstva kupuju sve što naša duša poželi.
Može čak i kupiti slavu. Unusual Suspect je svoju mislio postići bez novca, ali čini se da to neće ići.
Jednostavno je premalo talentiran. Njegovi tekstovi ne valjaju i nisu toliko kvalitetni kao neki koji se danas pišu samo zbog potreba komentiranja ili samo da bi nakon toga neki strvinari došli i ispitivali zajedljive, mahom seksualne stvari. Koliko je tvoje tijelo? Koliko je moje tijelo? Koliko grama ima moja duša?
Unusual Suspect nema dušu. On je zamjenjiv cyber entitet čiji nedostatak nitko ne bi ni primjetio.
Ono što je još najgore od svega je činjenica da je Unusual Suspect već toliko toga vidio i propatio zbog ljudskih stvari da ga nije briga. Što kad vas ne boli što drugi ljudi gledaju u drugu stranu kad prolazite? Što kad znate da je bolje da vas ne pozdrave kad je jasno da je to lažno? Trebat će još neko vrijeme proći do kad će mali Ivan ovo moći progutati, a nisam ni siguran da ću mu onda dati da ovakvo što čita. Ako ga voda ne odnese do ovakvih razmišljanja, mogu zaključiti da mu je definitivno bolje u životu nego tati.

Dakle, o čemu se radi s tim drugim ljudima oko nas? Zašto sjedimo na beskrajnim kavama i razgovaramo o totalno banalnim stvarima? Odmaramo mozak. To je dobar odgovor, ali problem je što pol tih ultradruštvenih ljudi nikad ni ne naprežu mozak u pravom smislu riječi. Naprezanje mozga je 8 sati sjedenja u uredu i provođenje istih na facebooku? Čekanje da prođe radno vrijeme pa da idemo na kavicu ili idemo dalje doma na FB chat?

Imao sam baš jučer raspravu sa svojim prijateljem japancem. On je tvrdio da je moja antisocijalnost pretjerana. Rekao je da sam ja gori od onih autista i svih ostalih koji su asocijalni. On je tvrdio da su asocijalni ljudi oni koje društvo ne prihvaća. To je, naravno, krivo. Asocijalni ljudi su oni koji jednostavno nisu sposobni za društveni život. Antisocijalni ljudi su oni koji odbijaju društvo, ako ne u cijelosti onda barem smanjuju svoje kontakte na malen broj odabranih pojedinaca. Japanac, budući da je dio moje odabrane postrojbe, mi je rekao da sam ja užasan i da na meni to sve nalikuje na bolest jer mene društvo želi i ljudi imaju tendenciju da se s menom druže - iako ni japanac sam nije mogao objasniti zašto gubi vrijeme s menom. Nakon toga je već krenuo s fikcijom i upozoravao me kako će mi organi za komunikaciju zakržljati. Na kraju neću moći ni govoriti. "Govorit ćeš kao oni drogeraši koji predugo uzimaju jake droge!" Moram priznati da mi je u zadnje vrijeme ponekad teško reći "bok" kad poznata lica prolaze pokraj mene. Može li biti da je raspadanje počelo?

No dobro. Dosta s japancem. Kako meni to pomaže da zaključim da li su mi drugi ljudi potrebni? Kako to pomaže malom Ivanu?
Gledam ga kako spava i čini mi se tako spokojan. Vjerojatno sanja da se igra. I tako treba biti. Bolje da ne zna što Unusual Suspect trkelji kad on mirno spava.


Poslao sam neki dan random poruku ministru municije. Sadržaj poruke:

"Bi shvatil pozitivno ili negativno kad bi ti ženska rekla da si se promijenil otkad si dobil novi komp?"


Ministar municije je za kojih 30 minuta odgovorio:

"Naravno da bi to shvatil pozitivno! Rijetko koja tehnologija u tolikom obujmu zamijenjuje potrebu za socijalizacijom i omogućuje ti nove vidike u životu. Npr. prije si zbog nedostatka napredne tehnologije tu veliku rupu ispunjaval primitivnim oblicima "druženja" s drugim ljudima. Ti si njima daval zabavu i znanje u njihovim mizernim životima, a oni tebi osjećaj vrijednosti. Sad kad posjeduješ naprednu tehnologiju, 4-jezgreni procesor ispunjava sve navedeno."



