šećer, jaja, brašno, turpija
28.02.2005., ponedjeljak
|
Optimista bi činjenicu da je ovo grad čiji je značaj nekoć bio vrlo velik, vjerojatno uzeo za podlogu teorije da zbog toga ova silna koncentracija uglednih odvjetnika i sudaca mora imati za posljedicu iznimnu kvalitetu rada pravnog sustava. Optimisti često griješe, razumije se iz ovog primjera. Da, svakako postoje ugledni, ali oni koji su ranije živjeli na normalnom tržištu, morali su u ime očuvanja svog standarda kokošariti na skučenom tržištu. Prilika je mnoge ponukala da se ogrebu za neku lovu ispod žita, i mnogi su je iskoristili. Da su dobra vremena potrajala, za mnoge ne bismo imali pojma, koliko pokvareni mogu biti. Vjerujem u sebi da ću sutra izaći na slobodu. Vidim to po pisanju. Pišem sve otvorenije ono što znam. Malo nedostaje da počnem i konkretne stvari pisati. Ne samo one koje su mi se dogodile, nego i priče koje sam slušao od ljudi koji su, kao i ja, trebali do kraja života ostati van udara zakona. Imbecilnost sustava mi je pokazana u pravom bljesku kada sam dobio odgovor na moju predstavku. Prije nekoliko mjeseci sam u novinama pročitao najavu reforme pravosudnog sustava. Predsjednik komisije za iozradu prijedloga je dao izjavu, vrlo dobru izjavu. Opisao sam mu svoj slučaj u jednom poduljem pismu i poslao ga na saborsku adresu. Točnije: dao sam majci da ga pošalje. Već sam bio i zaboravio na njega, kada sam dobio i odgovor. Zaboravio sve detalje koje sam uočio u praksi, a koje sam napisao. Sjećam se samo da sam lijepo posložio tko je sve i s kim koliko dobar, od sudaca, tužitelja, pa sve do uskoka. Niz ljudi koji su zajedno spavali u studentskom domu, bračni par suca i odvjetnice s kumovima koji oboje rade u USKOK-u, šef policije koji ima privatnu tiskaru na bratovljevo ime, a direktor tiskare je Zorićev punac. Bilo je tu detalja koje sam znao, a tada još uvjeren da je ovo sve samo slučajnost, opisao sam situaciju kao sliku ljudi koji su se našli u prilici familijarnosti, i nije ih za kriviti što nedopustivo blisko surađuju. Uopće mi nije bilo do optužbi za opću međusobnu jebačinu pod sponzorstvom države, niti sam išao tako nisko da kažem koje smo sve face vidjeli u jednom pograničnom bordelu i što su sve radili. Držao sam se činjenica, provjerljivih i neoptužujućih. Ipak, dobio sam odgovor na "predstavku" kao da sam tražio od predsjednika odbora da istraži neki moj slučaj. U prilogu njegovom odgovoru, prepunom detalja o mojem slučaju, nalazio se odgovor državnog odvjetništa i mog općinskog suda, u kojemu se brane od optužaba za nepotizam, nerad i ne znam što već ne. Jedna od tih institucija u argumente za svoju obranu stavlja i činjenicu da sam okrivljen za teško kazneno djelo, da sam pritvoren već neko vrijeme, te da je prirodno da budem nervozan i pljujem redom naokolo. Ono, što je posljedica njihovog faktičnog nerada, postalo je, ovjereno okruglim pečatom, razlogom za odbacivanje moje vjerodostojnosti. Fantastični su. Od pisma je nastala predstavka, od predstavke neformalna istraga jednog diletanta, a da bi to sve bilo interpretirano kao kaznena prijava protiv pola pravosudnog sustava, podnijeta u deliriju lišenosti slobode. Ne samo da sam promašio, nego su moje dobre namjere bacile rukavicu izazovaljudima koji su me već proganjali. Ne mislim na to nikada, jer osjetim se vrlo glupim. Istog trena. |
|
Opet sam ubroju 12, kao prekobrojni. Užasna je gužva i ne zna se kako će to biti riješeno. Jednu sobu moraju uzeti onima drugima i popuniti ih s nekima od nas. Nekakav drvoprerađivač koji je bio tu i onda kada sam prošli puta prenoćio u ovoj istoj sobi, opet se našao ovdje. Računamo se kao stari znanci. Veli da je neobična situacija da nekoga sudac pusti da se brani sa slobode, pa da ga, na zahtjev tužiteljstva, vrate ipak nazad u pritvor. Nove okolnosti, navodno, opravdavaju potrebu da ga se skloni od mogućeg utjecaja na svjedoke i dokumentaciju. Takve uvijek zamišljam odjevene kao ninđe, s naramkom požutjele dokumentacije skakuću plešući neki sotonistički ples oko stroja za rezanje papira. U stroj ulaze ćvrsto slijepljene stranice, a izlaze rezanci smotanih i prozračnih papira donekle sive boje. Kada jepostupak gotov, ninđa sve to potpaljuje i paklenski se smije nad ognjem koji sažima pravdu u crni dim. Treba spriječiti takvo ponašanje, i zato je pritvaranje takvih potpuno opravdano. Zapravo, ija sam, u neku ruku, jedan od onih koji su bili spriječavani u takvim rabotama. Dobra me je država stavila u situaciju u kojoj mi je sve izvan domašaja. Kamarad mi na slobodi vodi svoju pilanu. To bi trebalo značiti da bismo se i mogli znati. Zna mi bivšeg direktora i pričao bi mi o njemu, ali ja se skanjujem slušati. Nejasni su mi motivi, svrstao sam ga među Danajce, pa sumnjem i u vrijednost poklona koji mi nudi. Sjaj u očima odaje da bi on meni nešto rado rekao, ali ne zna situaciju. Sada tako mislim, da on i ne zna situaciju zapravo. On samo pokušava vidjeti kako reagiram na spomen bivše firme. Prirodno, on tobože zna zašto sam ja ovdje, jer mene su novinari dobro pokrili kada me je stavilo ovamo. Prdajem njegovoj inteligenciji veću težinu. U suradnji dobre informiranosti i nezanemarivog životnog iskustva, morao bi znati da stvari nisu uvijek onakve kakvima se pričinjaju, da novinari ne znaju pisati ni o čemu vezanom za finese gospodarskog kriminala, a da mi je Zorić bacio oko na kuću. Taj je Zorić na kraju krajeva postao ključna figura mojeg univerzuma. Običan čovjek, čovjek koji odgaja djecu i silno ljubi suprugu svoju. Ispovijeda se i pričešćuje kao što bih i ja na nejgovom mjestu, s sve su sumnje otklonjene - držao je sve ljestve svim lopovima moje sudbine, a na neke se i sam popeo. Dugo sam tu teoriju pripisivao svojim paranojama. Nagonski dio mene je njega odmah prokazao kao krivca, ali se racionalni, naviknut da onaj nagonski nije u pravu, odlučno opirao. U redu je to, nikakva šteta ni nije počinjena tim neznanjem, ne bi ništa promijenila adresa krivca. Treba se smiriti i pričekati suđenje. Svaki tren mi treba doći Čiča, trebamo izbrusiti zadnje upute za ponašanje u sudnici. Odijelo mi je dostavljeno jutros već, donijela ga je mama. |
27.02.2005., nedjelja
|
Bio sam praktičan jučer. Ustao sam se usred jedne njihove svađe i pozvao stražara sa zahtjevom da ih smiri. Jedva sam prokrkljao poziv. Alarmno zvono ne radi, morao sam kroz njihovu dvadesetu svađu osluškivati kada će netko proći hodnikom, jer nije smjelo biti greške. Dok su bili sa mnom u sobi, nisam ni bio svjestan koliko je opravdan bio strah. Sada smo i Debeli i ja premješteni kao prekobrojni u druge sobe, do večeri, kada bi trebao biti gotov čitav razmještaj. Vidjet ću, ima li opravdanja za opuštanje. |
26.02.2005., subota
|
Prekjučer su se vratili dovoljno kasno da spremim dnevnik na novo mjesto. Ostavio sam jednu dlačicu između prve i druge stranice, da bih znao je li netko nešto dirao dok me nije bilo. Tek sada imam priliku pisati, jer je Lepi na sastanku sa svojim sdvokatom. Obitelj mu je platila, odriješila je kesu, da ga brani lisičja gubica osobno. Ja bih mu osobno preporučio ono govedo, oslobađatelja krvavorukih, slabije poznatog ali vrlo efikasnog. Jednako skupog, uzgred budi rečeno. Uzet će mu obitelji sve što imaju, oni cijenu određuju prema imovnom stanju, a jadnici, da bi dobili na vjerodostojnosti i kako - tako očuvali svoj osobni dignitet, počnu se razmetati kućama, njivama i blagom. A gospon doktor advokat znaju na pamet sve likvidacijske cijene, od i-em-tejca do suprasne krmače. U glavi, u sekundama, sačinjavaju prokazne popise imovine, nešto što bi kao bilježnici činili danima, teret prenijeli na dužnika i unosili potpuno netržišne i nerealne cijene. Ja se raspisao, a minute lete. Dobio prekjučer Čiču, primio me i Đerđ. Ima nade da se oslobodim ove dvojice. Petra je pozvao k sebi u kancelariju. Vratio se vidno drugačijeg ponašanja. Nije rekao što je bila tema posjete. Debeli se malo privikao na ovu dvojicu, ja ne. Još mi je gore. Svađaju se međusobno, stalno. Petar pokazuje česte znakove normalnosti. Slušam što više mogu o njegovom slučaju, toplo se nadam da ću napisati nešto. Prekidam, doći će svakog časa. |
24.02.2005., četvrtak
|
