Ljudi su, uz sve ono ostalo što jesu, veoma lako izbrisiva bića.
Postoji nešto u čovjeku što se zove pamćenje. Sjećamo se lijepih stvari i loših stvari. Već zavisi kakvo je naše iskustvo sa svijetom. One loše stvari uvijek pokušavamo izbrisati i maknuti ih iz naše glave.
S druge strane, lijepe stvari čuvamo u svom sjećanju i "srcu" mnogo vremena.
Ponekad kad smo loše, sjetimo se starih dobrih vremena i pokušavamo naći utjehu u tome.

"Prošlost je groblje. Osjećam se poput grobara koji zakopava ono što je ostalo."

Stara dobra vremena.. hm. Možda i nisu tako dobra iz ove današnje perspektive. Ali hej! Svi mi smo radili greške i radili stvari koje nam se danas čine besmislenim. Svi imaju kosture u svom ormaru.

Možda ja kao osoba nisam dovoljno upečatljiv. Možda ja nisam sposoban ostaviti dovoljno dubok trag u nečijem srcu da bi me taj netko zapamtio i pohranio u predjelu u kojem čuva "dobra sjećanja".
Čini se kao da me vrijeme uvijek pobjedi. I da barem onda pričam o nekom dugom vremenu. Ne, dapače, vrijeme koje mene gazi je mjereno u mjesecima. Nitko ne želi dovoljno dugo ostati da bi me upoznao temeljito.
Ljudi danas žive u tim nekim stereotipovima prema kojima po jednoj karakteristici određuju drugu karakteristiku.
Ja danas više nisam siguran što da prvo velim o sebi, a da drugi nebi odmah povezali nešto sa mnom što uopće nije točno.

"Sve više mi se čini da možda ne bih trebao reći ništa..."