Pregled posta

U Mariji Bistrici, a ne na Bistri

Svake godine kad bismo se vratili s mora, na Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, u narodu poznatiji pod nazivom Velika Gospa, išli smo k baki i dedi na Bistricu, točnije u Mariju Bistricu. Pijac tj. veliki trg ispred glavnog ulaza u svetište, samo svetište, sve prilazne ceste i ulice, kalvarija i okolne livade bile su toga dana pune ljudi. Sjećam se dugačkih kolona hodočasnika odjevenih u narodne nošnje - mnogi su dolazili pješice, neki čak i na koljenima - koji pjevajući Majko Božja Bistrička i druge marijanske pjesme dolaze na pijac onom ulicom koja vodi od groblja do crkve. Sjećam se i slijepih prosjaka u prnjama koji sjede kod glavnoga portala na pijacu ispred svetišta i nadam se da ih sada tamo više nema.

A ja sam, bedasto dijete bez pameti, trčkarala oko crkve po onim ispovjedaonicama koje okružuju samu baziliku, na Kalvariji sam, po terasama između postaja križnoga puta, gdje su rasle jabuke i ispod njih u travi jagode, uvijek hodala poprijeko, a postaje su za mene bile mjesta za igru na kojima sam gledala lijepe kipove. Nisam kao dijete išla na vjeronauk i nisam ništa znala o kršćanstvu pa tako ni o Isusovu Križnom putu. Baka je, aktivna vjernica, zbog toga bila jako žalosna i nezadovoljna pa me je, prije nego što sam krenula u školu odvela, dok tate nije bilo, nekoliko puta u crkvu i naučila me moliti Anđele čuvaru mili. I to je bilo sve od moga vjeronauka. Vjerojatno joj je tata zabranio da me poučava u vjeri kako sa mnom onako brbljavom kakva sam tada bila – priznajem da ni sada nisam puno bolja - ne bi bilo neugodnosti u školi.
Prije desetak godina pokušala sam povezati te davno pokidane konce, pa sam pohađala vjeronauk za odrasle, uključila se u crkveni pjevački zbor, pročitala Bibliju i primila sakrament Svete potvrde. S vjernicima iz moje župe išla sam i na hodočašća. Pa sam tako jedne godine išla s njima i u Mariju Bistricu.
A vjernici ovdje u Sisciji kad idu na hodočašće u Mariju Bistricu vole reći da idu na Bistru. Kad sam ja to čula malo sam se naljutila i pokušala sam ljudima objasniti - pa valjda ja znam kamo idu, to je moj zavičaj - da je to pogrešno rečeno, da ne idu na Bistru nego na Bistricu, točnije u Mariju Bistricu. I da je Bistra općina u sklopu Zagrebačke županije, smještena između Zaprešića i Zagreba, koja se proteže od samog vrha Medvednice, njezinim zapadnim obroncima i čitavom dolinom do rijeke Krapine. Sastoji se od 6 naselja: Donja Bistra, Gornja Bistra, Poljanica Bistranska, Oborovo Bistransko, Novaki Bistranski i Bukovje Bistransko.
A Marija Bistrica je naselje i općina smještena u Krapinsko-zagorskoj županiji u kotlini između Medvednice i Kalnika, Ivanščice, Strahinjčice i Macelja. Sela i zaseoci općine Marija Bistrica smješteni su na brežuljcima sjevernoistočnog obronka Medvednice na različitim nadmorskim visinama. Općina se proteže prema sjeveru do rijeke Krapine, s istočne strane omeđena je potokom Žitomirka, a na zapadnoj strani potokom Pinja. Samo mjesto Marija Bistrica izgrađeno je oko prošteništa na južnim obroncima Vinskoga vrha, s desne strane potoka Bistrice po kojemu je i dobilo ime.
Na mrežnoj stranici Hrvatskog Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke čitam da je to “najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u Hrvatskoj. Ono je imalo i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir. U hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom a milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.
Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.
Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira se na kraj 15. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkome oblikovanju, koliko u samome vjerskom i nacionalnom značenju.
foto: internet

Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na Vinskom vrhu, a onda 1545. godine zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588. godine; ponovo zaboravljen i zazidan, pronaden je drugi puta 1684. godine. Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva našašca budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u domovinskom ratu.“
Lijepo je sudjelovati u tim hodočašćima i mnogi će vjernici i sutra ići na Bistricu k Majci Božjoj Bistričkoj. No ja sutra ne idem. Ako budem u snazi, otići ću sama kad malo minu ove vrućine i obići grobove mojih najmilijih, zapaliti im svijeće, izmoliti križni put na Kalvariji i u praznoj bistričkoj bazilici na miru porazgovarati sa Svevišnjim.
A oni moji pokušaji objašnjavanja ljudima u Sisciji da ne idu na Bistru nego na Bistricu nisu uopće dopirali do ušiju mojih sugovornika pa sam na kraju od toga objašnjavanja i odustala. Jer to zapravo nije ni bitno. Ljudima je bitno da idu na hodočašće: da sudjeluju na misi i križnom putu na bistričkoj Kalvariji, da se ispovijede, da zapale svijeću, da se hodajući oko oltara pomole Majci Božjoj Bistričkoj i pokušaju pronaći mir i utjehu.

foto: internet

A prije povratka kući hodočasnici uvijek nađu i malo vremena za kratak odmor, šetnju, razgledavanje svetišta, ručak te kupnju licitara, svijeća, medenjaka, krunica i drvenih igračaka iz Laza: žvegli, ptičica, tamburica, minijaturnog namještaja ili konjića, za uspomenu.
Za uspomenu na hodočašće u najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u Hrvatskoj: Hrvatsko Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.
U Mariji Bistrici, a ne na Bistri.


Post je objavljen 14.08.2022. u 09:11 sati.