Govorim o "najlakšem" od svih poroka. Govorim o poroku na kojeg svatko od nas može naletjeti (i to ne samo punoljetni kako je po zakonu već i maloljetni građani RH).
Govorim o jednom od poroka koji je najzastupljeniji među mladima i koji je podcjenjen kao moć zavaravanja i oduzimanja vlastitog mišljenja.
Mnogo ljudi koje srećem na svom životnom putovanju (većinom su to maloljetnici kako sam već prije rekao, koji nemaju pojma o čemu se radi niti kakav učinak taj određeni porok ima na njihov organizam) govore kako je to prolazno i da je to samo jedna "faza" u njihovoj mladosti koja se mora proći. Ja sam osobno mišljenja da to nije nikakva faza. Priznajem, bilo je vremena kada sam i sam smatrao da je to samo jedan period koji će proći i biti samo prolazna stanica u mladosti čovjeka.
Mnogi ljudi koje sam sretao dosad na svom putovanju su govorili o puno stanica koje se prolaze u životu i koje mladi čovjek "mora" proživjeti da bi krenuo dalje. U većini slučajeva su to bile laži, odnosno ne laži nego samozavaravanje pojedinaca. Odavno je poznata činjenica svim promatračima života da kada ljudi kažu da je nešto trenutno to uopće nije tako.. govorim sada o nekim navikama (i sama riječ govori o nečemu što je čovjeku u navici pa je stupidno govoriti o povremenosti kao vremenskom razdoblju). Većinom se ljudi tiješe da će nešto biti trenutno, a svi znamo da će se vjerojatno stvari nastaviti svojim tokom (ponavljanjem), možda u manjim količinama, ali stvari će uvijek biti takve ili slične. Ljudima je potrebno jako puno vremena da se promijene kao što je i evoluciji potrebno da uzme neku karakteristiku kao "prirodnu" za neko biće.

Da se vratim na temu od koje sam zalutao. Porok koji spominjem vas zavara. Stvori poput ostalih droga neki blagi osjećaj da je sve u redu i baci vas čim dalje moguće od realnosti koja je okrutna. Još stari dobri Nietzsche je govorio kako je istina okrutna i da zato imamo umjetnost koja će kompenzirati ružnoću i okrutnost koju nam istina cijelo vrijeme servira.
Porok koji nas prisiljava da nastavimo dalje misleći da je sve još uvijek pod kontrolom. Sami tijekom tog vremena osjećamo da nam polako osjetila zatupljuju, ali mi uporno sebi tvrdimo da je sve u redu. Da ne spomenem uz to i "dobar" osjećaj koji razvijamo u sebi. Ljudi su nam nekako bliži i prijazniji. Rađe ih grlimo i pjevamo sa njima pjesme koje inače nebi pjevali.
Mislimo da je ovo zadnje.. uvijek si to govorimo a zapravo smo slabi.
Prokleta ovisnost u nastajanju koja oslabljuje čovjeka iznutra. Da se barem onda osjećamo dobro nakon toga svega. Ne osjećamo se.. Nadčovjek se nikad neće sa niskim zavaravajućim sredstvima osjećati dobro.. Nadčovjek to ne treba. Nadčovjek će poraziti niska ovozemaljska opijuajuća sredstva i ostaviti sve one koji si njima mažu oči. Ostavit će sve te niske osjećaje i pohotnosti koje gaji ovozemaljski čovjek. Evolucijski stepen mora ići korak naprijed...

Ne moram govoriti o kojem zlu se radi. Opraštam se od njega..

Zove me, zove me, da. Divljina zove ponekad svakog čovjeka. Neke više neke manje.
Neki se toga srame, a neki se jednostavno puste. Danas sam sreo reinkarnaciju Ruđera Boškovića kako pluta rijekom mirno i tiho. Želim ići loviti polarnu svijetlost... želim biti lovac na komete... želim vidjeti zvijezde.