Jutrošnja je svađa uključila svu četvoricu. Popodne je i posjete su, sam sam u sobi. Nema ni jednog čuvara na vidiku, ni jednog na hodniku. Nekoliko ih je gripozno i nisu uspjeli popuniti smjenu dovoljno da sve punktove pokriju. Općenito su nadrkani danima, jer ih je nestašica i ne mogu ne raditi kao inače. Htio sam po nekome od njih poručiti da inzistiram na premještaju i da svakako moram hitno na telefon. Želim nazvati Čiču i javiti mu da me svakako premjesti u neku drugu sobu jer ovo neće ne dobro izaći. Jednostavno: bojim se. Mali je pročitao što sam pisao o njemu. Tješi činjenica da nije krio da mi jekopao po stvarima dok sam bio na posjetama, čak je ostavio papire nesložene i na vrhu. Bio sam sleđen i zaustavljena daha, pokušavajući ne pridavati tome nekakvu pažnju. A koljena su se tresla. Mislim da sam našao novo mjesto za skrivanje dnevnika. Nastaviti ću pisanje kada zrak bude čistiji. Dnevnik nije bio uvijek ažuran, bilo bi glupo da ga redovno pišem sada, kad je vrag odnio šalu. |
23.02.2005., srijeda
|
Provalio je iz njega očaj zbog neuvažavanja. Detalji priče nas ostavljaju ravnodušnima, jer ipak smo već svega vidjeli ovdje, dok je Pero neosjetljiv na velike priče, jedan od onih nemaštovitih za koje postoji samo neposredna akcija, a planiranje i kombiniranje su mu strani. Doslovno, njemu nedostaje neka daska u glavi, ili cijeli ostatak svijeta ima po jednu takvu viška. Njemu nasuprot, ovaj drugi je stanovnik Maštosvijeta, idealiziranog kao da je umjesto slikovnica čitao neku brutalnu literaturu. Ne tvrdim, samo ga takvim vidim, a ako vidim dobro, onda je on potpuno nevin jer mu nitko još uvijek nije javio da ono tamo vani ima neka pravila ponašanja,a da ono što on nosi unutar sebe nije prava mjera potrebna za suradnju s onim vani. Volio bih vidjeti tog mahera koji bi mu to uspio objasniti. Otpor prema skidanju maski je kod njega presnažan, dok ne dotakne dno. Za njega bi moglo biti tješenje strpati ga u strogi zatvor i u sve muke koje uz njega idu, bojim se da mali mora dotaknuti samo dno najtegobnijeg doljnjeg sloja, da bi uvidio da su mu maske teret. Treba mu zorno prikazati gdje su ga dovele, onemogućiti mu drugi izlaz, osim da kaže sebi ono što ga ide, pa da krene ponovo. Kada bih pisao neki drugi oblik, vratio bih se i obrisao prethodni pasus jer je iz mene govorilo nasilje kojem smo svi i ovdje izloženi. Ne, represija nije način ni u njegovom slučaju, to ja samo podliježem onome čime sam okružen, poprimam načine na koje ovi ljudi djeluju jedni na druge. U moj svijet je unijeto nešto čega ranije nije bilo, i volio bih da se niakda u nejmu nije našlo. Ostaviti ću ga, neka stoji uspomena na dan kada sam počeo ozbiljno misliti da represija nešto nekada može riješiti. Dobro osjećam podvojenost mojih misli, dok jedna, ova o represiji kao rješenju za maloga, leži kao podloga i osjećam ju kao ispravnu, druga, ona o pogrešnim poimanjima kao rezultatu okolnosti, stavlja znak negacije preko cijele doljnje i temeljne misli. I drugu doživljavam kao svoju, jednako kao i prvu, osjećam da je dio mene, ali vizualno, ona represivna se nalazi dublje u perspektivi a veličinom zauzima cijeli kadar. Sve druge se nalaze na njoj, manje su i ne tako stabilne. Čiča nije uzimao u obzir ovakve probleme kada mi je pričao o partiji karata. Možda čak i dobijem odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru, možda dobijem sposobnosti za bolje snalaženje u kompetitivnom svijetu, ali dobijam i otklone od vlastite nekada prilično čiste svijesti. Ovo su dani kada mi nedostaje moj stari, on bi shvatio da bi radije ostao kriv a zadržao svoj razum, nego da me oslobode deformiranoga. U nedostatku starog, mislim da je Krle jedina osoba koja bi mogla shvatiti o čemu ja to sada pričam. |
|
Ni traga ni glasa od Đerđa, kao što ništa nema ni od najavljenog premještaja. Navikavam se na nove cimere bolje nego Debeli. U početku ga nisam trpio, kao što ni druge cimere nisam. Sada on ne trpi pridošle, a ja se brzo privikavam. Odgovara mi ova situacija, zadovoljava moju znatiželju, a strah nestaje polako. I Lepi i Grozni su zapravo običan svijet, i počinjem sumnjati u to da su zvijeri kakvima su se htjeli pokazati. A u glavi i dalje iste priče pričam sebi, okrećem rubikovu kocku izjava, događaja, papirića i drugog, pokušavajući složiti logičnu sliku. Logične slike nema. Logika nije ono što pokreće svijet i ljude. Svijet možda i pokreće, ali ljude nikako ne. Ne bih se trebao opterećivati genezom, treba se skoncentrirati na ono što dolazi. Prvog ožujka treba biti pametan, smiren i praktičan. Ideale treba ostaviti gdje im je i mjesto - zaključane u ovoj sobi. Dok moji pokušaji razumijevanja te geneze nisu nadomet, ono što me već ozbiljno smeta je to što ja tu genezu prežvakavam radi jala i gorčine. Trebam se smiriti i oprostiti, prihvatiti da bih odagnao. S druge strane, dokle god ja želim prihvatiti da bih odagnao, to nije pravo prihvaćanje nego samozavaravanje radi dobitka. Ne vidim kako se mogu osloboditi toga. Sada ne mogu. Lepi je imao prvu provalu danas. Pričljiv i nametljiv, počeo je gušiti svoju publiku - Petra, a ovaj mu to već otvoreno daje do znanja. Mali na to pređe na Debelog ili mene, ali ne nalazi nas toliko zanimljivim. Ja uopće nisam faca, a Debeli je faca samo toliko što je uistinu dugo ovdje. Čim shvati da je Debeli stvarno nevini dečko koji je pritvor preživio zato što ga život nije baš osobito mazio, počet će i njega gledati s visoka. Dečko smjenjuje faze lažnog kajanja s pretjeranim samoljubljem. Neuvjerljiv u oba slučaja. Uzimam ga zdravo za gotovo ne baveći se posebno uzrocima takve nedefiniranosti. Kada sam napisao "nedefiniranost", vidjeh da bi to moglo biti to - dečko uopće nema sebe, ne zna tko je i slaže masku na masku ne bi li zadržao integritet sebe. Kada ne bi nosio te maske, mislim da bi se rastopio kao neka neuspjela želatina kada preokrenuti kalup podigneš i neuspjeh se razlije po tanjuru i stolu. On misli da je ubio radi novaca, a s time će se složiti i vječno površni policajci i istražitelj, a vjerojatno i sud. Ja kažem da je ubio zato jer mu je trebao čvrsti identitet. |
22.02.2005., utorak
|
Trajno sam pod dojmom iznenađenja. Promatram Groznog slažući priču koja bi trebala biti istinita. U mnogim stvarima će moja stara pretjerivati, neke će ljudfe bespotrebno ocrnjivati dok će druge neodgovarajuće dignuti u nebesa, ali ne može baš toliko promašiti. Uostalom, i ta njegova "manekenka" je zaista djelovala kao model supruge i majke, da bi posjećivala hladnokrvnog uboijicu svog supruga. Vedrina koja je izbijala kroz njenu crninu, smirenost djevojčica koje su izgubile oca prije nekakvih pet ili sedam dana? Očev ubojica je tu predamnom, spava mirno dok ja pišem o njemu. Ne shvaćam kako je to moguće, pokušavam izokrenuti neki od dijelova priče, možda dodati neki dio koji mi nitko nije rekao, a važan je detalj. Brat je bio nasilnik i gad, ali Pero to nije ni spominjao jer je smatrao da mu je brat, s te strane gledajući, bio čovjek na mjestu? Pero spominje svjedoke koji su ga gledali kada se vraćao iz šume okićen evidentnim dokazima prolijevanja krvi, crna kronika ga bez rezerve imenuje kao priznatog zločinca. Ali: o motivu špekuliraju. Od vremena kada je štampa u Hrvata požutjela, taj i inače senzacionalistički dio novina, požutio je potpuno. Ne može im se vjerovati kada prenose ni činjenice, a najmanje bi im se trebalo vjerovati kada zaključuju. Ne bi im se trebalo vjerovati kada zaključuju, jer ne bi smjeli nikako zaključivati. Odbacujem novinske članke kao nepouzdane, prihvaćam Perinu priču u dijelu šogorice kao motiva. Gledajući ju, nije teško zaključiti da bi mogla pasti bratska krv radi naklonosti takvog anđela, ali da bih bio siguran, moram još to provjeriti iako ne vidim što bi drugo moglo biti uzrokom. Nije lako to prokljuviti. Motiv, kakav je Pero naveo, se uistinu nameće kao stvaran. Nedostaje bratova strana priče, nedostaje i priča o njemu. Zanimljivo, niti Pero, a niti novine, ne pričaju o njemu. Od njega je ostalo beživotno tijelo i obitelj, a on sam kao da nije postojao, kao da nije bio skup osobina, kao da nije ni hodao zemljom i činio djela i nedjela. Zbunjuje to, očekivao bih barem neko žaljenje na njega kao osobu, priču o tome kako je maltretirao sve ljude oko sebe i dobio što je zaslužio. Takvu priču bih očekivao s Perine strane. S novinske strane bi mogla osvanuti srdačna slika idile obitelji koju je sjekirom razvalio zločesti braco. A ne vidim da se Manekenka suprotstavila razrješenju neznane situacije. Na kraju, izluđuje to što je ona u djevojačkoj dobi osvojila simpatije moje stare. Prije sam vjerovao da ona zna procijeniti ljude i da je znala procijeniti učenike. Ne znam znam li to sada. |
