I kako vrijeme prolazi i kako ostajem bez najvjernijih blogera koji imaju vjerojatno pametnijeg posla od gubiti vrijeme na blog, tako sve više shvaćam da je ovo uzaludno. Nije da se i ima nešto pametno za reći; zadovoljniji sam bio prije s onim nadahnutim postovima koji su samo nicali kao gljive poslije kiše. Jednom davno me hvalio jedan prijatelj iz osnovne škole i pitao me:
"Kako imaš inspiracije da pišeš svaki dan postove? Otkud to dolazi?"

Odgovor, naravno, ne znam ni danas. Danas kad bih ga htio znati više nego prije jer mi prije odgovori na takva pitanja nisu ni trebali. Onda sam zapao u kreativno-filozofsku fazu kad sam samo pisao: uzeo bih temu i gotovo uvijek bi neka dublja poanta iskrsnula na površinu. To je kao ono: sve stvari zapravo mogu biti zanimljive dok ih samo gledaš kako spada. Onda me počela pucati ta neka znanstvena faza kad sam počeo evoluirati (ili sam to samo mislio) pa je svaki tekst bio strukturiran po nekom logičnom slijedu i obrađen kao da je manji znanstveni rad. Nije bilo fusnota i bibliografije, ali mislim da bi to bilo pretjerivanje i previše truda za nešto poput bloga. Onda je više ljudi čitalo blog, ali nije ni onda bilo dovoljno da bi se trebalo radi toga pretrgnuti.

Facebook i ostale instant stvari te vrste su već jedno duže vrijeme aktualne pa je bilo samo pitanje kad će blog izaći, ne iz mode, nego iz postojanja. Evo, on još uvijek ovdje stoji. Neki dan me pitala djevojka od oca nešto o mom pisanju pa sam onda spomenuo ovaj blog koji ovdje ponosno (ili nekako već) stoji već kojih 7-8 godina. Počelo je to s glupim postovima o svakodnevnom životu i događajima (sjećam se da je prvi post imao više psovki nego "pristojnih" riječi). Ostalo je išlo samo od sebe i išlo redom opisanim gore.

Čekao sam sad da se nakupi barem dva posta koji neće imati komentar pa da mogu zaključiti da sam zaista sam ovdje.
Ali što sam zapravo želio napisati na sve to? Zanimljivo mi je kako se stalno opraštam od nečega. Kao da stalno nekud odlazim ili, bolje, da drugi odlaze od mene.
"Blog je mrtav, ja sam ovdje. Nema nikog, blog je mrtav. Ja nisam mrtav. Mrtav sam ipak i ja jer nema nikog i samo govorim u zid."

Nekad mi se učinilo da je blog zapravo interakcija sa samim sobom i da ovo ovdje služi kao nekakav razgovor sa samim sobom. Prilika za napredovanje u pisanju ili, ako je to prenadobudno, barem sortiranje vlastitih misli koje uvijek ostaju ovdje zapisane pa im se možeš vratiti na rekapitulaciju kad već želiš ili ti je potrebno.
Što o tome zapravo reći? Jesam li se vraćao da vidim što sam mislio i osjećao? Pa i jesam zapravo. No, to su više bila patetična prisjećanja kako je sve to bilo ili kako nije bilo. Dobro da sam s te strane medijski otkrivena kurva koja zapisuje neke bitne događaje u životu (zapravo samo nešto o curama; poneki VOLIM TE se nađe svako malo; užasan sam zapravo) pa se ima što i za vidjeti. No, dobro. I nije tako strašno. Ipak, zanimljivo je nekad vidjeti određene obrasce na samom sebi. Obrasce koje ljudi često zaborave jer ih ni ne prate dovoljno pomno. Nekad se razveseliš dok vidiš da si napredovao, nekad se rastužiš dok vidiš da se stvari ponavljaju, ali to je sve dio rekapituliranja.

Ja razumijem da ovaj blog.hr funkcionira kao i svako drugo mjesto u ovom svijetu: laktari se i budi si dobar s drugima pa ćeš dobiti određenu dozu pažnje. Prevedeno: komentiraj i kad nemaš što pametno za reći pa će drugi komentirati i tebi.
Još jedan primjer kako ljudi zapravo u dijalogu s drugima samo, sebično, čekaju svoj red za priču, a jedva čekaju da sugovornik završi svoj dio. I sam sam nekad to učinio (ili je samo izgledalo kao da sam tako činio) pa sam svog blog prijatelja Vajrapanija zasipao komentarima koji zapravo nekad i nisu bili povezani s njegovim postom. Nisam jednostavno nekad znao što bih rekao povezano uz temu, ali sam svejedno želio održati interakciju. Nadam se da nisam bio previše offtopic i žao mi je ako jesam.
Normalno je to u nekoj mjeri, to želim reći.

