srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
po svemirskim prostranstvima
- 10:31 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
po svemirskim prostranstvima njene misli lutaju po svemirskim prostranstvima njene riječi lutaju po svemirskim prostranstvima njeno srce luta po svemirskim prostranstvima njena duša luta po svemirskim prostranstvima ona luta |
Kartica
- 09:09 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Dok smo pohađali našu zagorsku Gimnaziju, profesor engleskog nam je jednom donio neke male knjižice, podijelio nam ih i rekao: sad ćemo malo vježbati sažimanje teksta. Dakle, knjižice su bile pune tekstova koje je trebalo sažeti na određeni broj riječi. Tada nismo imali kompjutore ni word pa da nam on prebrojava, tada smo sami morali prebrojiti riječi. Uglavnom, jako mi se sviđala ta knjižica i to sažimanje, meni je to bilo baš zabavno. A ta vještina sažimanja teksta jako dobro mi je došla dvadesetak godina kasnije kad sam počela pisati vrtlarske podsjetnike za novine - hoćeš nećeš, eto nas opet kod Stare vrtlarice. Urednica mi je naime dala kratke upute kako bi trebalo za novine pisati i pritom je dodala da tekstovi ne bi smjeli biti dulji od jedne do jedne i pol kartice odnosno 1800 do 2500 znakova. Kakve kartice? Kakvi znakovi?  Ja sam tada bilješke za nastavu pisala rukom u bilježnicu, nisam imala ni pisaću mašinu ni kompjutor i nisam imala pojma ni kolko redaka ni kolko znakova ima jedna kartica. Prve tekstove za novine napisala sam rukom, poštom poslala tati, tata je prepisal na mašinu i poslal poštom urednici u Zagreb. Tak da ja nisam imala nikakve brige s tim karticama. No to nije dugo potrajalo. Ako sam htjela biti suradnica vrtlarskog novinskog tjednog priloga i slati tekstove na vrijeme morala sam malo to ubrzati, kupit pisaću mašinu i sama prepisivati i slati tekstove. Pa sam kupila jednu rabljenu pisaću mašinu u pola cijene i naučila tipkati s 4 prsta. I onda sam naučila da je kartica mjerna jedinica za izračunavanje količine teksta u dokumentu, a nastala je u vrijeme pisanja na pisaćim strojevima. Jedna kartica predstavlja minimalno 1500 mjesta do maksimalno 1800 mjesta u dokumentu, u koja se računaju svi slovni i brojčani znakovi, svi simboli, znakovi interpunkcije te razmaci tj. prazna mjesta unutar teksta. Ta mjerna jedinca koristi se najčešće u novinarstvu i prevodilaštvu za obračun obavljenog rada. Jedna kartica je predstavljala standardno popunjenu stranicu A4 papira, kada su se graničnici postavljali tako da jedan red sadrži 60 mjesta za znakove, a prored se postavljao tako da je bilo 30 redaka po stranici, što je bilo ukupno 1800 mjesta za znakove odnosno 30 redaka po 60 mjesta. No ni to nije dugo potrajalo, uskoro sam morala preći na kompjutor, pa sam si i to čudo kupila. I našla jednog kompjutoraša koji me u kratkom tečaju podučio koristiti kompjutor. Kad sam počela pisati te vrtlarske podsjetnike za novine, bilo mi je poprilično teško skratiti neki tekst jer sam bila uvjerena da je sve što pišem jako važno. No onda sam se prisjetila one knjižice za vježbanje sažimanja teksta iz Gimnazije i uvježbala tehniku. Jer kao i kod svakog zanata - to je stvar vježbe. Napišeš tekst, pročitaš ga pa izbacuješ sve suvišno dok ne dobiješ određen broj znakova. Završiš tekst, urediš fotografije, dodaš potrebne oznake i gotovo. Pošalješ urednici i prelaziš na sljedeći tekst. Vrlo jednostavno! I ne moraš više prebrojavati ni riječi ni znakove, word ih sam prebroji. Pa tako za ovaj tekst kaže da se sastoji od 1 stranice, 7 odlomaka, 44 redka, 531 riječi, 2648 znakova bez razmaka te 3177 znakova uključujući i razmake. |
Kupom uzvodno...