21.02.2005., ponedjeljak
|
Koliko me pamćenje služi, Posljednji napad naivnosti sam imao pred istražnim. Doslovno me dovelo pred rečenog, posjelo me da kažem što imam. S činjenicom, da sam osumnjičen, upoznali su me neposredno nakon što sam guzicu smjestio u škripavu stolicu na sredini kancelarije. Imala je odmorište za ruke, ta stolica. Tanko i tvrdo. Bila je cijela u paralelama koje su se uvijale tvoreći jedva nagnute paralelograma. Škripanje nije izostajalo. Prilazeći joj, u zbunjenosti i strahu, od svih stvari o kojima je trebalo tada razmišljati, ja sam samo razmišljao zašto sam sjedalica i odmorište tvore prostor popunjen rešetkama. Tada još nisam znao da ću za nekih sat vremena biti onkraj brave. U onoj zbunjenosti nisam primijetio ni da mi se inputira, da stari Brnjica koristi izraze koji podrazumijevaju gotove stvari. Trebao baviti Amwayom ili sličnim poslovima uvaljivanja ljudi u strojeve za pušenje šarenih laži. Osim onoga što se kasnije pokazalo ključnim momentom, uzeo je on meni mjeru na više načina. Nije samo iščupao od mene taj detalj koji im je omogućio da se stvari ovako kanaliziraju. Potvrdio sam mu i da sam znao da roba nije naplaćivana, potvrdio sam mu i da je inače bila praksa da se nekakvim dokumentom potvrdi da je roba plaćena prije nego bih kupcu dopuštao utovar. Kada sam inzistirao da kažem kako je to bila praksa isključivo za maloprodajne kupce, jadnike koji su uzimali kubik ili dva letvica za kokošinjce (iako je naša roba uglavnom mogla samo na potpalu). Propustio sam reći da su oni nosili gotovinu na blagajnu, a donosili uplatnicu koja bi im davala pravo da odnesu što su platili, nisam uopće želio reći da taj gotovi novac nije nikada vidio našega žiro-računa, nego je nestajao negdje u labirintima polupraznih neosvijetljenih kancelarija. Nisam došao do izražaja. Mjesece, godine, trpio sam to. Nikada se nisam navikao, samo sam okretao glavu i zabijao ju u svoje kartice, bježao s posla onoga trena kada sam mogao i nastojao zaboraviti licemjerje u permanentnoj, trajnoj krađi. Sada sam sklon vjerovati da me je ovo Bog kaznio, da je sve ovo samo posljedica toga što sam od sebe napravio ovcu, dopustio da od mene naprave ovcu, ili nešto slično. Rogato i bleji dok saginje glavu i mirno pase. Ponedjeljak mi nije donio premještaj, kao što nije donio ni nikakvih novosti. Čekam sutra. |
|
Stara me posjetila jučer. Bila je gužva na posjetama, kao da je snijeg nestao nakon nekoliko mjeseci, pa su sada došli svi oni koje vremenske neprilike mogu spriječiti da posjete svoje. Doveli su nas šalter-salu i postrojili nas uza zid, da čekamo dok posjetitelji ne uđu. Vrata čekaonice su bila otvorena tako da sam mogao gledati staru moju kako širom otvara oči, razvači usne u široki osmjeh, ustaje se i grli neku mladu ženu. Žena je obiteljski posjet tati u pritvoru, to je očigledno. Vjerojatno je ovdje već neko malo dulje vrijeme, jer doima se vrlo ležernom, a dva sina, mogli bi imati pet i sedam godina, ne djeluju ni malo nervozni ili uplašeni. Snažno sam zavidio nekom sretniku, zamišljam tko bi mogao biti taj koji je doma ostavio vitku manekenu i dva tako simpatična sinčića. Manekenka pri tome uživa simpatije moje majke, dok dečki lijepo i pristojno sjede za stolom i gledaju ljude oko sebe. Nakon zagrljaja su se držale za ruke i živo raspravljale s puno smješkanja, bilo je tako očigledno da imaju jedna o drugoj vrlo dobro mišljenje. Nije trebalo pitati mamu tko je ta ženica, raspričala se isti čas kada sam se primakao otvoru. Manekenka je nekada bila njena učenica, ali ostale su u kontaktu još neko vrijeme, iako se ova udajom preselila u neko daleko mjesto, neku zabit. Ovdje je u posjeti šogoru. Mogao sam se pitati zašto je bez svoga muža u posjeti šogoru, moglo mi je do mozga doći da možda ne nosi crno iz čistih modnih razloga, nisam trebao pretpostaviti da je muž živ uopće, a svakako sam trebao shvatiti da u zadnje vrijeme nije došlo tako puno novih ljudi, a i od toga što je novoga došlo - polovica je baš u mojoj sobi odsjelo. Za osam dana sjedam na klupu. |
19.02.2005., subota
u prolazu
|
kakve li koincidencije aps i aps-tinencije |
18.02.2005., petak
|
Ona poruka koja mi je jutros prenijeta na dvorištu, to je bilo samo taktiziranje i smekšavanje, jer primio me pred kraj radnog vremena. Ljubazniji nego ikada. Filmovi su ušli u moj život. Ikonografija zločestog upravitelja zatvora i poštenjačine krivo utamničene. Ponudio me pićem, kavom, cigaretom i cigarom, pitao me znam li neke ljude iz mojega kvarta, pričao i o vremenu, kao da mene zanima vrijeme. Zanima me utoliko što će svakoga dana lijeska cvati, a ovo će biti prva godina moga života da to neću vidjeti u živo. Dok su nas u osnovnoj učili prve vjesnike proljeća, redovno su izostavljali najpouzdaniju lijesku, bit će da je to posljedica njenog neuglednog cvata. Cvala ona ili ne, kalendarsku zimu ću prezimiti onkraj brave, a što mi se ne mili. Jedan cijeli prirodni ciklus sam proveo odvojen od dobrog dijela prirodne smjene topline i svijetla. Sami dani nisu tako važni, kako je važna kriška godine koja mi je izrezana. Kontinuitet života mi je prekinut i to je nenadoknadiva šteta. Čiča mi je jednom savjetovao da shvatim ovo što mi se događa kao jednu veliku partiju pokera u kojoj ja imam karte, oni blefiraju i dižu uloge. Ne uplašim li se visine uloga, nosim sve i iz partije izlazim kao bogat čovjek. Potvrdio sam mu da razumijem što je time htio reći, ali još uvijek razmišljam o tome. A u kancelariji tekli med i mlijeko. Po mekšanju otpora nalaženjem zajedničkih poznanika, što smo već ranije jednom ili dva puta prošli, nakašljavanjem me je uveo u srdačnu i vedru priču o tome kako je «baš sreo jučer našeg zajedničkog prijatelja Zorića». Pobjegao mi je osmijeh na spomen tog imena, običan osmjeh zadovoljstva izazvanog dobrim predviđanjem razvoja. Prenosi mi kako se čude što sam promijenio odvjetnika, jer Cane «nije loš dečko». Cane možda i nije loš dečko, ali nije uopće odrastao čovjek ni profesionalac. Ali ni tu nije bila poanta. Zorić se žalio kako ima stalno muke da mi «ispegla» onaj moj gruntovni problem, a sda se i požurio jer zna da će me Čiča oderati za honorar, pa ako to Zorić ne stigne dovršiti na vrijeme, kuća bi mogla u bescjenje pripasti Čiči. Alternativa mojim nerazumnim odlukama bi bila da svakako se vratim na odvjetnika o državnom trošku, a on (Zorić) će se pobrinuti da ga pravovremeno i pravovaljano instruira, da mu pomogne u svakom pogledu. Blago meni s tolikom brigom za mene. Moj dio konverzacije je izostao, osim ako se potvrdno dadakanje ne uzima kao komunikacija. Nije mi bilo do suprotstavljanja dok se trebam vratiti u sobu s dvojicom ne baš sasvim čistih duša. Pragmatični dio mene je preuzeo kontrolu i bezočno sam glumio slaganje. Kupio vremena u nadi da će doći do razmještaja prije nego se vidi da Zoriću nemam namjeru prepustiti kuću, baš kao ni svoju budućnost. I tada se Đerđ dotakne jedne neotvorene teme, moje «predstavke» saborskom odboru za pravosuđe, što me nemalo iznenadilo. Nikome za to pismo nisam rekao, čak ni Ivici, a i pazio sam da ga ni u dnevniku ne spominjem. U stanci njegove tirade kombinirao sam kojim je putovima informacija mogla doći do njega. Staze i putanje su mi bljeskale pred očima, ali sa slabim rezultatom. Bljeskale su dok je on nastavio govoriti, i na tom mjestu imam nepoznanicu o događajima, jednostavno nisam imao koncentracije. Moja odapeta strijela mi se vratila u krilo s ceduljicom «promašeno». |
|
Neki jeziv je osjećaj u zraku. Debeli je sve nervozniji. Na šetnji smo se odvojili od ove dvojice i potvrdili da smo obojica oprezni i uplašeni. Petar je potpuno malouman, ne računa uopće s bilo kakvim posljedicama, pa stražari, pravo i kazna njemu ne znače ništa, a niti mu činjenica da je lišen slobode ne znači puno. Predugo je sve bilo prenormalno, previše je nalikovalo karanteni ili stacionaru. Krv i bol su ušli u našu malu sobicu i sve je prepuno teških mirisa nervoze i straha. Na dvorištu mi prišao stražar, oslovio me s «gospodine» i rođenim imenom, i blisko i s poštovanjem. Nosi mi poruku od Đerđa. Nije u mogućnosti primiti me danas, ali svakako da se obratim šefu smjene ako bude bilo kakvih teškoća. Pretpostavlja zbog kojih je razloga zatražen razgovor s njim, pa mi odmah poručuje da intenzivno rade na razmještaju, te očekuje da će već u ponedjeljak biti slobodan neki meni adekvatniji smještaj. Primivši poruku, obradio sam novine s Debelim. Obojica pretpostavljamo, ne bez tuge, da je našem druženju došao kraj. Kada bih mogao birati, poveo bi Debelog sa sobom, ali tko će ga znati sada, kako se to može izvesti. Toplo se nadam tom razgovoru. Nadam se da će se pojaviti neko rješenje. |