Već se u zamrzivaču hladi oprema za sutra. Vjerojatno će doći trenutak kad će ona brzo otići ali, svejedno stoji tamo na tom odijeljku zamrzivača kao da će tamo ostati zauvijek.
Moj vjerni pratitelj već jedno dugo vrijeme, moj ruksak, je već spreman i gleda me sa isčekivanjem s svojeg položaja kraj ormara.
Lijepo je vrijeme konačno došlo i par mojih drugova i ja smo to odlučili iskoristiti i odlazimo jako daleko. Odlazimo u zemlju u kojoj je čak i Aleksandar Veliki stao i rekao da je ovdje kraj svijeta. Idemo u zemlju u koju samo hrabri ljudi odlaze.
U hladno jutro(koliko jutra već u ovo vrijeme mogu biti hladna) nas par odlazi na dugo putovanje na našim vjernim konjima koji su nas uvijek nosili daleko daleko i nikada nas nisu iznevjerili.
Mislim da ću danas leći ranije budući da me sutra čeka puno napora(iako smo se dogovorili da idemo kao turisti ovaj put , ali to nikad nije zapravo tako nego sve završi u nekoj jurnjavi :D ).
Upravo se moj prijatelj i kolega koji ide sa mnom na ovo putovanje signao na jedan od programa za dopisivanje koje koristimo( neću reći koji da ne ispadne da nešto reklamiram).
Sprema si stvari i sve još provjerava prije polaska. Zapravo vam ne mogu opisati koji je to osjećaj u meni kada idemo na takve nekakve avanture, ali mogu vam reći da mislim kako to sigurno ima neke veze sa prošlim životima u kojima sam sigurno bio neki svjetski putnik( makar to ne mogu znati..mogao sam biti bilo što).
Znam da će zvučati možda malo čudno i ne u skladu sa mišljenjem mnogih ljudi, ali ima nečega u tom odlaženju od kuće. Ima nečega u tim silnim livadama pokraj kojih prolazite. Ima nečega u tim planinama koje prelazite(s mukom, ali još i bolje!). Ima nečega u tome kada dođete na cilj, uzmete kartu u ruke i pogledate koliki ste put prošli. Smješak na licu i ponos u srcu.
Ostaje mi još malo misli prije puta. Vrijeme je da ispraznim glavu od misli prije puta.
Uživajte i poželite nam sreću.




Tragalac za izgubljenim vremenom

Znanost je danas veoma razvijena i svakim danom u raznim znanstvenim institutima diljem svijeta napreduje. Po mom mišljenju, znanost daje nadu čovjeku da se spasi iz situacije u koju se sam uvalio (globalno zatopljenje, zagađivanje i uništavanje ozonskog omotača, uništavanje šuma i zelenih površina, kojih je sve manje, betonizacija svega).

