Ništa novoga ovih pustih i naizgled jednakih dana.
Unutarnji glas još uvijek pjeva svoju pjesmu: Moramo se vratiti u prirodu.

Ništa se ne miče i sve izgleda mrtvo. Samo sparina i mučenje svakodnevice.
Čovjek može biti sretan, ali vrijeme ga može ubijati samo po sebi.

Prokleta prošlost koja me pokušava poput otrova za štakore otrovati svaki put kad se samo malo osvrnem.
Ne osvrćem se više. Tamo ionako nema ničega korisnog. Oni koji gledaju iza najčešće samo plaču i nesretni su.

Korisnost je samo u budućnosti koja nam svakim danom dolazi u susret i pozdravlja nas.
Donosi nam dobre i loše stvari, a mi ne možemo ništa drugo nego samo ići dalje i smješiti se.

Za patetične misli nema mjesta kad si sretan i bezbrižan.
Patetične misli si radije ostavljam za dane kad će mi one biti najpotrebnije (ili najmanje potrebne?! mah nema veze).

Sretan čovjek širi sreću oko sebe.
Tužan čovjek širi negativnu energiju.

Negativna energija je ona najmanje poželjna. Ona uspavljuje dušu filozofa.
Postoji teorija o tome da filozof mora biti tužan i ranjen da bi bio ono što jest.

Mislim da je to glupost zapravo..
Filozof mora promijeniti svijet. Filozof je pobunjenik.