Petar Grozni
|
I prije pritvora sam vido i čuo puno, a ovdje se to sve produbilo. Ipak, slučaj Petra je zabrinjavajući. Taj je "čovjek" isplanirao uzeti ženu svoga brata, a da ženu nije ni pitao. U svemu pričanju o svojoj "sudbini", nigdje se ne javljaju izjave koje bi upućivale da gaje nešto kopalo, kidalo, mučilo, da je imao dvojbe ili noćne more. Jednostavan je bio, sveo je to na riješenje dvije jednadžbe s tri nepoznanice tako da je jednostavno odlučio izbrisati jednu iz obje jednadžbe i tako sve svesti na jedinu relaciju koja mu je padala na pamet - ona i on. U svim opisima načina izvršenja ne spominje se uklanjanje tragova, on samo što nije to učinio pred zgradom suda i novinarima. Pred cijelim selom je otišao s bratom u šumu, slomio mu sjekirom vrat i vratio se njegovoj kući i njegovoj ženi, na njeno iznenađenje. Ona ga je prijavila, ali ona mu dolazi u posjet. Nevjerojatno. Već se raspitao i načuo da će moći dobiti"otvorenu posjet" u kojoj će ostati s njom sam u zasebnoj prostoriji i vjeruje da će ju onda izjebati. Nije ju još, od kako je ubio brata. Ranije jeste, i brat je to znao. Previše nevjerojatnog za jedno jutro. On ne spada ovdje, nego na promatranje. Najavio sam se kod Đerđa na prijem. Od ostalih događaja: Napisao sedamnaest pisama od Valentinova na ovamo, nekima čak ni ne znam adrese, pa sam poslao Ivici da ih prepakira i pošalje primateljima. Namjerno ostavio karte na stolu da budu konfiscirane. Ne karta mi se u ovoj ekipi, a ako ih budem odbio, koža bi mogla biti u pitanju. |
17.02.2005., četvrtak
Ivan Lepi i Petar Grozni
|
Istrgnute činjenice, komadići koji se konstantno pojavljuju u njihovim pričama, s naglaskom na one koje su izgovorili usputno, bez namjere da nas informiraju: Obojica su zaista ubili s predumišljajem. Nije se radilo o strasti, nije bilo riječ o grešci, nisu bili nenadano uhvaćeni u krađi pa se uspaničili i počinili nešto što nisu zapravo htjeli. Obojica imaju na rukama krvi ljudi koje su unaprijed iplanski odlučili eliminirati kao prepreke na putu do cilja. Lepi Ivan je za cilj imao puno novaca, a Petar Grozni se zaželio žene. Padaju mi u vodu teorije o sticaju okolnosti koji čini ubojicu ubojicom, ali ne tonu još. Promatram i dalje. Čičin izvještaj nije donio baš nikakvu novost. Kuhinja je lokalna, i kuhinja je u pitanju. Recetura nije tajna, ali nije nigdje zapisana i nije čvrsta, pa se ne može reći tko i što je kuhao, samo se zna da je slučaj dobio odlučni podstrek da se što prije *to regulira nekako*. Prema Čičinoj interpretaciji, reguliranje bi značilo ulazak u fazu suđenja, a kada bi me se trebalo pustiti na slobodu. Faza suđenja treba potrajati do daljnjeg, vele oni njemu. Dogodila mi se i zakašnjela reakcija na njegove jučerašnje nebuloze o mojim izjavama. Sjetio sam se kako je to bilo. Na pitanje o tome tko je dao nalog zaizdavanje robe, ja sam pitao koliko precizan dogovor želi. Istražni je mislio da ga zajebavam, pa je samo ponovio pitanje. Odgovorio sam da ne znam, na što je tek poludio. Inzistirao na odgovoru, a ja se uporno povodio pravdoljubljem i nisam htio teretiti direktora, znajući da u suštini nikada ni nisam dobio izričiti nalog da izdam robu, a pouzdano znam da nisam primio neku pismenu stvarčicu koja bi me nagnala na rasipanje robe sumnjivim kupcima. Pokušao sam dodati to, da je roba "išla" po inerciji, da se znalo da roba ide i da je išla i gotovo. Sjećam se da je formulirao i izdiktirao tajnici moju izjavu slično ovoj: "Nije postojao nalog direktora kojim je naređeno izdavanje robe ... " itd. I to sam ja potpisao. Znao je da je to tako bilo, znao je i jučer, samo me zajebavao. Nisam ništa mogao protiv istražnog. Meni je ovo prvi udar "zakona" na mene, a on je do sada natukao tisuće ovakvih kao što sam ja. Dobar dio njih je bio i osjetno čvršći od mene. Nisam imao šanse. Ovakav geg im više ne može proći. Zadržati čovjeka u pritvoru zato što je dao nespretnu izjavu koja ga niti ne može inkriminirati, to je posebna, ne i neviđena drskost. Ne može ga inkriminirati iz niza razloga, čitavog niza razloga. Opet se osjećam užasno nasamarenim. Nasamaren? Znači li to da sam sada opterećen i samarom? Njačem li? |
16.02.2005., srijeda
Kruh naš svagdanji
|
Ortakluci su poput trokuta u triangularno pletenoj mreži, praktično su neprebrojivi. Svaki spoj je oblik koji zadovoljava zadanosti relacije "biti povezan" i vrijedi tranzitivnost, podskupovi i nadskupovi. Simpatični trgovac s Retfale je napravio velik posao s Alastorom, i prodao ga Todoriću. On se bacio u druge vode, lokalne. Sada se bavi hotelom. Pekarnice u projdanom lancu je Škojo zadržao sebi. Čujem danas da je preuzeo Beljsku tvornicu kruha. Ne znam je li tu bilo dogovora od početka, samo gledam što se zbiva. Ako je bilo dogovora, onda je to morao odobriti i najmanje jedan dodatni partner u poslu, netko tko je jamčio da će Belje u prave ruke, ruke koje će znati kuda s kojim dijelom. |
Strategija V
|
Već je drugi dan po Valentinovu. Razmišljam cijelo jutro o tom periodu u upravo toj formulaciji, djeluje mi mekano i starinski, kao što su nekada ljudi imenovali dane po važnijim svecima, a "relativno adresirali" dane oko njih. Lepotan je dobio ime i prezime, možda i čin do kojega je u hijerarhiji zločina stigao. Ne vjerujem mu još. Mislim da laže, unatoč tome što me neki znaci njegovog ponašanja uznemiruju. Izbjegavam ga i dalje, držim se podalje. Debelom šaljem signale očima, dovoljno se razumijemo da ne moram ništa govoriti. Da bi se u ovakvoj situaciji stvarala prijateljstva i savezništva, potrebno je duboko povjerenje i razumijevanje. Po prvi puta smo suočeni sa situacijom u kojima je jasna crta između naše strane sobe i one druge. Svi do sada su bili nekako "naši", ali ova dvojica su nas podsjetila da mi zaista nikako ne spadamo ovdje. Vidjet ćemo još. Mislim da sam u početku imao lošije mišljenje o Debelom, dok sada neznam kako bi bez njega. Hvala bogu da je ta njegova tetka "vrisnula". Pod tim dojmom sam dočekao Čiču. Zamolio sam ga da mi protumači optužnicu. Nije to učinio. Kaže da ju ni on ne shvaća, jer je kontradiktorna i nije utemeljenja na zakonu, na što sam ga pitao: - Kako? - Lako, pomogao si im. - Ja? - Je, ti, šta se sada čudiš? - Ma kako ja! - Sjeti se iskaza, ajde sjeti se. - Dobro. Šta sad? - Pa? - Pa - pa? - Pa što si izjavio, bog te tvoj!, na ovome je mjestu već malo gubio živce, a ja tonuo u strah. - Pa izjavio sam sve kako je bilo. - Nisi, u spisu je zapisnik u kojem si izjavio da si robu dao na svoju ruku. Uslijedila je jedna od onih pauza zamrznutog vremena, ne kao one u kojima se cijeli život kao film odmotava u glavi, ali ipak dovoljno dramatična. Čiča je dramio, htio me malo zajebavati, ali ja to u tom trenutku nisam znao. - Baš da sam dao "na svoju ruku"? - E, sad da ti ne bi i išao po cijeli spis pa da ti nos utrljam u te tvoje izjave! - No, pa što sad? Što ako sam ..., prekinuo me rukom i preuzeo paljbu: - Gledaj, ti i tvoj Cane ste malo zasrali. Istražni sudac je nebitan za konačni ishod, on ti je bitan samo da ti se obavi trijaža. Znaš što je to? - Znam, znam, pusti to! - E, sve ćeš izjave još jednom dati na sudu, čuješ, ma a ovo im se ne može na sudu održati nikako, ali sada si tu gdje si. - Ne kužim - U pritvoru si tko zna zbog čega, nije sada važno, ali sigurno je da tvom puštanju nije pomoglo tvoje priznavanje da nisi dobio nalog izdati robu. Žao mi je što nemam starih zapisa pri sebi, vjerujem da sam u njima zapisao što je bilo kod istražnog i koji puta. Sada se ne sjećam. Za kraj je najavio ponovni dolazak nakon što još neke stvari izvidi, kaže da ide u kafeteriju suda naći se s kolegom koji je pomoćnik državnog, pa će mi sutra javiti što je doznao. Kaže da ne brinem, misli da će suđenje početi na vrijeme. Prvi dan mjeseca ožujka se čini vrlo dalek. |
15.02.2005., utorak
|