- 12:46 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Za vrijeme mog zimskoproljetnog šestomjesečnog sna moj mozak je bio isključio uređaj za praćenje prostora i vremena pa tih 6 mjeseci informacije o tome uopće nije evidentirao. Sve se odvijalo sada, nije postojalo ni jučer ni sutra. Dok sam ležala u krevetu čim bih se okrenula na desnu stranu ja bih odmah zaspala, a kad bih se probudila nisam znala ni gdje sam ni koji je dan ni koje je doba dana niti koliko je sati. Ritam dana i noći bio mi je potpuno poremećen. Bilo je dana kad bih se u ponoć razbudila kao da je osam ujutro, a u pola osam ujutro zaspala bih kao da je jedanaest navečer. Srećom, sredinom srpnja svi ti dijelovi mojega mozga koji su bili isključeni odjednom su se uključili i ja sam se probudila, obrisala prašinu s radnoga stola, s printera-skenera i s laptopa, složila stare novine i nove papire za printanje i vratila se svojoj glavnoj zabavi: digitaliziranju starih tekstova koji su sačuvani samo u novinama i printanju istih; nek oni za svaki slučaj budu sačuvani i na dobrom starom papiru ako mi grom udari u laptop i sve ode k vragu – kao što mi se već prije dvadesetak godina i dogodilo. A u međuvremenu, kad se umorim od buljenja u stare tekstove, pregledavam fotografije - već znate da ih se u zadnjih tridesetak godina nakupilo jaako puno. Pa sam tako dok sam se igrala sa sličicama naišla na fotke naše lijepe modrozelene rijeke koje sam snimila kad sam se prije petnaestak godina prvi put vozila Kupom uzvodno od Petrinje u starom drvenom čamcu.   Siščani vole svoje divne rijeke, "Kupu, Savu i Odru, te naše vene zelene", kako reče pjesnik. Vole ih ribiči, vole ih djeca, svi ih volimo, osobito Kupu na kojoj su naše lijepe pješčane plaže. No neću vam danas pokazivati te lijepe pješčane plaže i sprudove - pokazat ću vam ih nekom drugom zgodom. Danas vam pokazujem kako izgleda Kupa kad je vodostaj visok, nebo plavo, a obale zelene...  Kad ploviš čamcem po Kupi uzvodno, još dalje od Petrinje, Starog broda i Farkašića, vidiš njene netaknute obale na kojoj rastu vrbe, topole, johe i jaseni. Kad Kupa raste, nosi sve sa sobom i stara stabla se ruše u rijeku. Možeš ploviti satima da ne sretneš ni žive duše, prava divljina…   |
Rawhide
- 09:53 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Nakon cijepljenja protiv korone i gripe uhvatila me neka grozna slabost i umor – kao da je moj mozak isključio sve nebitne centre, a ostavio uključene samo one neophodne – pa sam zadnjih šest mjeseci provela u nekom zimskoproljetnom polusnu. Nisam mogla ni hodati ni stajati dulje od desetak minuta pa sam veći dio dana ležala i gledala televiziju. A ono što bih ja rado gledala na svim se televizijama emitira najčešće istodobno. Pa tako npr. u 14 h na prvom prikazuju film koji se meni čini zanimljiv, na drugom su spašavatelji, na trećem koža, na petom policajci na autobanu, a na devetom Reginald lovi bečke zlikovce. A u to doba poslije ručka ja najčešće zadrijemam pa na kraju ništa ni ne gledam. A kad uspijem ostati budna moram izabrati što od toga gledati. Pa sam tako posljednjih nekoliko tjedana za gledanje birala seriju Sirova koža točnije Rawhide. Kad sam vidjela najavu za seriju pomislila sam: kaj je sad to, još jedna prastara kaubojska serija, i još k tome crno-bijela!? A onda sam u jednoj epizodi zapazila mlađahnog Clintona Eastwooda i pomislila: ajde da vidimo kaj to je, taj Rawhide.  