Krenuo sam jučer negdje oko ponoći (blizu ponoći, ne lovite se previše za riječi jer vrijeme je uostalom relativno) prema svojem domu.
Isprva me začudilo malo kako je zima, ali onda mi je došlo do glave da je skoro 12. mjesec i da je čisto prirodno da bude ovako hladno. To mi je bio još jedan ukazatelj da očito nešto muči moju glavu i moje misli kad zaboravim jednostavno koji je mjesec il koji je dan i slično. No dobro, pomiren sam sa tim da čovjeka uvijek neke stvari muče a pogotovo mladog čovjeka poput mene koji još uvijek u sebi nosi svoje dvojbe u vezi ovog svijeta, ljudi.. ma svega.
Zima je razdoblje u kojem ja ostajem sam. Nije to još potvrđeno nekom provjerenom teorijom, ali kako je krenulo uskoro će i biti. Nekako ne uspijevam u doba te hladnoće sačuvati moć povezanosti između mene i mojih družica.
Možda bi bolje bilo reći: One ne uspijevaju sačuvati toplinu prema meni kad postane hladno.
Kao da hladnoća izvana obuzme naša srca i umjesto da se stisnemo zajedno i prebrodimo tu hladnoću, naši lanci povezanosti se lome kao zaleđene karike pri malo blažem udarcu.
Ponekad mi se učini da fizički svijet utječe na onaj metafizički makar mi nije jasno kako to uspijeva uopće biti moguće.
Prije su me kopkale misli da nisam dovoljan ili da jednostavno nemam pojma o tim stvarima, ali kako uopće netko tko je anđeoski dobar (to je poseban termin, ne želim da to zvuči previše umišljeno ali osobe prema kojima sam bio takav će znati što to znači.. makar nisam siguran da li će one ikad pročitati ovaj tekst) može ne imati pojma o tim stvarima.
Griješe oni koji su zli i čini mi se da je to zakon svemira. Neki su zli po svojem izboru, neki pak nemaju izbora za svoju zloću il dobrotu jer su otpočetka uvjetovani nekim drugim stvarima ili drugim ljudima..situacijama i slično.
Kako god uzeli, dobro uvijek pobjeđuje zlo. Nema tog svemira (osim možda onih paralelnih) u kojima zlo maksimalno prevlada makar naš vlastiti svemir govori neku drugu priču. Zapravo, ako bih bio do kraja točan rekao bih da nije da u našem svemiru trenutno prevladava zlo nego na našem planetu. Svemir se ionak odvija po svojoj crti i on je na pravom putu. Svemir sam nije kriv što su se ta neka čudna bića razvila jer su dobila povoljne uvjete. Ta čudna bića su svašta zamislila, a najviše će ih koštati baš to što su umislili da su gospodari ne samo svoje planete nego i svemira.. makar se muče doći do prvog planeta i to im zadaje velike brige. Što se mene tiče i bolje da čovjek ne ide nikud kad je u ovakvom stanju. Pohlepa i natjecateljski duh vladaju ovim svijetom. U ovom svijetu nitko više nikom nije brat i jedva čekamo da se sjetimo neke prijašnje situacije za koju bi se osvetili nekome il nečemu.

Odnjele su me moje osobne stvari opet k svijetu i svemiru. Možda je to pokazatelj da me te stvari najviše muče jer uvijek se baš njih sjetim. Nisam još u sposobnosti dokazati da su sve te stvari povezane u jednu jer ionako je sve došlo iz jednog. Svi smo bili stisnuti u grudicu nezamislive gustoće kad je svemir nastajao.
Svi problemi čovjeka su zapravo povezani jer im je izvor onaj jedan i jedini. Ja još uvijek ne mogu povezati možda neke ideologije (koje su u suštini zle i donose loše stvari za čovjeka) i zla samog, ali mogu se kladiti da ću jednog dana moći. Zapravo, meni je u mojoj glavi ta veza odavno jasna, ali se ne mogu izraziti. Prvo bi trebalo mnogo vremena za tako nešto, a drugo ne znam tko bi bio spreman slušati.
Najviše što me muči je to da ljudi koje sam istinski volio (i koje istinski volim) ne shvaćaju te stvari. Čisto zemaljske stvari su tako prolazne i sve će postati prašina. Mislim da je život okrenut prema nadzemaljskim stvarima i prema vječnim stvarima bolje iskorišteni život nego onaj u kojemu je sama zabava i gledanje u zemlju.
Vi, moji čitatelji, ne možete zamisliti koliko jedna rečenica može povrijediti čovjeka i koliko ta jedna rečenica može boli ostaviti na vašem srcu.