Tuga, tužiti, optužiti. Ako je u korijenu osjećaja ljutnje neka neartikulirana tuga, ako je optužba civilizirani oblik agresije na strano tijelo u mesu društva, onda je riječ optužba jedna od onih koje su potpuno u skladu s podsvjesnim značenjem koje njihova etimologija nosi. Op - tužiti, kao "učiniti nekoga tužnim". Kada sam ušao u knjižnicu, zatekao sam jednoga od nas stanara, veterana kojega sam već spominjao. Nisam znao da je zadužio knjižnicu. Popričali smo srdačno, opet mi se dokazalo da su krvni sasvim obični ljudi. Osim ljepotana kojeg smo dobili jučer, bojim se. Od svih tih faca koje su prodefilirale "sobom", svi su bili objašnjivi lako i brzo, ali ovaj nije u standardima. Fizički podsjeća na "monstruma" koji je ovdje radi kao neke uspostave ropstva, ali ponašanje nije u skladu s izgledom. Ne bih smio opis prekinuti ovdje, ali teško mi je opisivati ga. Bježi definicija, bježi jer bježi i on od nečega. Nije htio reći zašto nam se pridružio. Navlačio nas da mu se divimo i glumio nedostižnu kriminalnu veličinu, da bi šetkao po naša dva kvadratna metra prostora pogledavajući ispod oka ne bi liga mi zapitkivali. Nije povezan s likom koji je došao u paketu s njim, slučajno ih je istovarilo istovremeno. Upoznali su se u mojoj dnevnoj sobi, za mojim trpezarijskim stolom. Cijenim da neće dugo poštovati načelo senioriteta, obojica se čine mestandardne face, nisu to počinitelji kokošari, nisu slučajni kriminalci kojima se omaklo da počine i da budu nađeni, ovo je nešto nalik filmovima. Za sada ću ih zvati Lepotan i Gadni. Lepotan je taj plavi koji glumi misterioznu veličinu. Gadni je nasjeo na igru i zapitkivao ga, što si Debeli i ja više ne dopuštamo, jer nakon što jednom upućeno pitanje nije dobilo odgovor, odmah se povlačimo i izbjegavamo navlačenje. Nemamo iskustva s takvima, barem ja nemam, a ne znam ni da je u svome impozantnom pritvorskom stažu ni Debeli imao takvu "sreću". Neuklapanje u naša iskustva nas čini opreznim i rezerviranim, ovdje je ipak po jedan ubojica na oko dvadeset kvadratnih metara "stambenog prostora". Nije me strah, ali sam ipak provjerio moju kopiju kućnog reda, posebno onaj dio o zabrani oštrih predmeta. Gadni nije doznao, kao ni mi, što je dovelo Lepotana k nama. Izmotava se, priča o nekom velikom problemu, pa skreće da mu je sve namješteno, a onda opet nešto trubi o tome kako je on svoje odradio, popraćeno grimasama i cerenjem. Osluškujem i dok ovo pišem. Lepotan. Dečko traži događaje, agresiju, pojavu, on nešto hoće, sam ne zna što. Pun je energije i doima mi se prijetvornim. |
14.02.2005., ponedjeljak
Pojačanje
|
Dobili u jednom danu novu garnituru, oba nam se cimera zarotirala. To nam se danas dogodilo tek drugi puta, da odjednom pola sobe nestane i bude zamijenjeno novim lutkama. Obojica su oprezni i šutljivi, kao da su potpuno novi u ovim pričama. Ponašaju se kao da su se sakrili pred olujom u našu dnevnu sobu, a nisu nas baš puno ni pitali smiju li. Nelagodno im je, ali ne usude se pitati za dopuštenje jer bi im možda bilo i uskraćneo: ostaju radije u toplini i nelagodi nego na slobodi i vjetrometini. Uspostavili smo određenu ravnotežu i suradnju. Dobili smo sastavljanje tehničkih olovaka i pakiranje nekakvih promotivnih materijala u kuverte, pa zarađujemo za dnevne novine, kavu i cigarete. Dok je Debeli u početku tek ponekad pušio, sada je postao još gori od mene. Uspostavili smo naviku zajedničkog kafenisanja ujutro, uz čitanje jučerašnjih novina. Napadi anksioznosti mi se povremeno javljaju, ali još uvijek ih mogu kontrolirati. Razmišljao sam da se javim liječniku i uzmem si neki praxiten, ili neki sličan pomoćni lijek, ali dokle god sam u stanju zaspati samo običnim tehnikama opuštanja, neću na kemiju prelaziti. Neću se ni libiti, bude li mi se stanje pogoršalo. Pročitao i optužnicu i nije mi ni malo jasna. Pokušao u knjižnici doći do Kaznenog zakona, ali nemaju. Kaže: raspalo se. Bilo je čitano, što me iznenađuje, jer većina ovih moji "sugrađana" samo priča o obranama i svojim pravima, a rijetko kada zna o čemu priča. |
|
Pokušavam se postaviti u milje današnjeg praznika. Valentinovo je bila prva prilika da nekome izrazim osjećaje, a pomogla je njegova formalnost koju sam iskoristio kao tračnice za moje postupke. Svi su to radili, radio sam i ja. Probio sam led zahvaljujući tumačenju tog svetkovanja i uputama za iskorištavanje prilike. Ljepota toga je bilo to što me uputila upravo ona koja je bila primateljica moje prve i jedine "Be My Valentine!" kartice. Naravno, od dotične sličnu nisam primio. Nikada zapravo nisam ni jednu primio. Trebao bih razmisliti o tome. Ne vidim jasno kako ono dvoje mojih svježe zaručenih provode ovaj dan. Ponašanje po obrascima je mom dragom frendu bilo temeljno neprihvatljivo. Nije reagirao na primjedbu da je od odbijanja ponašanja po obrascu napravio čvrsti obrazac. Bila je to promašena kritika, jer ne mogu reći da je bio pozer. Rijetki su takvi. Najviše ih mogu zamisliti kako čitaju nešto ili se bave djetetom uz poneki izraz zgražanja nad srcima koja se pojavljuju na sve strane. Morat ću se dopisivati s njima. Poslat ću im nešto, barem nešto malo. Pišem sve manje pisama, sve se rijeđe javljam bilo kome, a dnevnik je sve šturiji. Treba se trgnuti. |
13.02.2005., nedjelja
Ortaci
|
Absolute C/P: Ugovor o ortakluku, ili ugovor o ortaštvu. Ugovor o ortaštvu mogu sklopiti fizičke i pravne osobe, domaće i strane. Ortaštvo je trajan obveznopravni odnos pa se i na njega primjenjuju odgovarajuće odredbe koje vrijede za obveznopravne odnose. Ugovor o ortaštvu je imenovani ugovor jer ga zakon izričito uređuje i konsenzualan je budući da nastaje u trnutku kad su se ortaci o njemu sporazumjeli. Ugovor o ortaštvu je neformalan jer jer za sklapanje ugovora ne postoji unaprijed propisani oblik. Sloboda oblika vrijedi i za ugovor sklopljen između bračnih drugova. Moguće je dakle sklapanje ugovora i u usmenom i u pisanom obliku, kao i konkludentnim radnjama, na primjer kad supružnici zajedno nasljede nekretninu ili vode zajedničko poduzeće ili kada više nasljednika zajedno nastave voditi nasljeđeno poduzeće. Čak i onda ako se pritom poriče sklapanje ugovora o ortaštvu, može se iz ponašanja prema trećima (odnos prema vani) zaključiti je li riječ o ortaštvu ili nije. Iznimka glede obilka sklapanja ugovora postoji samo u osobitim, zapravo prilično nevažnim slučajevima kad je pisani oblik obvezatan ako se ugovor odnosi samo na sadašnju ili samo na buduću. I za izmjenu ugovora ne zahtjeva se posebni oblik, no potrebna je suglasnost svih ugovornih stranaka. Određene pravne posljedice mogu nastati bez obzira na postojanje ugovora o ortaštvu. Pobudi li se u nekog trećeg, koji je u dobroj vjeri, dojam da između više osoba postoji odnos članova nekog ortaštva, onda se u odnosu prema trećemu oni tretiraju kao ortaci. |
12.02.2005., subota
M&K, u jednome komadu
|
Vjenčanje kojem se nisam nadao. Vjerovao sam da će to funkcionirati, ali nisam mislio da će se oni čak i vjenčati. Čak nisam mislio ni da će porezni razlozi natjerati ih da opet stavljaju ruke u vatru u kojoj su se opekli. Oboje su donekle "iznad" banalnosti kao što je puki novac. Mirnu znam "od kako znam za sebe". Moj prvi i jedini slučaj bebisitiranja, dok su njeni starci kartali s mojima. Mame protiv tata. Izlizanost svega vidljivoga, pastelno prašnjave boje, slaba svijetlost. Njen otac zapravo i nije kartao. Neobična je to bila situacija, kada bolje razmislim. Pamtim dobro sve detalje, zvukove, mirise, a pamtim da je on kartao. Inače nikada nije. Peti član društva, stari momak koji je osijedio mlad brinući se za tri malodobne sestre je uskakao umjesto njega vječnog kibicera. Trebalo je proći tridesetak godina da ovaj čas vidim značenje tih kombinacija. Nisam trpio to malo derište, nije ni ona mene. Baš to kartanje je završeno rano jer je mala (... buahahahahahaha:) bila čisto nemoguća, a ja nisam pomagao da se situacija riješi. Nisu me više zaduživali za malo čudovište. Kada god bi odlučila, morala je okrenuti svijet a da bi zatim smireno slagala nekakve drvene objekte. Do naših redovnih susreta smo prošli sve burne pfaze psihološkog razvoja i nisam ju trpio ni tada, pred kraj njenog faksa. Moja su oba odavno bila napuštena, mladi brak bez djece je bilo moje stanje. Bila je pred udajom, također. Sve već dogovoreno. Da mi je onda netko rekao da će se Mirna udati i *drugi* puta, sigurno ne bih vjerovao, a svakako ne bih vjerovao za koga će to biti udaja. Subota je bio dan za tržnicu, nedjeljom za kuhanje juhe. Moj otac i njena majka su izlazili, dok je njen kuhao juhu, baš kao i moja mama. To je bio moj svijet, kao i njen i ni jednome to nije bilo čudno. Čak ni u doba kada smo počeli razgovarati