Ništa novoga ovih pustih i naizgled jednakih dana.
Unutarnji glas još uvijek pjeva svoju pjesmu: Moramo se vratiti u prirodu.

Ništa se ne miče i sve izgleda mrtvo. Samo sparina i mučenje svakodnevice.
Čovjek može biti sretan, ali vrijeme ga može ubijati samo po sebi.

Prokleta prošlost koja me pokušava poput otrova za štakore otrovati svaki put kad se samo malo osvrnem.
Ne osvrćem se više. Tamo ionako nema ničega korisnog. Oni koji gledaju iza najčešće samo plaču i nesretni su.

Korisnost je samo u budućnosti koja nam svakim danom dolazi u susret i pozdravlja nas.
Donosi nam dobre i loše stvari, a mi ne možemo ništa drugo nego samo ići dalje i smješiti se.

Za patetične misli nema mjesta kad si sretan i bezbrižan.
Patetične misli si radije ostavljam za dane kad će mi one biti najpotrebnije (ili najmanje potrebne?! mah nema veze).

Sretan čovjek širi sreću oko sebe.
Tužan čovjek širi negativnu energiju.

Negativna energija je ona najmanje poželjna. Ona uspavljuje dušu filozofa.
Postoji teorija o tome da filozof mora biti tužan i ranjen da bi bio ono što jest.

Mislim da je to glupost zapravo..
Filozof mora promijeniti svijet. Filozof je pobunjenik.

Pitali su me neki ljudi za koga da ove godine glasaju. Nisu možda trebali nikakav savjet nego su samo htijeli potvrdu svojega mišljenja ili opovrgavanje.
Čak su neki došli do mene i pitali me: "Gospodine ..., hoćemo li ove godine pobjediti?"
Ja odgovarao sa: "Da, naravno da hoćemo. Mi smo najbolji."
Odlazio bih s poprišta takvih razgovora veoma nasmijan uvijek.

Bojim se da je sve postalo jednolično i isto u politici. Kažu da ne možeš ući u tako nešto i ostati dobar i neiskvaren.
Kažu da su svi koji se prime "igre" na kraju pokvareni i udaljeni od svojih primarnih ideja koje nisu ni bile toliko loše.
Jedni su onakvi a drugi su isto to samo nose kombinezon drugačije boje.
Zanimljivo je to kako kada građani izađu na izbore biraju neke ljude pod različitim brojevima a zapravo kad se sve skupa zbroji i oduzme, svi su isti. Vara se i krade se, ali nećemo o tome jer je to opće poznato.
Novim (mladim) strankama je vrlo teško ući u političku utakmicu i nova lica su s time odmah eliminirana.
Mlađi ljudi koji se žele baviti "igrom" moraju ući u već postojeće stranke koje imaju neki ugled. Kod nas imaju znači dva izbora.
A što se događa kada mladi političari ne dijele mišljenje sa glavnim programom stranke u koju su ušli? Ma ništa.. onda počinje laganje. Onda počinje učenje laganja i stavljanja raznih maski na lice.
U Americi je npr. taj problem rješen tako da ionako postoje dvije stranke sa puno različitih ljudi i različitih mišljenja pa bi se ponekad i začudili kakvi ljudi koji imaju toliko drugačija mišljenja jedni od drugih se nalaze u istoj stranci. I u našoj zemlji će vjerojatno biti tako jednog dana.
Država nije u dobrom stanju i s tim bi se razuman čovjek morao složiti.
Oni koji žele donijeti promjene će imati mnogo posla i morati će podnijeti mnoge žrtve ako žele uspijeti.

Pitanje: Što bi se dogodilo kada bi na izbore izašlo samo 30% građana države?
Treba ih ignorirati..to je jedini način. Oni žele da budemo ovce, ali mi ćemo se osloboditi.