Ljudi su oduvijek težili istraživanju i znanju. Znatiželja je dio ljudske prirode koji je zaslužan za otkrića mnogih stvari koje je čovjek tijekom povijesti svojim radom ostvario.
Čovjek je težio nečem višem i pokušao doseći zvijezde. Znanost je čovjeku olakšala život i napravila puno korisnih stvari bez kojih neki od nas( vjerojatno većina) nebi mogli zamisliti današnji život. Znanost je oruđe pomoću kojega će čovjek ostvariti maksimum u ovom svemiru. Kod znanosti i čovjeka se svejedno javlja jedan (po jednima manji, po drugima veći) problem. Što je znanje čovjeka veće, to je mogućnost samouništenja veća.
Znanost i opasnost rastu proporcionalno, barem u slučaju čovjeka. Pročitao sam jednu zanimljivu usporedbu koja opisuje i objašnjava situaciju navedenu prije. Kada bi stavili dva majmuna u jednu prostoriju i jednom dali drvenu batinu a drugom aparaturu pomoću koje može detonirati atomsku bombu mislim da je jasno koji bi od dvojice subjekata napravio veću štetu. Znam da je ovaj primjer možda uvredljiv jer poistovjećuje ljude sa životinjama, ali nažalost po nekim ljudima znamo da ljudska bića mogu biti po ponašanju veoma slična životinjama koje se ravnaju po nagonima.
Sličnim smjeromje danas krenulo i čovječanstvo. Moćne svjetske vlade(npr. američka) ulažu previše novaca za naoružanje i vojsku. Tehnologija koja se koristi kod ratovanja je danas dostigla svoj vrhunac, ali ja postavljam jedno pitanje koje si ljudi koji ulažu u industriju oružja očito nisu postavili. Protiv koga ćemo se boriti? U kome će svi ti meci koje proizvodimo završiti? Naravno, u čovjeku. Čovjek je čovjeku vuk i taj vuk će uperiti pušku u drugog vuka. Ljudi se više ne ponašaju kao braća. Nema jedinstva niti bilo kakve suradnje. Kapitalističko društvo je uzelo svoj danak i jedini način da čovjek opstane je da pokori ostale, da bude najbolji. Ljudi koji su voljni pomoći su danas prava rijetkost. Možete reći da zvučim kao ekstremni pesimist, ali činjenice koje nas okružuju su nepobitne. Čovjek je u svojoj biti dobar, ali društvo ga je učinilo krvožednim i željnim slave. Čovjeku se umisliti niti nije bilo teško jer danas raspolaže tehnologijom kojom može stvoriti život. Genetskim inžinjeringom čovjek je postao sličniji Bogu jer može odrediti kakve će karakteristike posjedovati. Sve loše može izbaciti, a samo ono najbolje i najpoželjnije ostaviti u svojoj genskoj zalihi. Stvaranjem organa čovjek može maksimalno produljiti svoj životni vijek( iako to još nije dostupno svim ljudima, uskoro će biti). Doći će vrijeme kada će mali Ivica držati jetru u zamrzivaču i zamijeniti je sa starom kada se ona previše istroši.
Neka predviđanja govore da će svijet završiti u nekom postapokaliptičnom stanju. Svijet će izgledati kao veliko smetlište. Ostaci ljudske kulture će biti znakovi koji će zauvijek podsjećati i upozoravati na veliku grešku koju je čovječanstvo napravilo.
Možda se to i neće dogoditi jer će prije toga temperatura na Zemlji postai previsoka i mnoge kulture koje su bitne za čovjekov opstanak će nestati. Na kraju svih tih kritika mislim da bi bilo dobro da napišem svoj prijedlog za rješenje problema.
Čovječanstvo se mora orijentirati na znanost koja neće razvijati oružje i sredstva za uništenje. Kako sam spomenuo i u nekim svojim prijašnjim esejima, treba razviti alternativne izvore energije koji neće štetiti okolišu( koji je već previše opterećen) i koji će biti obnovljivi i neće ih ponestati( kao što će npr. nestati nafte). Neki izvori energije koji bi se mogli koristiti su: geotermalna energija Zemlje, energija vjetra, energija valova i morskih mijena. Ljudska se vrsta treba okrenuti prema svemiru i pogledati u nebesa. Ako pogledamo činjenice realno, vidjet ćemo da je to jedini izlaz za čovječanstvo. Možda je period u kojem će život na Zemlji postati nemoguć veoma dug, ali na kraju će naša zvijezda koja nam daje život prestati svijetliti i grijati nas i postati će bijeli patuljak. Svima nam je jasno da bez svijetlosti nema života na našoj planeti. Neke teorije govore kako naša planeta neće niti preživjeti do zadnje faze našeg Sunca. Naime, u jednom od stadija puta Sunca prema svojem kraju, Sunce će postati crveni div koji će povećati svoj radijus za više od jedne AJ( astronomska jedinica koja iznosi prosječnu udaljenost Zemlje i Sunca- približno 150 milijuna kilometara). Iz toga logički možemo zaključiti da će Zemlja biti progutana i izgorjeti pri sudaru sa Suncem.
1969.g kada su ljudi prvi put stupili nogom na zemljin jedini satelit Mjesec, nade su porasle i činilo se da će ljudi ipak osvojiti svemir. 1971.g je bilo predviđeno da će ljudi doći i do Marsa, ali se to nažalost nije dogodilo. Danas je začuđujuća činjenica da ljudi više ne posjeduju tehnologiju kojom bi mogli napustiti Zemlju zbog tako dugih putovanja. Da su stvari krenule željenim smjerom mogli bi govoriti i o teraformiranju Marsa, ali budući da je to trenutno nemoguće( ili se samo ne želi), bila bi glupost uopće spominjati tako veliki pothvat. Zašto su stvari takve kakve jesu?
Na ovo pitanje vam mogu i ja odgovoriti. Svo skupljeno znanje se koristi za ovozemaljske stvari. Kako sam prije spomenuo, ljudi gomilaju oružje koje namjeravaju iskoristiti na ovoj planeti. Ne radi se na onome što bi dugoročno bilo korisnije i isplativije. Ne misli se na generacije koje dolaze iza nas. Misli se samo na profit.

Iz svega ovoga se može zaključiti da je čovjek odlučio umrijeti na svom planetu. Čovjek je odlučio biti još jedna vrsta na popisu izumrlih. Čovjek se odlučio pridružiti svim onim fosilima koje je iskopao i kojima se divio. Što se mene tiče, ja i dalje vjerujem u promjene. Vjerujem u barjak revolucije koji se vijori na vjetru i vjerujem da ćemo dotaknuti zvijezde. Za dobrobit svih, nadajmo se da će istinska znanost prevladati.



Lateralis [Pali anđeo]

Sometimes we hate ourselves...
Sometimes we hate ourselves even more...
Sometimes it is all the time.

"Znanstvenici i prostitutke su jedini ljudi koji su plačeni da rade ono u čemu uživaju."





Dio kompjutorske simulacije našeg svemira. Čvorovi i zidovi svijetla stvaraju strukture koje možemo vidjeti u svemiru.