"To je tvoje mišljenje. Ti mijenjaj svijet, meni je ovako dobro." Ne razumijem jednostavno i nikad neću razumjeti.

Ne mogu se jednostavno pomiriti sa tim riječima i imam osjećaj kao da će zauvijek zavijati u mojim ušima.
Je li moguće da ovaj svijet ima dvostruka mjerila za razne ljude?
Je li moguće da netko tko je po definiciji zao, dobi više i bolje od onog tko je u duši dobar?
Isto tako, je li moguće da netko tko je dobar pati više od onog koji je zao?
To me dovodi do zaključka da ili postoje dvostruka (zapravo malo više od dvostrukih jer nas je danas jako puno na ovom svijetu) mjerila ili postoji karma koja za svakog čovjeka ima svoj plan kojeg je njegova duša već odavno izabrala svojim postupcima u prijašnjim tijelima. Sviđa mi se više ova ideja da otplaćujemo dug jer ako ovaj svijet ima dvostruka mjerila nisam baš siguran da li želim živjeti u njemu.
Ako postoje dvostruka mjerila onda je ovaj svijet čisti kaos. Ne postoji neka nagrada za dobrotu isto kao što niti ne postoji kazna za zlo. Kako se svemiru prohtje tako ćete dobiti. Onda je ovaj svijet ništa drugo nego lutrija.
Ne znam više.. stvarno ne znam, trudim se i sve to.. ali.. ah.

Čudesno je kud me doveo ovaj post a htio sam samo napisati da me jučer do kuće pratio bijeli pratilac koji se očito izgubio na putu. Krenuo je sa mnom i skoro je došao do moje kuće, ali je svejedno skrenuo i pošao u tamu i sjenu. Možda se činim naivnim, ali ponekad se zapitam nisu li ta neka bića koja se čine tako običnima, nešto više, netko viši? Možda nas je netko došao ono vidjeti i reći: "Pozdravljen budi stari prijatelju opet se vidimo."
Tko bi znao otkud i tko bi znao od gdje, ali ja sam siguran da bijelog pratioca nisam prvi puta sreo.

"Bijeli vuk i ja se poznajemo odavno. Možda se jednom sjetim, ali samo možda..."

"Čitali smo neke poruke na mobitelu i prisjećali se što se sve događalo u to vrijeme.
Onda mi je rekla da moram napisati post u starom stilu jer su kao ovi novi premračni i da se izgubio onaj old school soldier kakav je prije postojao. Ajde pa dobro, ne misli valjda da više nisam sposoban napisati onakav stari dobar post :P Ako misli onda se vara. "