kao ozbiljni i vrlo otvoreni ljudi, čak ni sada ne postavljamo pitanje realnosti naših tadašnjih poimanja. Nikada možda ni nećemo. Ni sa svojih 12 ili 14 godina nisam nalazio u tom odnosu snaga puno čudnoga, a sa 16 godina je njena ne osobito zgodna mama bila jedna od teta u koje sam se pubertetski zagledavao i maštao kako bi bilo lijepo promrsiti te grudi. Danas mi je upravo nemoguće procijeniti da li je to već netko iz moje uže obitelji i činio. Prisjećam se zajedničkih susreta, stavljam ih kao voštane figure i ocrtavam im nijanse lica u glavi, nadajući se da ču svojim današnjim shvaćanjem otkriti što je to bilo između njih. Jednoga će mi dana moja majka, vjerujem, ispaliti što je bilo posrijedi, kao što je već puno puta u neočekivanim situacijama spustila glavu da me pogleda preko naočala i kaže nešto što ljudi ne mogu reći u samo jednoj rečenici, kao što ona može. Zavidio sam joj na toj sposobnosti, dugo misleći da sam neke svoje blistave trenutke doživio zahvaljujući očevom naslijeđu. Ipak, čini se da sam to naslijedio od oboje. Svakako, ta su nedjeljna druženja morala izgledati kao prkošenje malograđanštini, ili je to bila izlika za ugodne trenutke u okruženju koje su si svi ljudi mogli priuštiti. Za druge vrste druženja nije nužna javnost. Naprotiv. Tako je živjela ona, nedjelja bez majke, s ocem koji zna sve o mrkvici i juhici. Uspravan čovjek, zadubljen u svoj svijet i odgoj kćeri (mlađa je rođena neku godinu nakon spomenutog bebisitiranja i gubi joj se trag seljenjem u London), majka koja žari i pali naokolo. Prizor s jedne posjete: svi smo kod njih, osim Mirnine majke. Od ulaska u stan, do prve svađe baš s Mirrnom, nije prošla ni minuta. Povod je nebitan. Nisu se shvatile od ranih dana i nisu se nikada shvatile. To će mi danas objasniti puno. Njen prvi brak Meni je bilo tada oko trideset, moj se brak ljuljao, a ona je živjela u euforiji. Obrazi su joj vrištili kada bi njen budući dolazio u društvo. I on je bio nešto mlađi od mene, mislim oko tri godine. Točno na polovici mojih i njenih godina, simpatičan dečko, ne osobito vrijedan ali vrlo zabavan i vedar. Moguće i plitak, pomalo sirov. Bio sam siguran da su se našle dvije praznoglave biljke i zagrlile za vijeke vjekova. Zapravo, tada sam se možda više čudio njemu, jer nju nikada nisam doživljavao kao žensko biće, uvijek samo kao ludo derište nesposobno da se ponaša pristojno, onako kako su djevojčice mojega svijeta morale oponašati Sarah Key. Kada sam bio dečko, ona je ipak bila nezrela za svoje godine, a takva je i ostala do današnjeg dana. Naoko. Priuštila si je luksuz udaje iz zaljubljenosti. Oba roditelja su se protivila. On potiho, ona preglasno. Ni jedno nije bilo u pravu tada, a kada je brak postao noćna mora i sveopća nesigurnost, nastojali su spriječiti razvod. Srećom, bila je dosljedno tvrdoglava i uspjela prekinuti nešto tada besmisleno. Sama, s tek prohodalim djetetom, sudski rastavljena. Lom bedrene kosti i hematomi po licu mogu biti pogodan krunski dokaz koji ubrzava stvari. Kost je zarasla, a Mirna je ostala poluslobodna žena i izgubila se u velikom gradu. Nas suseljane je posjećivala za praznike. Vjerovao sam da bi do ovoga moglo doći kada sam čuo da rade zajedno. Blajhana kokoš koja mi je predavala marksizam je bila praktična žena, otvorena i iskrena. Marksizam je predavala zdušno i napamet, a kulinarski i praktični savjeti su joj bolje išli. Ono što je dobro znala, to se odnosilo na lonce, sadržaje Praktične žene i Bazara, pletenje i kolače. U kontekstu socijalističkog morala nasuprot nekom već nemoralu zastala je, smotala kralježnicu oko lijeve ruke kojom se podbočila na prenisku katedru. Groteska od stava, velika guzica izbačena unazad a oči iskolačene prema dnu prostorije i sliku druga starog. Tako skoncentrirana na važnost svoje izjave, da je tijelom pod svaku cijenu morala demonstrirati njenu važnost, ne mareći za neugodu neobičnog položaja. "Djeco, možete se upoznati s nekim na korzu ili kinu... Možete, znate, ići na izlete, pa zabavljati se po gradu i sve je to lijepo, ali statistike kažu da u urbanim sredinama ljudi najčešće upoznaju svog životnog druga na radnom mjestu. Vidite, tu se gledate svaki dan i ima najviše prilike da se upoznate i zbližite." Moja osobna zbirka empirije i organoleptike i nije pokazala da je ona u pravu, ali vidio sam i dokaza njenoj teoriji u prilog, i bilo mi je jako drago kada sam čuo da Mirna od prvog počinje raditi u istoj školi u kojoj je "moj" Krle već pet ili šest godina. "Moj" jer sam ja više bio njegov. Kada si se našao u Zagrebu, i kada si birao kojega ćeš od naših iseljenika u tuđini posjetiti, Krle je bio poseban izbor. Trebalo ga je naći, to pod prvo. Drugo, trebalo ga je preživjeti. A trebalo ga je i zaboraviti. I on se oženio nit' sebi nit' svome. Moja generacija je generacija neuspješnih bračnih geliptera. Možda je tome krivica i alkohol kojega smo od osnovne škole trošili u nemilim količinama, možda život u idealima društva pravde lišenog mediokrioteta i cijelog niza daljnjih nedostataka koje smo vidjeli sami ili ih nam ih je netko od naših tadašnjih idola naturio. Idealizam nam je pojeo odnose sa ženama, osim Krletove. Njegov idealizam je pojeo ne samo odnos sa ženom, nego ju je cijelu progutao, sažvakao i ispljunuo. Mučno ih je bilo gledati, a što sam i izbjegavao. Ni njega nisam gledao često, a kada sam ga gledao, vidio sam ga duplo. Trijezan je bio samo pred djecom, no ni to ne uvijek. Mislim da ju ni prije braka nije jebao, a u bračno vrijeme je to bila općepoznata činjenica. Budućnost nas srednjoškolaca su najviše formirala dva nastavnika na zamjeni. Od svih onih silnih sati, na nas su najveći utjecaj imali ljudi koji su zamijenili redovne predavače na nekoliko tjedana. Prvi nas je podučio pravoj matematici, a drugi otvorio vrata u sintezu filozofije i običnog ljudskog uma. Krle je progutao obojicu, a drugog je i "skinuo" izgledom i ponašanjem, možda i unaprijedio. Postao je filozof i faca. Matematiku je ostavio nekim drugim klincima. Predzadnji puta sam mu to i rekao, a on mi odgovorio: -A, da. I ugradio sam neki dodatni ekstra turbo feature, pokazujući gornjom stranom prstiju ruke na Ožujanera pred nama. - A kako znaš da on nije bio alkos? - A kako znaš da ja jesam alkos? - A vidim. - A, dobro. Nek' ti bude. Raniji prizori sadrže Krleta zaraslog kao makija, bez podbratka, a općenito smrdljivog po menzama u kojima je kusao nekakve njegove čorbuljke. Pio je u ugostiteljskim objektima ranga buffeta SUBNOR-ovog šahovskog kluba, mlatio mladiće koji su s pravom tamo pripadali. Nekada i u simultanki. Tada je govorio da "večeras radi na veliko". Znajući da cuga ubija mozak i gledajući ga sada još uvijek sposobnog da me obori s nogu klikerom, ne mogu ne razmišljati kakav li je to kapacitet bio onda kada smo gubili dane. Posrećilo mu se da je izdao tu svoju fatalnu knjigu, o malom, ali vlastitom trošku. Bez potpore titule autora, knjiga je bila osuđena na postizanje rekorda u neprodavanosti. Komadanje Ibsena, njegovog omiljenog, bio je udarac u potiljak njegovom braku. Nitko od nas nije to čitao. Krle nam je objasnio što je to on pisao, ali nije nam se primilo. Možda je jednog dana napadnem i svladam. A ona mala zmijica koja si je uhapsila intelektualca s namjerom da se s njim šepuri po rodnom Drnišu nije izdržala poraz i siktala je prijeteći da će ga ostaviti ne počne li raditi na svojoj karijeri scenariste. Ne vjerujem da su se sukobili, previše je mek bio za to. Pustio ju je, pustio da palaca jezikom dok nije odlučila provesti naum u djelo i napakostiti mu uskraćivanjem njenog tijela i duše. Koliko se time ožalostio, upitno je, ako znam da je taj tren kada se odlučilo presuditi o rastavi braka u njegovoj odsutnosti on držao noge na stolu, dok je u krilu ležala raspadnuta knjižica "novije" BiH novelete. Oženio se njenom voljom, razveden je njenom voljom. Ni u jednom slučaju nije mrnuo prstom. Zapravo, moj je Krle jedno najobičnije dvorišno miješano pseto. Ljenčina koja se igrala sa svojim pretjerano sposobnim mozgom, toliko bolesno samouvjeren da mu nije bilo uopće do bilo kakve sigurnosti u životu. Ta je flegmatičnost, kao i konstantna blaga intoksikacija, vjerojatno bila uzrok njegove sposobnosti da se na kraju krajeva ipak nekako snađe. Fizičko propadanje ga nije smetalo, do seksa mu nikada nije ni bilo posebno stalo, tko li će znati da li je uopće i masturbirao ili je pomagao život nekoj