Krenuo sam jučer negdje oko ponoći (blizu ponoći, ne lovite se previše za riječi jer vrijeme je uostalom relativno) prema svojem domu.
Isprva me začudilo malo kako je zima, ali onda mi je došlo do glave da je skoro 12. mjesec i da je čisto prirodno da bude ovako hladno. To mi je bio još jedan ukazatelj da očito nešto muči moju glavu i moje misli kad zaboravim jednostavno koji je mjesec il koji je dan i slično. No dobro, pomiren sam sa tim da čovjeka uvijek neke stvari muče a pogotovo mladog čovjeka poput mene koji još uvijek u sebi nosi svoje dvojbe u vezi ovog svijeta, ljudi.. ma svega.
Zima je razdoblje u kojem ja ostajem sam. Nije to još potvrđeno nekom provjerenom teorijom, ali kako je krenulo uskoro će i biti. Nekako ne uspijevam u doba te hladnoće sačuvati moć povezanosti između mene i mojih družica.
Možda bi bolje bilo reći: One ne uspijevaju sačuvati toplinu prema meni kad postane hladno.
Kao da hladnoća izvana obuzme naša srca i umjesto da se stisnemo zajedno i prebrodimo tu hladnoću, naši lanci povezanosti se lome kao zaleđene karike pri malo blažem udarcu.
Ponekad mi se učini da fizički svijet utječe na onaj metafizički makar mi nije jasno kako to uspijeva uopće biti moguće.
Prije su me kopkale misli da nisam dovoljan ili da jednostavno nemam pojma o tim stvarima, ali kako uopće netko tko je anđeoski dobar (to je poseban termin, ne želim da to zvuči previše umišljeno ali osobe prema kojima sam bio takav će znati što to znači.. makar nisam siguran da li će one ikad pročitati ovaj tekst) može ne imati pojma o tim stvarima.
Griješe oni koji su zli i čini mi se da je to zakon svemira. Neki su zli po svojem izboru, neki pak nemaju izbora za svoju zloću il dobrotu jer su otpočetka uvjetovani nekim drugim stvarima ili drugim ljudima..situacijama i slično.
Kako god uzeli, dobro uvijek pobjeđuje zlo. Nema tog svemira (osim možda onih paralelnih) u kojima zlo maksimalno prevlada makar naš vlastiti svemir govori neku drugu priču. Zapravo, ako bih bio do kraja točan rekao bih da nije da u našem svemiru trenutno prevladava zlo nego na našem planetu. Svemir se ionak odvija po svojoj crti i on je na pravom putu. Svemir sam nije kriv što su se ta neka čudna bića razvila jer su dobila povoljne uvjete. Ta čudna bića su svašta zamislila, a najviše će ih koštati baš to što su umislili da su gospodari ne samo svoje planete nego i svemira.. makar se muče doći do prvog planeta i to im zadaje velike brige. Što se mene tiče i bolje da čovjek ne ide nikud kad je u ovakvom stanju. Pohlepa i natjecateljski duh vladaju ovim svijetom. U ovom svijetu nitko više nikom nije brat i jedva čekamo da se sjetimo neke prijašnje situacije za koju bi se osvetili nekome il nečemu.
Odnjele su me moje osobne stvari opet k svijetu i svemiru. Možda je to pokazatelj da me te stvari najviše muče jer uvijek se baš njih sjetim. Nisam još u sposobnosti dokazati da su sve te stvari povezane u jednu jer ionako je sve došlo iz jednog. Svi smo bili stisnuti u grudicu nezamislive gustoće kad je svemir nastajao.
Svi problemi čovjeka su zapravo povezani jer im je izvor onaj jedan i jedini. Ja još uvijek ne mogu povezati možda neke ideologije (koje su u suštini zle i donose loše stvari za čovjeka) i zla samog, ali mogu se kladiti da ću jednog dana moći. Zapravo, meni je u mojoj glavi ta veza odavno jasna, ali se ne mogu izraziti. Prvo bi trebalo mnogo vremena za tako nešto, a drugo ne znam tko bi bio spreman slušati.
Najviše što me muči je to da ljudi koje sam istinski volio (i koje istinski volim) ne shvaćaju te stvari. Čisto zemaljske stvari su tako prolazne i sve će postati prašina. Mislim da je život okrenut prema nadzemaljskim stvarima i prema vječnim stvarima bolje iskorišteni život nego onaj u kojemu je sama zabava i gledanje u zemlju.
Vi, moji čitatelji, ne možete zamisliti koliko jedna rečenica može povrijediti čovjeka i koliko ta jedna rečenica može boli ostaviti na vašem srcu.
"To je tvoje mišljenje. Ti mijenjaj svijet, meni je ovako dobro." Ne razumijem jednostavno i nikad neću razumjeti.
Ne mogu se jednostavno pomiriti sa tim riječima i imam osjećaj kao da će zauvijek zavijati u mojim ušima.
Je li moguće da ovaj svijet ima dvostruka mjerila za razne ljude?
Je li moguće da netko tko je po definiciji zao, dobi više i bolje od onog tko je u duši dobar?
Isto tako, je li moguće da netko tko je dobar pati više od onog koji je zao?
To me dovodi do zaključka da ili postoje dvostruka (zapravo malo više od dvostrukih jer nas je danas jako puno na ovom svijetu) mjerila ili postoji karma koja za svakog čovjeka ima svoj plan kojeg je njegova duša već odavno izabrala svojim postupcima u prijašnjim tijelima. Sviđa mi se više ova ideja da otplaćujemo dug jer ako ovaj svijet ima dvostruka mjerila nisam baš siguran da li želim živjeti u njemu.
Ako postoje dvostruka mjerila onda je ovaj svijet čisti kaos. Ne postoji neka nagrada za dobrotu isto kao što niti ne postoji kazna za zlo. Kako se svemiru prohtje tako ćete dobiti. Onda je ovaj svijet ništa drugo nego lutrija.
Ne znam više.. stvarno ne znam, trudim se i sve to.. ali.. ah.
Čudesno je kud me doveo ovaj post a htio sam samo napisati da me jučer do kuće pratio bijeli pratilac koji se očito izgubio na putu. Krenuo je sa mnom i skoro je došao do moje kuće, ali je svejedno skrenuo i pošao u tamu i sjenu. Možda se činim naivnim, ali ponekad se zapitam nisu li ta neka bića koja se čine tako običnima, nešto više, netko viši? Možda nas je netko došao ono vidjeti i reći: "Pozdravljen budi stari prijatelju opet se vidimo."
Tko bi znao otkud i tko bi znao od gdje, ali ja sam siguran da bijelog pratioca nisam prvi puta sreo.
"Bijeli vuk i ja se poznajemo odavno. Možda se jednom sjetim, ali samo možda..."
Post je objavljen 29.11.2009. u 08:43 sati.