U šumi je preveč ljudi. Narojili su se ko Kinezi i sad planiraju postati svjetska hiper sila. Jedina razlika između Kineza i ovih naših "kineskih" šetača na Dravi je ta da ovi naši nisu toliko ambiciozni. Obiteljska šetnjica nedjeljom onako laganini. Nema beda. Šuma je prezakon mjesto zapravo samo nikad nebudem prežalil što u ovoj našoj nema medvjeda. Iako smo se danas opet naivno ponadali da budemo sreli kojega..a no =(
Predsjednik je rekao da će zvati popodne, ali ga nema. Čini se da je Poljska ipak na kraju uzela danak. :D
Dirk se javio iz postojbine Zadarske i pokazao svoj stan preko web kamere. Lik se opremil bogme dobro. Preživio bi duže vrijeme tamo bez da ima ikakve veze sa rodnim krajem.
Ministar municije i ja baš sad raspravljamo o proslavi nove godine i o tome koliko ćemo municije imati ove godine.
Prošle godine je ulica navečer izgledala čista lijepa kao i inače, a u jutro susjedi nisu mogli prepoznati vlastitu ulicu.
Postoje neke glasine da to nije bila najgadnija godina nego da je jedne godine ulica bila puna ostataka oružja do sedmog mjeseca. E da mi je to bilo za vidjeti :D
Sad se prisjećam i nezaboravnog popularno zvanog rata kod jaslica. Jedna ekipa je zauzela položaj na stepenicama i pokušala obraniti mjesto rođenja Isusovog, a druga ekipa je bila na ulici i svom silom pokušavala pogoditi Isusa.
Isus će mi oprostiti ako sam koji put pogodio u mjesto njegovog rođenja. Moram naglasiti da nitko pritom nije stradao. Isus je živ. Aleluja.
Ove godine je nažalost još neizvjesno gdje ćemo biti, ali naći će se nešto kao i svake godine.
Iako..pomalo sam zabrinut jer ministar municije i ja raspravljamo o nečemu što bi probilo i beton.
S druge strane Dirk mi je malo previše fasciniran onim receptima Molotovljevih koktela kojih može bilo koji građanin Zemlje koji ima pristup internetu naći i napraviti pravi domaći Molotovljev koktel. Ne znam stvarno što o tomu svemu zasad misli naš predsjednik, ali koliko se iz ovog iznad da isčitati.. ne piše nam se baš najbolje. :D
A dok se sjetim Davida koji je pokušavao cijelu večer pobjediti gravitacijsku silu i poslati poruku u svemir. Hahahaha..
Stvarno hrabar pokušaj ;D
Još ima mjesec dana i nešto do toga, ali treba se dobro pripremiti. Ne ulazi se svaki dan u novu godinu.


Peace


"I kaj sad veliš na to? Si zadovoljna? Je post old school?"

Svaki čovjek ima neki cilj u životu.
On treba sam otkriti koji je to cilj i kako ga postići.
Najbolja indikacija za naći svoj cilj je ta da se osjećamo dobro kada činimo stvari u životu.
Mislim da svaki put kad se osjećamo loše nakon nekog učinjenog djela, da smo se zapravo malo udaljili od svog cilja.
S druge strane, kad se osjećamo dobro približavamo se svojem cilju.

Postoje razni ciljevi u životu. Niti jedan nije manje vrijedan od drugog jer uostalom i zlo u svijetu ima neku ulogu.
Možda je cilj nekog čovjeka u biti zao iz opće perspektive, ali u širem pogledu ( i dugoročnije gledano) sve je to dio plana. Plan koji je u završnici pozitivan, suprotan zlu.

Međutim, plemeniti i veliki ciljevi nose svoju cijenu.
Netko tko ima viši cilj se mora možda odreći nečega što drugi ljudi čine, ali oni to mogu jer to ne utječe na njihov cilj.
Čini se da rigorozno slijeđenje svojeg cilja može čovjeka više unesrećiti i donijeti mu više boli nego sreće u procesu, al na kraju (ja sam uvjeren) se ipak isplati i ono što ostane kada se jedan takav plemeniti i veliki cilj ostvari je neprocjenjivo.

Ponekad se čovjek da bi ostvario svoj (plemeniti) cilj mora odvojiti. Mora patiti i raditi na svom cilju da bi na kraju uspio jer veliki ciljevi općenito iziskuju mnogo vremena i truda.
Vrijeme potrošeno na ostvarenje truda nije nikad potraćeno vrijeme, dapače to je najbolje iskorišteno vrijeme.

Slijediti svoj cilj je uostalom i smisao života.

Ljudi su, uz sve ono ostalo što jesu, veoma lako izbrisiva bića.
Postoji nešto u čovjeku što se zove pamćenje. Sjećamo se lijepih stvari i loših stvari. Već zavisi kakvo je naše iskustvo sa svijetom. One loše stvari uvijek pokušavamo izbrisati i maknuti ih iz naše glave.
S druge strane, lijepe stvari čuvamo u svom sjećanju i "srcu" mnogo vremena.
Ponekad kad smo loše, sjetimo se starih dobrih vremena i pokušavamo naći utjehu u tome.