„I sad nakon obnove i osvježenja spreman sam na dalje… „

Ulazim k svojoj susjedi u ugodnu dnevnu sobu koja je uređena na način na koji su naviknuti naši stari. Susjeda me pozdravlja i nudi mi čaj kojega sa zadovoljstvom prihvaćam. Nedavno me moja susjeda upoznala sa problemom koji ju muči ne da joj da mirno spava. Potrudio sam se čim prije da obavim ovaj posjet. Tiho srčući čaj počeo sam pričati:

„U idealnoj državi bi trebao vladati nenadmašiv moralni zakon kojega bi svi ljudi poštivali. Jak osjećaj iznutra koji čovjeku ne dopušta da učini zlo drugome. Ne dopušta mu da ukrade ili uništi nešto što nije njegovo što u zadnje vrijeme možemo vidjeti kao sveprisutnu pojavu u našem svijetu (našu malu državu neću spominjati..svi znaju kakvo je stanje). Ljudi sa tim unutarnjim osjećajem ne bi mogli uopće podnijeti da netko osjeća bol ili tugu ili bilo koji drugi negativan osjećaj radi njih ili njihovih postupaka.
Kad malo bolje pogledate, možete vidjeti da u našoj zemlji više nitko ne mari za druge i da nema nikakvog suosjećanja. Naravno, svaka čast pojedincima, ali o suosjećanju na globalnoj razini se ne može govoriti. Većina ljudi ne mari što će netko umrijeti ili što je nekomu teško. Gledamo svoje poslove već sa takvim žarom da ne vidimo susjeda čija obitelj umire od gladi.
Moramo se zapitati otkud taj problem dolazi. Komunikacija između ljudi je sve manja, a kada i postoji tu su obično umiješani neki poroci koji pospješuju komunikativnost ljudi.
Uzalud vam vaše dobro odgajanje djece gospođo kada će danas sutra vaše dijete doći na cestu i naučiti osnovni zakon kojega uče već od malih nogu. Zgazi ili budi zgažen. Moraš biti jači od drugoga da bi opstao. Nitko više ne govori: Pomogni drugome, razgovaraj sa njim. Daj sve od sebe. Vaš sin će gospođo sa takvim zakonom uskoro i nositi vatreno oružje i riješiti svoj problem na „lakši“ način.
Djeca koja su odgojena u drugačijem duhu će osjećati bol i nepravdu svijeta. Djeca koja su odgojena da vole će se morati pobuniti i uzeti zastave u ruke. Djeca će se morati boriti za svoje ideale. Glavni krivac je postao i odgoj , ali on to možda i nije otpočetka bio. Sve, draga gospođo, trune uz ovaj poredak koji svijet toliko veliča. Sve će istrunuti kao cvijeće koje niste zalijevali više od tjedan dana. Sve trune uz taj prokleti kapitalizam draga gospođo. I vaši ideali koje ste usadili u glavu vaše djece. Ona su sada prisiljena prihvatiti igru ili umrijeti. Alternativa vam nažalost još uvijek nije ponuđena, ali vam mogu garantirati da će jednog dana biti. Znate, to vam mogu obećati. To vam možemo obećati moji prijatelji i ja.. jer mi smo djeca ideja.“

Zahvaljujem se na čaju i izlazim u tišini iz njezinog stana. Osjećam se bolje. Osjećam da mnogi ljudi računaju na nas i naše ideje. To mi daje snagu. Sin moje susjede i ostala djeca koja ulaze u ovaj okrutan svijet neće morati patiti više. Vjetar u mojoj havajskoj košulji…

"... i kad već nema nade i ne vidi se svijetlo na kraju tunela, ona dolazi polulebdjeći na bijelim krilima koja su obasjala svu okolinu. On više nije izgubljen i on više ne traži.. On se smije konačno i osjeća sreću...
Ne želi je pustiti da samo ode. Govori tiho jedva čujno sam sebi: znao sam da tu leži odgovor... "


:) :) :) :) :) :) :) :) :)