No, nekako je neizdrživa želja da kažem da mi se čini kao da je ovo održavanje svijeće gorećom, a zapravo svjetlost proizvedena u procesu nikom ne treba. Pišeš za sebe, naravno, ali nekako pisanje gubi smisao ako nitko nikad ništa ne kaže na napisano. Nije to radi toga da se hvališ nego tu igra ulogu ona postavka da čovjek ne može nikako biti sam. Vjerujem da bez interakcije s drugim ljudima čovjek može poludjeti. Još par ovakvih postova i možda mogu spakirati stvari i pravac neke ustanove...

...a onda opet od tamo tu i tamo pogledati blog pa vidjeti kakav sam bio dok sam bio normalan.

Oznake: blog piratstvo, samoća, virtualni prijatelji, vapaj

Razmišljao sam što bih malom Ivanu odgovorio kad bi me upitao zašto nam trebaju drugi ljudi.
On to ne bi ni pitao, jednostavno je premalen, ali samo sam hipotetski razmišljao.
Osim onog uobičajenog odgovora u kojem nam drugi trebaju jer je naša cijela zajednica napravljena na međuovisnosti, što bih mogao reći?
Hobbes bi rekao da su se ljudi udružili jer je bilo isplativije sklopiti ugovor i prepustiti sud javnom maču. Treba Hobbesa i takve pustiti sad na miru. Što bih rekao malom Ivanu?

Možda bi trebao sam sebi priznati da ovo ne pišem zbog malog Ivana i njegovih sigurno budućih pitanja, barem ako će ići stopama svojeg tate.
Pišem to zbog sebe. Pišem to zbog Unusual Suspecta koji sam sebi laska da je pirat s bloga i da njegova pisanja nešto znače. Ma koga zavaravam? Znam da ovo što pišem ništa ne znači i žao mi je onih koji će izgubiti vrijeme čitajući ovo. Unusual Suspect koji je već dugo vremena na blogu. Previše dugo vremena i pozna premalo ljudi. Čini se da je ovdje to i jedino bitno. Ovdje? To je bitno svugdje. Evo još jedne poduke za malog Ivana. Govoreći sebi, možda pomognem njemu.
Ipak, ni to me ne zanima. Svima je jasno da novac i poznanstva kupuju sve što naša duša poželi.
Može čak i kupiti slavu. Unusual Suspect je svoju mislio postići bez novca, ali čini se da to neće ići.
Jednostavno je premalo talentiran. Njegovi tekstovi ne valjaju i nisu toliko kvalitetni kao neki koji se danas pišu samo zbog potreba komentiranja ili samo da bi nakon toga neki strvinari došli i ispitivali zajedljive, mahom seksualne stvari. Koliko je tvoje tijelo? Koliko je moje tijelo? Koliko grama ima moja duša?
Unusual Suspect nema dušu. On je zamjenjiv cyber entitet čiji nedostatak nitko ne bi ni primjetio.
Ono što je još najgore od svega je činjenica da je Unusual Suspect već toliko toga vidio i propatio zbog ljudskih stvari da ga nije briga. Što kad vas ne boli što drugi ljudi gledaju u drugu stranu kad prolazite? Što kad znate da je bolje da vas ne pozdrave kad je jasno da je to lažno? Trebat će još neko vrijeme proći do kad će mali Ivan ovo moći progutati, a nisam ni siguran da ću mu onda dati da ovakvo što čita. Ako ga voda ne odnese do ovakvih razmišljanja, mogu zaključiti da mu je definitivno bolje u životu nego tati.

Dakle, o čemu se radi s tim drugim ljudima oko nas? Zašto sjedimo na beskrajnim kavama i razgovaramo o totalno banalnim stvarima? Odmaramo mozak. To je dobar odgovor, ali problem je što pol tih ultradruštvenih ljudi nikad ni ne naprežu mozak u pravom smislu riječi. Naprezanje mozga je 8 sati sjedenja u uredu i provođenje istih na facebooku? Čekanje da prođe radno vrijeme pa da idemo na kavicu ili idemo dalje doma na FB chat?

Imao sam baš jučer raspravu sa svojim prijateljem japancem. On je tvrdio da je moja antisocijalnost pretjerana. Rekao je da sam ja gori od onih autista i svih ostalih koji su asocijalni. On je tvrdio da su asocijalni ljudi oni koje društvo ne prihvaća. To je, naravno, krivo. Asocijalni ljudi su oni koji jednostavno nisu sposobni za društveni život. Antisocijalni ljudi su oni koji odbijaju društvo, ako ne u cijelosti onda barem smanjuju svoje kontakte na malen broj odabranih pojedinaca. Japanac, budući da je dio moje odabrane postrojbe, mi je rekao da sam ja užasan i da na meni to sve nalikuje na bolest jer mene društvo želi i ljudi imaju tendenciju da se s menom druže - iako ni japanac sam nije mogao objasniti zašto gubi vrijeme s menom. Nakon toga je već krenuo s fikcijom i upozoravao me kako će mi organi za komunikaciju zakržljati. Na kraju neću moći ni govoriti. "Govorit ćeš kao oni drogeraši koji predugo uzimaju jake droge!" Moram priznati da mi je u zadnje vrijeme ponekad teško reći "bok" kad poznata lica prolaze pokraj mene. Može li biti da je raspadanje počelo?