Pa sam krenula u potragu za informacijama i saznala da je ta serija snimana prema dnevniku goniča stoke Georgea Crawforda Duffielda koji je 1866. godine svakodnevno pisao bilješke o gonjenju krda stoke s više od 3000 grla od San Antonia u najjužnijem dijelu Teksasa na željeznički terminal u Sedaliju u Missouri udaljenu 5000 km. Naime, da bi stočari prodali stoku, trebalo ju je okupiti i otjerati do željezničkih terminala na drugom kraju zemlje. To gonjenje stoke tj. "cattle drive" i danas često spominju u SAD-u, a ljeti organiziraju gonjenje stoke i za turiste. Emitiranje serije u USA započelo je 1959. godine, a potrajalo je do 1965. g. Na početku svake epizode vođa goniča Gil Favor, kojega glumi Eric Fleming, u kratkoj najavi govori o poteškoćama njihova posla, a na kraju poviče: Potjerajte ih i idemo! U svakoj epizodi dogodi se neki incident, a kroz cijelu seriju provlače se brojne teme: prjevare, ubojstva, pljačke, bolesti i ozljede goveda i ljudi, rasizam, nesporazumi s Indijancima, ženska prava, ovisnost o drogama, praznovjerje, nedostatak hrane, suša, i slično. Serija Rawhide u svojih 7 i pol godina prikazivanja bila je jedna od najpopularnijih američkih televizijskih vestern serija kao i Bonanza sa 14 sezona i Gunsmoke sa 20 sezona. Svaka epizoda Sirove kože započinje i završava glavnom glazbenom temom serije za koju je stihove napisao Ned Washington, glazbu skladao Dimitri Tiomkin, a otpjevao ju je Frankie Laine. Ta je pjesma u USA postala veoma popularna, a članovi Western Writers of America izabrali su je kao jednu od 100 najpopularnijih vestern pjesama svih vremena. Pa čujmo je: I dok je Clinton Eastwood nakon serije Rawhide ostvario zavidnu glumačku i redateljsku karijeru – njemu ćemo posvetiti jedan listić u svibnju sljedeće godine kad bude slavio 93. rođendan - Eric Fleming, glavni glumac serije, nije bio te sreće. Možda bi i on bio ostvario lijepu karijeru – imao je ugodan dubok glas, a bio je i zgodan momak – da nije poginuo 28. rujna 1966. g u dobi od 41 godine. Naime, za vrijeme snimanja fima Visoka džungla u Peruu utopio se na rijeci Huallaga nakon prevrtanja kanua u kojem je plovio jer ga je odvukla snažna riječna struja. |
U Mariji Bistrici, a ne na Bistri
- 09:11 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
Svake godine kad bismo se vratili s mora, na Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, u narodu poznatiji pod nazivom Velika Gospa, išli smo k baki i dedi na Bistricu, točnije u Mariju Bistricu. Pijac tj. veliki trg ispred glavnog ulaza u svetište, samo svetište, sve prilazne ceste i ulice, kalvarija i okolne livade bile su toga dana pune ljudi. Sjećam se dugačkih kolona hodočasnika odjevenih u narodne nošnje - mnogi su dolazili pješice, neki čak i na koljenima - koji pjevajući Majko Božja Bistrička i druge marijanske pjesme dolaze na pijac onom ulicom koja vodi od groblja do crkve. Sjećam se i slijepih prosjaka u prnjama koji sjede kod glavnoga portala na pijacu ispred svetišta i nadam se da ih sada tamo više nema.  Prije desetak godina pokušala sam povezati te davno pokidane konce, pa sam pohađala vjeronauk za odrasle, uključila se u crkveni pjevački zbor, pročitala Bibliju i primila sakrament Svete potvrde. S vjernicima iz moje župe išla sam i na hodočašća. Pa sam tako jedne godine išla s njima i u Mariju Bistricu. A vjernici ovdje u Sisciji kad idu na hodočašće u Mariju Bistricu vole reći da idu na Bistru. Kad sam ja to čula malo sam se naljutila i pokušala sam ljudima objasniti - pa valjda ja znam kamo idu, to je moj zavičaj - da je to pogrešno rečeno, da ne idu na Bistru nego na Bistricu, točnije u Mariju Bistricu. I da je Bistra općina u sklopu Zagrebačke županije, smještena između Zaprešića i Zagreba, koja se proteže od samog vrha Medvednice, njezinim zapadnim obroncima i čitavom dolinom do rijeke Krapine. Sastoji se od 6 naselja: Donja Bistra, Gornja Bistra, Poljanica