I kako vrijeme prolazi i kako ostajem bez najvjernijih blogera koji imaju vjerojatno pametnijeg posla od gubiti vrijeme na blog, tako sve više shvaćam da je ovo uzaludno. Nije da se i ima nešto pametno za reći; zadovoljniji sam bio prije s onim nadahnutim postovima koji su samo nicali kao gljive poslije kiše. Jednom davno me hvalio jedan prijatelj iz osnovne škole i pitao me:
"Kako imaš inspiracije da pišeš svaki dan postove? Otkud to dolazi?"

Odgovor, naravno, ne znam ni danas. Danas kad bih ga htio znati više nego prije jer mi prije odgovori na takva pitanja nisu ni trebali. Onda sam zapao u kreativno-filozofsku fazu kad sam samo pisao: uzeo bih temu i gotovo uvijek bi neka dublja poanta iskrsnula na površinu. To je kao ono: sve stvari zapravo mogu biti zanimljive dok ih samo gledaš kako spada. Onda me počela pucati ta neka znanstvena faza kad sam počeo evoluirati (ili sam to samo mislio) pa je svaki tekst bio strukturiran po nekom logičnom slijedu i obrađen kao da je manji znanstveni rad. Nije bilo fusnota i bibliografije, ali mislim da bi to bilo pretjerivanje i previše truda za nešto poput bloga. Onda je više ljudi čitalo blog, ali nije ni onda bilo dovoljno da bi se trebalo radi toga pretrgnuti.

Facebook i ostale instant stvari te vrste su već jedno duže vrijeme aktualne pa je bilo samo pitanje kad će blog izaći, ne iz mode, nego iz postojanja. Evo, on još uvijek ovdje stoji. Neki dan me pitala djevojka od oca nešto o mom pisanju pa sam onda spomenuo ovaj blog koji ovdje ponosno (ili nekako već) stoji već kojih 7-8 godina. Počelo je to s glupim postovima o svakodnevnom životu i događajima (sjećam se da je prvi post imao više psovki nego "pristojnih" riječi). Ostalo je išlo samo od sebe i išlo redom opisanim gore.

Čekao sam sad da se nakupi barem dva posta koji neće imati komentar pa da mogu zaključiti da sam zaista sam ovdje.
Ali što sam zapravo želio napisati na sve to? Zanimljivo mi je kako se stalno opraštam od nečega. Kao da stalno nekud odlazim ili, bolje, da drugi odlaze od mene.
"Blog je mrtav, ja sam ovdje. Nema nikog, blog je mrtav. Ja nisam mrtav. Mrtav sam ipak i ja jer nema nikog i samo govorim u zid."

Nekad mi se učinilo da je blog zapravo interakcija sa samim sobom i da ovo ovdje služi kao nekakav razgovor sa samim sobom. Prilika za napredovanje u pisanju ili, ako je to prenadobudno, barem sortiranje vlastitih misli koje uvijek ostaju ovdje zapisane pa im se možeš vratiti na rekapitulaciju kad već želiš ili ti je potrebno.
Što o tome zapravo reći? Jesam li se vraćao da vidim što sam mislio i osjećao? Pa i jesam zapravo. No, to su više bila patetična prisjećanja kako je sve to bilo ili kako nije bilo. Dobro da sam s te strane medijski otkrivena kurva koja zapisuje neke bitne događaje u životu (zapravo samo nešto o curama; poneki VOLIM TE se nađe svako malo; užasan sam zapravo) pa se ima što i za vidjeti. No, dobro. I nije tako strašno. Ipak, zanimljivo je nekad vidjeti određene obrasce na samom sebi. Obrasce koje ljudi često zaborave jer ih ni ne prate dovoljno pomno. Nekad se razveseliš dok vidiš da si napredovao, nekad se rastužiš dok vidiš da se stvari ponavljaju, ali to je sve dio rekapituliranja.

Ja razumijem da ovaj blog.hr funkcionira kao i svako drugo mjesto u ovom svijetu: laktari se i budi si dobar s drugima pa ćeš dobiti određenu dozu pažnje. Prevedeno: komentiraj i kad nemaš što pametno za reći pa će drugi komentirati i tebi.
Još jedan primjer kako ljudi zapravo u dijalogu s drugima samo, sebično, čekaju svoj red za priču, a jedva čekaju da sugovornik završi svoj dio. I sam sam nekad to učinio (ili je samo izgledalo kao da sam tako činio) pa sam svog blog prijatelja Vajrapanija zasipao komentarima koji zapravo nekad i nisu bili povezani s njegovim postom. Nisam jednostavno nekad znao što bih rekao povezano uz temu, ali sam svejedno želio održati interakciju. Nadam se da nisam bio previše offtopic i žao mi je ako jesam.
Normalno je to u nekoj mjeri, to želim reći.

No, nekako je neizdrživa želja da kažem da mi se čini kao da je ovo održavanje svijeće gorećom, a zapravo svjetlost proizvedena u procesu nikom ne treba. Pišeš za sebe, naravno, ali nekako pisanje gubi smisao ako nitko nikad ništa ne kaže na napisano. Nije to radi toga da se hvališ nego tu igra ulogu ona postavka da čovjek ne može nikako biti sam. Vjerujem da bez interakcije s drugim ljudima čovjek može poludjeti. Još par ovakvih postova i možda mogu spakirati stvari i pravac neke ustanove...

...a onda opet od tamo tu i tamo pogledati blog pa vidjeti kakav sam bio dok sam bio normalan.

Oznake: blog piratstvo, samoća, virtualni prijatelji, vapaj