kolegici koja je ostala asistentica na faksu, što god. Nije važno. Naša se Mirna ovaj puta snašla umjesto njega i sebe zajedno. Dok je on bio društvo, ona mi je bila društvo roditeljskog kruga. Nepovezani svjetovi. Mirni uopće nije bilo važno, a njemu nije bilo poznato da sam im zajednički prijatelj, odnosno poznanik. Slutio sam što bi se moglo dogoditi kada ona dođe kao nova. Kladim se da znam i tko je skočio na koga, vjerojatno pod nekim odmorom. Na Krleta se uvijek nalijepilo nešto bizarno ili mediokritetno. A mala je pokazala da se istrgla iz potonjeg prelaskom u svojevrsnu bizarnost. Bez obzira što je nisam obožavao, moram joj priznati da je zdušno pokusala poparu koju si je pripremila i odrasla preko noći. Nije da je razmaženost ranije bila njena dominantna osobina, ali ipak je ostala samohrana majka, uzdrmana šokom prelaska iz jednog životnog plana u nesigurne vode ponovnog početka s obavezom, a da još nije uspjela odrasti. Majka, koja je svojim najboljim namjerama od nje učinila bjegunca bez utjehe na mjestu na kojem ga biološki traži, činila je što god je mogla da se suzdrži, ali urođena želja za kontrolom svega je neki puta nadjačavala . Doletjele su mnoge sličice iz njenog života. Od roditelja mojih ili njenih, zajedničkih prijatelja, pa je na kraju i Krle nešto pričao. Njegov dio priče je rekao da je Mirna postala mudrac. Brbljava i ekstrovertna u duši, mislim da je ipak naučila vagati i taktizirati. Dalje ja samo konstruiram točke koje nisu izmjerene, nego nagađam gdje i kakve bi mogle biti. Podstanarstvo u kući, zajednički ulaz, obaveze oko djeteta. Besparica, stalna besparica. Bivši je neprijatelj, roditelji usplahireni i nisu od neke pomoći, a i daleko su. Povratak u rodno "selo" nije opcija, nije njen odabir. Voljna je žrtvovati sadašnjost za budućnost kakvu želi. I ona je imala više sreće nego pameti, jer malo je bilo vjerojatno da će ovako dobro "proći" kako joj se posrećilo sada. Trebale su joj te godine i trebalo joj je sve to što je prošla da bi naučila cijeniti skomnost, krotkost i blagost na muškarcu. Cijenim i da je pokušala sve što je mogla, njena djetinjastost sigurno nije stala dok se nije dovoljno puta uvjerila da ti slatki kolačići najčešće nisu čak ni kratkotrajno zadovoljstvo, nego tjedni ili mjeseci nervoze i nekoliko minuta nervoznog trljanja s pitanjem "što sutra?", ako bi do trljanja uopće i došlo. Ne spominje neke prave veze, što će značiti i da je zapravo bivši ostavio jači trag nego je smio. Možda čak prešućuje, kao neku svoju sramotu (takve su žene), koliko je to moglo biti bolno i ponižavajuće za nju. Ne sam kraj, ne lom kostiju i mlaćenje krhke Mirnice, nego sve ono jednoipolgodišnje mučenje. Eto je i onda, dijete joj spava u dnevnoj, gdje će i ona leći. Mirna pegla, proljeće je i topla je noć. Stoji kraj stola, flanelska dekica je podloga umjesto daske kakvu i nema gdje staviti. Od svega što treba provući pod vruće željezo, ona se prima velike bijele plahte, široko i visoko ju provlači zrakom gledajući se kako s njom odlazi uz vjetar uznesenja. Strese se, pogleda kroz prozor, uzdahne i upali radio. Bira desetine načina da zaboravi i bira ih dobro, prepušta se svojim obrambenim mehanizmima i činjenice zatrpava hrpama nonsensa, literaturom, površnim poznanstvima i više nego površnim vezama. Bira muškarce na poludistanci, ikone kojima će se moliti pred spavanje, možda nekada ih koristiti kao inspiraciju za jedini oblik fizičke spolnosti koji možeš s lakoćom izvesti u dječjem krevetiću. Nema druge, skočila je na njega pod maskom onog "jebi me" osmjeha tako svojstvenog permanento zagorjelim iskusnim ženama kada nađu ono nešto i dan je pravi. Bilo je pitanje dana. Snimila je ona njega odmah, tko je i kakav je. Znala je i od ranije po čuvenju da je čudak, da je propao, da je kvaziintelektualac s margine svega. Tog joj se istoga dana javio dugo lovljeni ostatak iz studentskih dana, njeno igranje s ispitivanjem vlastitog ranga privlačnosti. Uz dolazak na posao je preslušavala zapamćeno isprazno ćakulanje, prijedloge za neku vrstu zabavnog druženja. Ništa bolno ni uvredljivo, ništa ozbiljno ni konačno, ništa i ništa. U njegovom kabinetu je prekrižila ruke i gledala ga kako opet čita, razočarano zaključivši da taj ni za što nije zainteresiran nego samo za te proklete knjige. Nije podigao pogled, knjizi je rekao: "Ova uđe u *moj* kabinet bez kucanja, stane prekriženih ruku bez pozdrava, nije ni čudo da ju je onaj njen namlatio da je prespavala na traumi. Ona i jest hodajuća trauma. Knjigo moja, a ja se veselio ugodnom društvu, a vidiš kako ona mene..." Dalje je hroptao dok ga je ona uz kikot gušila, i stvari su krenule zdravim tokom. Pisat ću mami da mi svakako odnese odijelo na kemijsko. |
10.02.2005., četvrtak
|
U ruke mi je danas stigla, hladna, presavijena, neodređeno duga optužnica. Kasnije no što je trebala, ranije nego sam joj se nadao. Nisam ju još otvorio. Po dolasku u sobu, sjeo sam za stol i odložio ju na njega, odmarajući ruku na sukusu vrijednog rada državnog aparata i privatnih organizama. Još uvijek ju nisam pogledao, a mislim da i neću neko vrijeme. Nema žurbe, nigdje ne gori, čekat ću trenutak lucidnosti. Toliko su se prorijedili, da ni ne pišem više. Jučerašnje pismo majčino je pravi mali almanah događaja koji nisupotresli svijet osim moga. Jedno najavljeno vjenčanje i priložena pozivnica. Za tri mjeseca je i svi su sigurni da ću doći. Siguran sam i ja. Ako treba, iznebuha ću priznati krivicu da me puste na slobodu do odsluženja. Zaboravih, Čiča mi je objasnio po kojoj logici sam ja te sreće da me se ne pušta braniti sa slobode i dalje. Kaže, sudska praksa je takva da se iznimno velike štete smatraju dovoljnima za oprez, te da bi puštanje na slobodu osobe koja je osumnjičena za kriminal tako velikih razmjera dovelo do određene nervoze u javnosti. Smijao se, smijao se opet i ja. On nije odvjetnik nego psihijatar. Odgovaram da milijun kuna i nije neki novac u ovoj državi, pa čak da sam ih i u gotovini uzeo iz banke. Slaže se, dodaje da je sitni problem što ih je bilo oko dva milijuna, a i to da je odvjetništvo došlo do zaključka da je radi te pronevjere firma "ošla pod led" a svi radniciostalibez posla. Zajapurio sam se na to. Ja te navode nisam nikada vidio, a on mi, po prvi puta prijekorno, kaže da se obratim njegovom prethodniku za objašnjenje moje neupućenosti. Za dug prema njemu ostavljam jednu ispriku što ga nisam odmah pozvao. Shvatit će. Spajao sam se s njom, slovima okrenutim samima sebi, samo bijelina se vidjela izvana. Odagnavanje negativnihemocija, smirivanje tuge i bijesa, pomirba s neprijateljem. Opet se pitam, ludim li to? Dugo sam govorio da je najgore biti dovoljno lud da bi ludim uistinu bio, a nedovoljno da ti bude to svejedno. Dovoljno inteligentan da nazreš svoju beskonačnu mizernost, a nedovoljno mudar da se izdigneš iznad toga. Vječita intelektualna sredina, wannabe kao lijana o kojoj visim među drvećem. Možda se i planski krećem, ali plan sigurno nije moj. |
04.02.2005., petak
Strategija V
|
Zorić je postao dio mog života bez moje želje da to tako bude. Ne mogu reći da je bio posebno neugodan, prije bih rekao da je bio samo dosadan i ljigav. Kao muha koja ti se gadi a nemaš volje hvatati se u koštac s njom, čak ju puštaš da mili po tebi dok nije previše iritantna. Stvarni događaji se se u dobrij nekoliko mjeseci ili pola godine odvijali dalje od mojih očiju. Nagovijest mogućeg se javila pri otvaranju stečaja. Stečajac je bio nevješt u skrivanju laganja. Nešto nije bilo u redu s frktanjem na materijalno i moje kartice, očigledno je zapeo za tu robu i tu sam vidio neku neprincipijelnost. Roba je odvežena uz blagoslov glavnog, a glavni je namjestio stečajca da počisti njegove tragove. Sada stečajac kao preko mene istražuje gdje i zašto je nenaplaćena roba odvežena. Stečajac je bio običan kokošar tada, a čni se da je i sada isti.Još dok sam bio vani, sretao sam ga često. Gledao je u pod ili okretao glavu, a ja sam ga svaki puta sve napadnije i napadnije pozdravljao. Dogovaraju li se ti ljudi eksplicitnim izjavama namjere i plana ili se dogovaraju prešutno, možda dvosmislenim izjavama, ne bih znao reći, niti bi se time trebao i zamarati. Moja rekonstrukcija događaja je nedvojbeno netočna, ali po svojoj ulozi u mom životu vrlo ekvivalentna onoj stvarnoj. Zorić je taj. Interes nije samo njegov, ali on je mastermind. Imao je sve informacije, imao je najviše