Bistranska, Oborovo Bistransko, Novaki Bistranski i Bukovje Bistransko. A Marija Bistrica je naselje i općina smještena u Krapinsko-zagorskoj županiji u kotlini između Medvednice i Kalnika, Ivanščice, Strahinjčice i Macelja. Sela i zaseoci općine Marija Bistrica smješteni su na brežuljcima sjevernoistočnog obronka Medvednice na različitim nadmorskim visinama. Općina se proteže prema sjeveru do rijeke Krapine, s istočne strane omeđena je potokom Žitomirka, a na zapadnoj strani potokom Pinja. Samo mjesto Marija Bistrica izgrađeno je oko prošteništa na južnim obroncima Vinskoga vrha, s desne strane potoka Bistrice po kojemu je i dobilo ime.  Na mrežnoj stranici Hrvatskog Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke čitam da je to “najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u Hrvatskoj. Ono je imalo i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir. U hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom a milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj. Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira se na kraj 15. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkome oblikovanju, koliko u samome vjerskom i nacionalnom značenju.  Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na Vinskom vrhu, a onda 1545. godine zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588. godine; ponovo zaboravljen i zazidan, pronaden je drugi puta 1684. godine. Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva našašca budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u domovinskom ratu.“  A oni moji pokušaji objašnjavanja ljudima u Sisciji da ne idu na Bistru nego na Bistricu nisu uopće dopirali do ušiju mojih sugovornika pa sam na kraju od toga objašnjavanja i odustala. Jer to zapravo nije ni bitno. Ljudima je bitno da idu na hodočašće: da sudjeluju na misi i križnom putu na bistričkoj Kalvariji, da se ispovijede, da zapale svijeću, da se hodajući oko oltara pomole Majci Božjoj Bistričkoj i pokušaju pronaći mir i utjehu.  A prije povratka kući hodočasnici uvijek nađu i malo vremena za kratak odmor, šetnju, razgledavanje svetišta, ručak te kupnju licitara, svijeća, medenjaka, krunica i drvenih igračaka iz Laza: žvegli, ptičica, tamburica, minijaturnog namještaja ili konjića, za uspomenu. Za uspomenu na hodočašće u najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u Hrvatskoj: Hrvatsko Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. U Mariji Bistrici, a ne na Bistri. |
Moj prvi blog i prvi postovi
- 08:38 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
|
Za blog sam prvi put čula tijekom ljeta 2005. godine; pričala mi jedna poznanica kak je to zgodno, kak možeš pisati o čemu god hoćeš, kak možeš komentirati tuđe postove, kak drugi blogeri čitaju tvoje postove i kod tebe komentiraju, kak i naš tadašnji gradonačelnik piše blog, kak ne moraš zakupiti domenu, a imaš svoju web stranicu itd. itd. Mislim si ja ajd, baš da ja to vidim, kak to zgleda, taj blog. Utipkala ja blog u tražilicu, iskočio servis Blog.hr, registrirala se ja i otvorila svoj prvi blog Siščanka iz drevne Siscije. Nisam imala pojma ni o pisanju postova ni o komentiranju, ni o web dizajnu, ni o htlm-u, ni o css-u, ni o uploadanju, ni o downloadanju, itd…itd… I kompjutor i digitalac kupila sam tada samo zato da ne ostanem bez posla i bez novaca. Kad sam se registrirala, malo sam prostudirala blog editor, napisala svoj prvi post i objavila ga baš na današnji dan, u petak 12. kolovoza 2005. u 21:15 h. Pogledala sam naslovnicu Blog.hr-a, našla druge blogove na listama i počela čitati postove drugih blogera. I tako sam postala i ja blogerica. Pisala, čitala i