"Prošlost je groblje. Osjećam se poput grobara koji zakopava ono što je ostalo."

Stara dobra vremena.. hm. Možda i nisu tako dobra iz ove današnje perspektive. Ali hej! Svi mi smo radili greške i radili stvari koje nam se danas čine besmislenim. Svi imaju kosture u svom ormaru.

Možda ja kao osoba nisam dovoljno upečatljiv. Možda ja nisam sposoban ostaviti dovoljno dubok trag u nečijem srcu da bi me taj netko zapamtio i pohranio u predjelu u kojem čuva "dobra sjećanja".
Čini se kao da me vrijeme uvijek pobjedi. I da barem onda pričam o nekom dugom vremenu. Ne, dapače, vrijeme koje mene gazi je mjereno u mjesecima. Nitko ne želi dovoljno dugo ostati da bi me upoznao temeljito.
Ljudi danas žive u tim nekim stereotipovima prema kojima po jednoj karakteristici određuju drugu karakteristiku.
Ja danas više nisam siguran što da prvo velim o sebi, a da drugi nebi odmah povezali nešto sa mnom što uopće nije točno.

"Sve više mi se čini da možda ne bih trebao reći ništa..."

„Moja priča je uvijek zanimljiva, nikad nije normalna i uvijek ima čudesan kraj u kojemu ima krvi.“


Ne znam da li sam ikad doživio veću ironiju od ovoga.
Mladi ste i rođeni u svijetu koji očito ne funkcionira. Da obranim tvrdnju da ne funkcionira: Ljudi umiru od gladi, a i ubijaju se. Jedni su sretni dok drugi žive u bjedi i jedva pokrivaju kraj sa krajem. Neproporcionalnost je karakteristika našeg svijeta. Sredi bližnjega svoga da bi uspio je krilatica ovoga svijeta.
Mlad čovjek poput mene možda ne može puno toga znati, ali čini se kao da nazire neke stvari. Barem jedan mali dijelić stvari koje su zapravo bitne.
Možemo onda pretpostaviti da taj mladi čovjek može nešto reći o tome što je dobro a što je loše. Onaj koga to zanima može bez problema zaključiti da nešto ne valja u ovom svijetu. Mladi čovjek je u tom trenutku zbunjen jer ne razumije kako su ljudi živjeli tako dugo sa svim tim pošastima našeg društva.
Polako kako vrijeme prolazi on nalazi ljude koji isto tako vide stvari koje nisu dobre. Razvijaju zajedno svoja razmišljanja i vodi ih ideja koja sja na nebu kao neka vječna zvijezda. Ideja je nešto što nas vodi u životu, ona sjaji jačinom milijuna sunaca i nadahnjuje čovjeka da se bori. U njemu je utkana želja da ideja postane realnost.
Naš mladi čovjek sad zna tko su zli ljudi. Zna tko su zli, ali zna da nema samo dobrih i zlih. Ima i onih koje nije briga (ili se samo tako ponašaju).
Dakle, da ne duljim, postoje ljudi koji su vođeni idejom i gledaju u nebo i postoje oni ljudi koji gledaju u izloge dućana. Potonji su više zainteresirani za stanje kakvo je i oni ne žele promjenu. Ljudi vođeni idejom svako malo pogledavaju u nebo i znaju što trebaju učiniti. Mladi čovjek sad već sigurno zna što je ispravno i njegove ideje su utemeljene. On je našao nit koju treba slijediti. Kritičan je prema onima koji ne vide, ali nikad ne umanjuje vrijednost drugih ljudi. Mladi čovjek sa idejom vidi ljude uvijek kao svrhu a ne kao sredstvo.

Najveća ironija je ta da mladi čovjek (borac za pravdu, čovjek sa idejom, revolucionar, neki ga zovu i Ratnik Svijetla) nakon nekog vremena stane i shvati da vuče za ruku osobu koja je oličenje skoro svega protiv čega on jest. Stvarno nikad nisam doživio veću ironiju.







Hvala Ivni, svijetlosti u tami.