4 jezgre, čini se, mogu zamijeniti sve nepotrebne ljude oko nas? Kako odrediti koji su nepotrebni, a koji potrebni?
Nisam ni siguran da li bi se ministar municije držao svog savjeta - on sam je već jedno duže vrijeme u sretnoj vezi. Želim mu da traje čim duže i ako dođe do pada sistema da bude što bezbolnije. Općenito je iskustvo da ljudi obično znaju dati jako dobre savjete i ponekad napisati i nešto veličanstveno poput ovog iznad, ali se sami tih svih briljantnih savjeta/izjava ne mogu držati. Ipak, ministar municije ima staž u bunkeru o kojem ja samo mogu sanjati pa onda mogu sa sumnjama ovdje i polako završiti.

Imam još pitanja. Da li internet poznanstvo vrijedi isto koliko i poznanstvo uživo? Da li moj prijatelj Ben ima isto pravo govoriti o svojem prijatelju s WoW-a koji je iz Turske kao što i ja govorim o svom drugu iz susjedstva i bratu po oružju kapetanu Lucasu?
Ne znam. Trebalo bi to utvrditi, ali ne znam kako. Puštam to možda hrabrim komentatorima, ako će ih biti.

Život, a najviše društveni (zapravo, većina ljudi ono što bi se dalo zvati društvenim dijelom života nazivaju samo Život, velikim slovom), je samo pozornica. Život može biti i tržište. Ipak, uzimam predstavu za potrebe ovog posta. Ja glumim kad živim i pokušavam svojim ponašanjem (glumom) dobiti ono što želim. Ponekad ne želim ništa posebno, samo nečije društvo jer mi kao pod definicijom čovjeka stoji da sam društveno biće. Mogu priznati da sam kao cyber entitet prilično imun na društvenost i ne tražim ni komentare, ni svoje mjesto na naslovnici blog.hr-a. Ne očekujem nikakva tapšanja po leđima. To mi može biti samo znak da radim nešto krivo. Svjestan sam svojih društvenih sposobnosti i nametljivosti, ali jednostavno ne osjećam se tako u ovom određenom trenutku. Ne mogu garantirati da neću u skoroj budućnosti ili kad mi se već prohtije raditi neke eksperimente.

Ipak, nekako predosjećam da ako postoji neka istina, ona se ne krije među ljudima i među hrpom konceptualizacija koje zapravo samo opterećuju naš um i zamagljuju pogled. To bih želio reći malom Ivanu. Ne treba čak ni poslušati svog divljeg oca. Samo neka jednog dana ima to na umu ako se ikad zapita što mu treba to sve skupa. Dim društvenosti i smrad odviše ljudskosti.


Dapače, kao brižan otac malog djeteta, želio bih da njegov pješčanik nikad ne bude prazan. Želio bih da se on ne mora pitati te stvari zbog kojih njegov otac mora patiti. Neka mu stvar s ljudima i curama ide čisto prirodno. Neka se nikad ne pita zašto mu trebaju ili ne trebaju ljudi. Neka ih ima kad ih želi, a nema kad ih ne želi. Njegov otac je upao baš u suprotno. Iako je to nemoguće, neka Unusual Suspect isplati sve za svog sina.





p.s. - žao mi je Ubojico (prevedi na engleski)! Žao mi je što nisi mogla shvatiti poantu moje nedruštvenosti i antisocijalnosti. Žao mi je što nisi mogla uživati uz mene (nas) i naše 4 jezgre. Ako moje srce ima više jezgri. U svakoj piše tvoje ime.
Ivan je dobro, ne brini oko toga.

Oznake: Cyber obitelj, identiteti, entiteti, epiteti, tužaljke, samoća, patnja, društvenost, pješčanik, odgoj, Ubojica i Unusual Suspect