komentirala. A nedavno, kad sam pregledavala stare cd-e i na njima spremljene stare postove, pronašla sam i taj prvi post koji sam tada objavila pod naslovom Vrt u srcu. Pročitajmo ga zajedno: "Moj mali vrt moj je cijeli svijet, moja oaza mira, puna različitih boja, oblika i mirisa. No, od svibnja u njemu nisu samo moje drage biljke nego i pas, čistokrvni njemački ovčar Boss od Čakovca. On je naš kućni ljubimac, ali ne stanuje u kući nego u dvorištu, točnije mom vrtu. Čim je došao obišao ga je i ustanovio da je to prilično dobro mjesto za njega - ne kao mali boks u kojem je bio do tada - i udomaćio se za 4 dana. Vodim ga povremeno u šetnju, ali on uopće nije oduševljen. Njemu je dovoljan njegov - dakako još uvijek i moj - vrt i tu je on najzadovoljniji. Zasad nije puno kopao oko biljka - kopa samo po praznim gredicama gdje se vidi zemlja - i nije ih trgao. Samo povremeno izgrize poneki cvijet, i to samo onaj koji mu se plete oko nosa, ili legne na jastučić od male pavenke. Nastradalo je i nekoliko gladiola, a kad se zavalio u perunike sve ih je ispeglao. Prije 5 godina bih ga zbog toga "ubila", ali sada se više uopće ne uzrujavam. Čak sam spremna dio povrtnjaka izravnati i posijati travicu da se Boss može igrati."  Idućega dana, u subotu 13.08.2005., u 06:25 objavila sam još jedan post pod nazivom Šetnja. Evo i njega: "Čim zabijeli sunce kroz moj krovni prozor - iznad glave mi je, nadam se da mi neće past meteorit ili neko svemirsko smeće koje ispadne iz ruku astronautima kad se šeću oko svemirske postaje, primjerice neki šrafenciger - ja se budim. Postane mi vruće, madrac mi žari leđa kao peć i ja ustajem, bilo to tri četvrt pet ili sedam. Napravim si instantića, skuham čaj, navučem stare crne hlače, uzimam povodac – Boss me čeka pred vratima - i mi krećemo u šetnju. Veli veterinar da ga moram vodit da vidi svijet. I doista, on je oduševljen sa velikim svijetom, ali htio bi hodati po svojoj volji, a ja ga čvrsto držim na povodcu i mora hodati kud ja hoću. A to ga umara, postane živčan i onda se brzo vraćamo doma. No, to ne znači da ću ja odustati od učenja, Boss mora bit lijepo odgojen i pristojan pas, da možemo ići u grad na kavicu u kafiće kraj "mora". No dobro, nismo baš na moru, to je naša divna rijeka, ali ugođaj je isti jer gledamo brodice i rijeku koja polako teče kroz samo središte grada. A to nema baš svaki grad, to što mi imamo. Odvela sam Bossa neki dan, točnije rečeno on je mene odvukao, do naše rijeke, umočio je nogice i odmah je htio plivati, ali voda je bila suviše prljava. Ići ćemo na kupanje tamo gdje je čisto. No danas smo ostali doma, Boss leži na otiraču pred vratima, vani je nakako tmurno, a ja u sedam počinjem obavljati svoje jutarnje poslove. No, to što sam doma ne znači da sam samo domaćica, imam sreću da radim doma. Ne zarađujem baš mnogo, ali važno mi je da ne moram putovati na posao, jer ne podnosim vožnju, i uopće kretanje, osim hodanja, a i prilike u kući su takve da to trenutno nije moguće. Javlja se Boss, gromoglasno laje i čeka doručak. Namočila sam njegove keksiće - ne jede samo keksiće, jede i domaću hranu, naročito voli žgance, sir i jogurt, to će dobiti za ručak, još uvijek jede 3 puta na dan - pa će uskoro dobiti doručak. Čaj je kuhan, kišica je prestala, izgleda da se razvedrava - još nisam otvorila škure - uskoro će sedam, pa moram krenuti na posao. Trebalo bi ovih dana - najbolje vrijeme za sadnju narcisa je sredina kolovoza i rujan - posaditi narcise, a kako ćemo kad Boss čim ja uzmem sadilicu mora meni pomoć i brzo - i kako samo energično - iskopa rupu mnogo puta veću od one koja je potrebna za lukovicu narcise. Prema tome morat ćemo sadnju novih lukovica odgoditi za sljedeću sezonu. Sad još možemo jedino ispljeviti vrt, sve urediti i očistiti, porezuckat ocvalo cvijeće, posijati travu u rujnu, napunit sanduk za kompost i čekat proljeće. A u međuvremenu ćemo se lijepo šetati. Otkad me pas vodi u šetnju u boljoj sam umnoj i tjelesnoj kondiciji, a riješila sam se i desetak suvišnih kilograma. Pa sad neka mi netko veli da nije dobro imati psa. " Pogotovo ovakvoga prelijepoga dojčera kao što je Boss, najpametnijega psa na cijelom svijetu.  