No dobro. Dosta s japancem. Kako meni to pomaže da zaključim da li su mi drugi ljudi potrebni? Kako to pomaže malom Ivanu?
Gledam ga kako spava i čini mi se tako spokojan. Vjerojatno sanja da se igra. I tako treba biti. Bolje da ne zna što Unusual Suspect trkelji kad on mirno spava.


Poslao sam neki dan random poruku ministru municije. Sadržaj poruke:

"Bi shvatil pozitivno ili negativno kad bi ti ženska rekla da si se promijenil otkad si dobil novi komp?"


Ministar municije je za kojih 30 minuta odgovorio:

"Naravno da bi to shvatil pozitivno! Rijetko koja tehnologija u tolikom obujmu zamijenjuje potrebu za socijalizacijom i omogućuje ti nove vidike u životu. Npr. prije si zbog nedostatka napredne tehnologije tu veliku rupu ispunjaval primitivnim oblicima "druženja" s drugim ljudima. Ti si njima daval zabavu i znanje u njihovim mizernim životima, a oni tebi osjećaj vrijednosti. Sad kad posjeduješ naprednu tehnologiju, 4-jezgreni procesor ispunjava sve navedeno."



4 jezgre, čini se, mogu zamijeniti sve nepotrebne ljude oko nas? Kako odrediti koji su nepotrebni, a koji potrebni?
Nisam ni siguran da li bi se ministar municije držao svog savjeta - on sam je već jedno duže vrijeme u sretnoj vezi. Želim mu da traje čim duže i ako dođe do pada sistema da bude što bezbolnije. Općenito je iskustvo da ljudi obično znaju dati jako dobre savjete i ponekad napisati i nešto veličanstveno poput ovog iznad, ali se sami tih svih briljantnih savjeta/izjava ne mogu držati. Ipak, ministar municije ima staž u bunkeru o kojem ja samo mogu sanjati pa onda mogu sa sumnjama ovdje i polako završiti.

Imam još pitanja. Da li internet poznanstvo vrijedi isto koliko i poznanstvo uživo? Da li moj prijatelj Ben ima isto pravo govoriti o svojem prijatelju s WoW-a koji je iz Turske kao što i ja govorim o svom drugu iz susjedstva i bratu po oružju kapetanu Lucasu?
Ne znam. Trebalo bi to utvrditi, ali ne znam kako. Puštam to možda hrabrim komentatorima, ako će ih biti.

Život, a najviše društveni (zapravo, većina ljudi ono što bi se dalo zvati društvenim dijelom života nazivaju samo Život, velikim slovom), je samo pozornica. Život može biti i tržište. Ipak, uzimam predstavu za potrebe ovog posta. Ja glumim kad živim i pokušavam svojim ponašanjem (glumom) dobiti ono što želim. Ponekad ne želim ništa posebno, samo nečije društvo jer mi kao pod definicijom čovjeka stoji da sam društveno biće. Mogu priznati da sam kao cyber entitet prilično imun na društvenost i ne tražim ni komentare, ni svoje mjesto na naslovnici blog.hr-a. Ne očekujem nikakva tapšanja po leđima. To mi može biti samo znak da radim nešto krivo. Svjestan sam svojih društvenih sposobnosti i nametljivosti, ali jednostavno ne osjećam se tako u ovom određenom trenutku. Ne mogu garantirati da neću u skoroj budućnosti ili kad mi se već prohtije raditi neke eksperimente.

Ipak, nekako predosjećam da ako postoji neka istina, ona se ne krije među ljudima i među hrpom konceptualizacija koje zapravo samo opterećuju naš um i zamagljuju pogled. To bih želio reći malom Ivanu. Ne treba čak ni poslušati svog divljeg oca. Samo neka jednog dana ima to na umu ako se ikad zapita što mu treba to sve skupa. Dim društvenosti i smrad odviše ljudskosti.


Dapače, kao brižan otac malog djeteta, želio bih da njegov pješčanik nikad ne bude prazan. Želio bih da se on ne mora pitati te stvari zbog kojih njegov otac mora patiti. Neka mu stvar s ljudima i curama ide čisto prirodno. Neka se nikad ne pita zašto mu trebaju ili ne trebaju ljudi. Neka ih ima kad ih želi, a nema kad ih ne želi. Njegov otac je upao baš u suprotno. Iako je to nemoguće, neka Unusual Suspect isplati sve za svog sina.





p.s. - žao mi je Ubojico (prevedi na engleski)! Žao mi je što nisi mogla shvatiti poantu moje nedruštvenosti i antisocijalnosti. Žao mi je što nisi mogla uživati uz mene (nas) i naše 4 jezgre. Ako moje srce ima više jezgri. U svakoj piše tvoje ime.
Ivan je dobro, ne brini oko toga.

Oznake: Cyber obitelj, identiteti, entiteti, epiteti, tužaljke, samoća, patnja, društvenost, pješčanik, odgoj, Ubojica i Unusual Suspect