Taj prvi blog Siščanka iz drevne Siscije više ne postoji, izbrisala sam ga već odavno. A u međuvremenu sam otvorila i izbrisala još nekoliko blogova, pa pisala i brisala i postove i blogove, pisala i brisala… Sad objavljujem tekstove i fotografije na tri bloga: vrtlarski, fotoblog i Litterula. I čvrsto sam odlučila da neću više ništa brisati. Ostavit ću i tekstove i fotke neka stoje na blogovima pa neka čita i gleda tko god želi. Sve dok ih neka moćna ruka ne izbriše. A zašto pišem blog? Ne znam zašto, nešto me stalno tjera da pišem postove, da fotografiram i ubacujem nove slike, da pregledavam vaše blogove, čitam i komentiram vaše zanimljive postove; kratko rečeno: volim biti dio tog blogerskog svijeta! To je ono što me veseli! A sad vam pokazujem još jednu fotku: arheološki park Siscia in situ, jednu od prvih koje sam snimila, u veljači 2004. god. kad sam si kupila digitalac, pa je aploudala kad sam i to naučila.  I na kraju ovoga moga maloga podsjetnika na moje prve postove i fotke pozdravljam sve blogere diljem svijeta. Budite mi zdravi i veseli! I pišite što mislite! |
Frkovićev most
- 21:06 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
|
Već dugo nisam bila u šetnji do grada; uglavnom se šetkam po dvorištu i po balkonu, hodam po štengama gore dolje i malo ležećki razgibavam noge da skroz ne zakržljam. Al prisjećam se svojih dugih šetnji od našega brijega do groblja, pa preko groblja do park šume na Viktorovcu, pa kroz šumicu i Vinogradsku ulicu do Lađarske na desnoj obali Kupe. A kad bih sišla dolje na desnu obalu Kupe, morala sam još šepesati do staroga zidanoga mosta da bih stigla u grad na lijevoj obali naše divne zelenomodre rijeke. Jer ovdje ispod bolnice mosta preko kojeg bih mogla preći u grad nema. U našem gradu Kupu naime premošćuju samo tri mosta, novi most koji nije pogodan za pješake i predaleko je od centra grada, željeznički most koji je opasan za pješake, smješten također poprilično daleko od središta grada i stari most koji spaja desnu i lijevu obalu kod Velikog kaptola. Dakle, potreban nam je bar još jedan lijepi novi mostić sličan novom jadranskom bijelom mostu koji su nam nedavno napravili naši prijatelji Kinezi.  Ne mora to biti neki glomazan most kao ovaj naš stari zidani jer sad kad je Kupa niska nikakvi parobrodi ni slični veliki brodovi ne budu više plovili do pristaništa kod novoga mosta. Dovoljan bi nam bil jedan zgodan mali mostić tak da mogu preko njega prelaziti pješaci, autići, bicikli, romobili, motocikli i slična mala vozila. Bilo bi najzgodnije kad bi se nastavljal na Vinogradsku ulicu tak da se iz bolnice kroz Vinogradsku spustiš do obale, pređeš preko mostića i začas si na lijevoj obali u Vrbini. Za nekoliko minuta eto te do bazena i tržnice, skreneš lijevo i već si u centru grada: čeka te četvrta, treća, druga i prva ulica. Obaviš sve što treba, odeš na kolače i kavicu na šetnici, prošećeš se do autobusnog kolodvora i vratiš se natrag doma busom. To bi meni baš pasalo!! No bojim se da to nećemo tako skoro dočekati pa ćemo i dalje hodati preko tog našeg jedinog upotrebljivog mosta: staroga mosta zidanog od kamena i opeke, u nas stoljećima tradicionalno upotrebljavanih materijala.   No dr. Ivo Maroević u svojoj knjizi „Sisak, grad i graditeljstvo“ smatra „da je taj most u odnosu na okolni prostor ipak malo predimenzioniran. Jer dubokim utokom na žitni trg na desnoj obali uništava trg kao urbanu vrijednost i pretvara ga u svoju prilaznu rampu. Na lijevoj obali velikom rampom što se savija oko Velikog kaptola razdvaja trg s parkom pred Velikim kaptolom od šetališta uz crkvu.“ A u knjizi "Stari most u Sisku - (pre)poznavanje” Renate Rupčić i Jasminke Jagačić-Borić čitam da su na svečanom otvorenju mosta grad nadlijetala četiri vojna zrakoplova, a građani i gosti s oduševljenjem su razgledavali taj čudesni lijepi novi most. No iznenada je zavladalo nezapamćeno nevrijeme, praćeno jakim vjetrom, pljuskom, tučom i grmljavinom te prekinulo svečanost.  Ako nisu, nadam se da će uskoro naći neko rješenje. I nadam se da će Grad i Županija negdje naći malo novca da nam izgrade jedan lijepi novi mostić koji bi spojio naše dvije obale i olakšao nam život.  Budući da mi je za vrijeme dugih šetnji, koje sam spomenula na početku ovoga listića, digitalac uvijek bio pri ruci, snimila sam tijekom godina mnogo fotografija, i grada i mostova i čamaca i naše lijepe rijeke... Od veljače prošle godine objavljujem ih na svom fotoblogu Moje fotografije pa ih tamo ako želite možete uvijek pregledavati. |
Maria Mitchell
- 12:53 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Tijekom godina provedenih među učenicima u srednjoj školi radila sam neko vrijeme i u knjižnici. Jedan od poslova koje sam tamo obavljala, uz redovite poslove oko posudbe knjiga, bilo je i praćenje važnih obljetnica. Htjela sam učenike podsjetiti na znamenite ličnosti i važne događaje u svjetskoj i hrvatskoj povijesti. Ni kad sam zbog situacije u obitelji napustila školu u kojoj sam radila - našla sam novi posao, manje plaćen i nesiguran, ali lakši i pogodniji za mene - nisam prestala pratiti svoje obljetnice, nego sam ih i dalje bilježila u svoj plavi razrednički rokovnik. Redovito sam slušala emisiju Dogodilo se na današnji dan, stalno čeprkala po enciklopedijama i drugim knjigama u potrazi za novim saznanjima i novim podacima. Radeći u knjižnici ustanovila sam naime da mnogo toga ne znam, da sam mnogo toga propustila naučiti onda kad je trebalo i da valja popuniti te ogromne šupljine nastale tijekom mog redovitog školovanja. Kad sam zbog novog posla bila prisiljena nabaviti kompjutor i ostalu potrebnu opremu, otkrila sam i internet i otada mojoj potrazi za novim znanjem nema kraja. Internet je postao moj prozor u svijet i otvorio mi mnoga vrata koja mi dotad nisu bila dostupna. Kad sam 2005. godine počela pisati svoj prvi blog, počela sam objavljivati - i na ovom blogu ih i dalje objavljujem - listiće o "dragocjenim rudama"; zanimljivim i znamenitim ljudima koji su obilježili prošla stoljeća svojim talentom i neumornim djelovanjem. Pa da vidimo koja je to "dragocjena ruda" rođena na današnji dan!  Bila je to Maria Mitchell, prva profesionalna, tj. plaćena astronomkinja u Sjedinjenim Američkim Državama. Od 1849. do 1889. godine radila je naime u Uredu za pomorski almanah Sjedinjenih Država, koji je objavljivao godišnjak s položajima zvijezda i planeta neophodnima za točnu navigaciju na moru, na izračunima tablice Venerinih položaja. U časopisu Čovjek i svemir (Zvjezdarnica Zagreb, 58/2016.) čitam članak o Marii Mitchell Hrvoja Gračanina koji kaže da je "rođena 1. kolovoza 1818. g. u Nantucketu na sjeveroistoku Sjedinjenih Država u kvekerskoj obitelji. A oni su promicali mir, ukidanje ropstva, jednaka prava za žene, obrazovanje i čovječno postupanje sa zatvorenicima i duševnim bolesnicima. Maria je već od malih nogu s ocem na krovu kuće svake vedre noći motrila nebo, bilježila opažanja i računala relativne položaje zvijezda. Otac, koji je imao vlastiti teleskop i podučavao Mariu astronomiji, rano je primijetio njezin dar za matematiku. Osnove matematike ona je naučila iz knjiga, ali nije željela samo koristiti matematičke jednadžbe za izračun položaja zvijezda, nego ih zaista i razumjeti. Kad joj je bilo dvanaest i pol godina, asistirala je ocu da izračunaju točno vrijeme prstenaste pomrčine Sunca. Pomagala mu je i u kalibriranju pomorskih kronometara i postala tako vješta da je već kao četrnaestogodišnjakinja mogla sama obavljati taj odgovorni posao. Unatoč tome što su neki bili kritični prema njezinom obrazovanju, Mariine nedvojbene intelektualne vrline i sposobnosti potaknule su nantucketske starješine da joj 1836. g. ponude mjesto knjižničarke u Nantucket Atheneumu, mjesnoj javnoj knjižnici. Prihvatila je posao i radila ondje osamnaest godina. Nije to učinila samo kako bi stekla financijsku sigurnost, potrebnu da bi poduzimala vlastita astronomska promatranja; predana potrazi za znanjem, oduševljavala se i mogućnošću da ima neograničen pristup knjigama. Sama je naučila francuski i njemački kako bi mogla čitati znanstvena djela na izvornim jezicima. Maria se prepuštala istraživanju noćnog neba svaki put kad bi to atmosferske prilike dopuštale. Jedne listopadske noći 1847. g. otišla je na krov i počela uobičajeno sistematično pretraživati noćno nebo. U jednom trenutku opazila je mrljavu prugu svjetla za koju je znala da može samo biti komet. Smjesta je pohitala dolje ocu, koji je potvrdio otkriće. Ubrzo je cijela američka astronomska zajednica oduševljeno brujala o Mariji Mitchell i njezinom kometu čija je današnja oznaka C/1847 T1. Danski kralj joj je dodijelio zlatnu kometnu medalju za otkriće kometa teleskopom u studenom 1848. g. Bila je prva žena koja je primila kometnu medalju, ali i uopće prvi američki astronom koji je primio priznanje europske znanstvene zajednice za izvorno otkriće.  Glas o „dami astronomkinji“ proširio se znanstvenim svijetom. Maria Mitchell je 1849. g. postala članicom Američkog udruženja za unaprjeđenje znanosti, 1850. g. primljena je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti, a 1869. g. postala je članica i Američkog filozofskog društva. Od proljeća 1865. g. radi kao profesorica astronomije na koledžu Vassar, a preuzela je i ravnateljstvo fakultetske zvjezdarnice. Njezin opservatorij bio je svojevrsna znanstvena igraonica. Studentice su u svako doba ulazile i izlazile, uzimale astronomske uređaje i penjale se na krov kako bi mogle same obavljati motrenja. Ona je uvijek bila tu kako bi im pomogla, ali se oduševljavala kad bi same nešto shvatile. Poticala je i veće bavljenje matematičkom astronomijom pa ja tijekom godina obrazovala velik broj istaknutih znanstvenica. Nakon otkrića kometa Mitchell nije ostvarila nova velika astronomska postignuća. Unatoč tome, nastavila se baviti motrenjem kometa i ispravno je zaključila da moraju potjecati iz pojasa na krajnjem rubu Sunčeva sustava. Jupiter i Saturn bila su joj dva omiljena planeta i proučavala je njihove površine i fotografirala zvijezde. Fotografirala je i Sunce, a fotografski aparat kojim se služila konstruirala je sama. Umrla je 28. lipnja 1889. godine. Po Mariji Mitchell još je za njezina života prozvan Mjesečev krater na južnom rubu Mora hladnoće. Bila je oduševljena kad je doznala da joj je ime na taj način ovjekovječeno." A Litterula će na kraju ovog posta još samo dodati: Nastojmo biti kao dragocjene rude koje zauzimaju malo mjesta, a mnogo vrijede! |