motiva, zna sve ljude i ima sve što mu je potrebno da bi zadovoljio svoje interese. Po uspostavljanju kontrole nad mojim slučajem ostavine, stupio je u kontekt s bivšim šefom i prodao nuzefekt svoga rada. Griješim dušu ako tvrdim da je i njega ucjenjivao, ali nije to pretpostavka koju treba olako škartirati. Nije mu uperio kratku cijev u sljepoošnicu, nije ga vezao na stolicu i prijetio mu djecom. Ucjene su u stvarnom životu ovakve kakve sam ja proživio i kakvu je možda i njegov prijatelj prošao. Bitna razlika je što on ima i voljan je dati, a ja nisam te nesreće da mi ima što oduzeti. Ucjenio ga je slično kao i mene, zaobilazeći situaciju u kojoj bi bio satjeran i priznao da on surađuje s ostalima iz ekipe raspoređenim na drugim mjestima. Naoko nikakva razlika, a u stvari je ogromna. U prvoj bi se verziji nastupa pred "strankom" on postavio kao prijetnja udruge malih obrtnika iz redova odvjetništva, pravosuđa i politike, u drugoj on baca krivicu na neimenovane lijene djelatnike i ublažava svoju stvarnu krivicu kao i njihovu. Njegova priča prolazi sve dok se ne ogoli kostur plana, ili prešutnog ili implicitnim izjavama definiranog (poluprešućenog), zajednička namjera manipuliranja ovlastima radi pljačke. Nije od njega tražio lovu, kao što nije ni od mene. Od mene je tražio da mu omogućim povoljno stjecanje nečga mog. To je vrijednost ista kao da je tražio novac, ali ne doživljavamo to tako i popustljiviji smo na takve zahtjeve. U pitanju je sigurno neka unovčiva protuusluga. Šef će se vremenom pojaviti kao nekakav svjedok negdje, u nekom naizgled nezanimljivom kaznenom postupku. Nekome će jednom biti alibi, a branitelj možda ni neće biti Zorić. Ne zato jer se želi distancirati radi svoje sigurnosti, nego jer on nema ozbiljnih slučajeva u kojima bi utržio veću uslugu. Predstavio je to kao pomoć u nevolji, i njega je zvao "prijatelju". Do gornjeg shvaćanja, morao sam zaboraviti na pojmove kao što su opće dobro i kućni odgoj. Morao sam se puno puta, s pogledom u dno gornjeg kreveta, uživljavati u duše ljudi kojiima ništa ne znači nekome uzeti mjesece života, a možda čak i život. Nisu oni od te sorte, neće oni nikome uzimati život. Prevelik je rizik, zataškavanje je preskupo, previše bi ljudi moralo biti uključeno jer mogla bi se dignuti veća prašina. |
03.02.2005., četvrtak
Sasvim običan dan
|
Sve se manje osvrćem na redovne aktivnosti i događnja. Kartanje, yamb, kartanje, šetnja, brijanje i sve ponovo. Ne vidim čemu svrha nabrajati događaje. Piše mi se o njihovom smislu, a to ne vidim u zadnje vrijeme. Debelom se rješava žalba na županijskom. Sve više vremena provodim u razgovoru s njim. U sebi ga nekada zovem Forrest Gump. Da nije bilo preokreta u načinu pristupa problemu, vjerojatno bi ovo bio jedan od valova pucanja. Vrijeme je užasno depresivno, hladno i sivo. Doživljaj sivog nega ili srebrne magle je predivan kao motiv na snimci, slici, plakatu, ali kao životno okružanje djeluje ubitačno. Još je mjeseca dana prošlo, a i to mora imati nekakav utjecaj, a sve zajedno nije bitno nepovoljno utjecalo na moje stanje. Jutros sam sjedio na krevetu čekajući da se ostali probude. Nije još bilo struje, vani mrak, jedina rasvjeta dolazi od narančastog uličnog svijetla. Spavaju i stražari. Možda sam mogao jednostavno zaboraviti na zidove i odšetati van. Da to mogu, vejrojatno ne bih nalazio smisla odlasku iz svoje sobe i stanja, nirvana bi bila tu gdje sam ja, gdje god to bilo i što god ja bilo. Pisma su počela pristizati u većem broju. Posjete su iznimno rijetke. Ne krivim ih, čekali su i po dvasata gledajući se i ogledavajući po čekaonici da bi razgovarali petnaest minuta s uhićenikom. Ne bih ni ja njima dolazio pod takvim uvjetima. Pri prvoj posjeti sam se rasplakao. Zbunjen, preplašen, neupoznat s takvim situacijama, samo sam ih pustio da idu. I stidio sam ih se, i ne samo to, nego ih i skrivao od čuvara i cimera, u panici da bi se nešto strašno moglo događati ako pokažem slabost pred sustanarima. Mamina reakcija je bila nešto drugačija, ona je ridala ko vol u trenutku dok postaje volom. Čudi me da joj srce nije puklo vidjevši na svoje oči da je njeno dijete zarobljeno. Sve vrijeme policijske obrade sam se skoncentrirao da se prisjetim svakog detalja, da pomognem rekonstrukciji događaja, osjećao to kao svoju građansku dužnost. U satima gubljanja slobode nisam znao što mi se sprema, jer predugo i prenaivno sam mjerio što se može sve dogoditi. Kontrast lišenja slobode prema ozbiljnosti koju sam pokazao dajući odmjerene, ne ishitrene činjenice došao me je živaca. Naravno da sam pukao. |
02.02.2005., srijeda
Ovo postaje zabavno
|
Sve veći udio posjeta ovoj stranici čine ljudi koji traže ... baš svašta. Kako je covjek trazio tovara Klinča selo, putokaz k mom blogu :D Google u misiji širenja lakih nota Netko i ovo traži, a nađe mene A čemu ovo????? |
01.02.2005., utorak
Strategija IV
|
Nije se iznenadio uopće, čak se smijao bez imalo snebivanja, kada sam mu rekao što ja mislim, zašto sam ovdje. Možda nekog drugog dana detaljnije zapišem o čemu se radilo, sada se prvi puta usudim zapisati koja je stvarno uloga Zorića, barem po mom viđenju. Mravac bezmozgni se "prirodno" ponaša, do što mu je veće mjere to moguće, u skladu s velikom vizijom sustava pravde, pa neće sijati optužbe tek tako, a "oni" imaju sustav govora koji zaobilazi otvoreno deklairanje njihovih interesa. Sjedio sam uz kavu, na teritoriju na koji inače zalaze ugledni građani, čekao već nekoga. Poznat otprije, čak smo si bili na "ti", uvalio se Zorić. Taj bi se smješkao i na pogrebu cjelokupne svoje obitelji, samo ako je trebalo nešto iščupati nekome iz ruku. Smješkao se uz pitanja i oslovljavanje s "prijatelju!". Pita me viđam li se s osobom s kojom sam radio do prije nekoliko mjeseci, iako je on njegov kum i svaki dan zajedno "jedu i piju". Znao sam da je gnjida, ne i koliko je gnjida. Znao sam da je gnjida dovoljno da znam da me želi nekako iskoristiti, ali nisam ga odjebao. A trebao sam, sada znam. Navlačio me na razgovor oko ostavine mog starog i kuće. Otvoreno je rekao da je kuća grozna, ali da je lokacija dobro. Načuo je da se to oteglo, pa ako mi treba pomoć samo da javim. Volio bih barem biti toliko nepošten da kažem da sam odbio njegovu pomoć, barem bih volio da mogu događaje tako iskriviti, da mogu reći barem da ju nisam ni prihvatio ni odbio. Istina je da sam zapravo neizravno prihvatio nekakavu pomoć koju on nije objasnio. Bilo je dovoljno to što ju nisam nedvojbeno odbio, on se već tog trena "uknjižio" na tu nekretninu. Vratio se danima kasnije, tobože svježe se raspitao i zove me na kavu, da mi ispriča što je doznao. Nije doznao ništa što nisam znao i ja, a niti je više od mene shvatio. Ponudio se da mi on to riješi, kao odvjetnik. Misli on da nemam ja tu neko kao pravo na cijelu kuću, misli on da bi ta plomba lako mogla preći u idealni udjel, a onda nikada nisam gazda. Pravio se da ne zna, a znao je dobro, da je plombu stavio daljnji član obitelji od rođenja posvađan s nama, glup i uporan čovjek. U gruntovnim pitanjima se iskazuje teritorijalnost naših malenih duša. Za komad zemlje ćemo se sjetiti svih mogućih prava i pogaziti sve obiteljske veze. Pokušao sam ga uljudno odbiti, izbjeći da mu kažem da on o pravu zna koliko i ja, samo što je gluplji i nepismeniji, i da mi njegove usluge ne trebaju pa čak i ako trebam na vješala. Negirao sam nevješto raniji načelni pristanak na nejgovu pomoć. Nisam se snašao, nisam rekao da je on ponudio tada pomoć, a ne odvjetničke usluge, iako samo svevišnji zna kako bi se onda situacija razvijala. Moguće da bi sve bilo i ružnije po mene. Tresao sam se. Ne podnosim sudare s tim svijetom, s "ljudima" koji znaju svoj cilj i podsjećaju me na "aliena", malo zubato čudovište koje će sijati svoja jaja u živo tkivo i širiti se po svaku cijenu, potpuno nehumano. Alien je oličenje realne opasnosti sraza s vanzemaljskim entitetima sposobnim za invazivno razmnožavanje, i nijeuopće previše fantastično. U suštini, to je organski oblik HDZ-a ranih devedesetih, o trećem reichu da i ne govorimo. Oni iskorištavaju našu krotkost, uguravaju nam se u živote koriteći naše instinktivno reagiranje na smješak i prijateljsku riječ, iako svjesno znamo da se iz te trgovine izvučemo ili izjebani ili nikako. Ovaj je pomalo atipičan primjer, jedan od onih koji će vjhečno raditi "na malo", jer mu to tako dobro ide. Ne, neće mu biti neugodno staviti kupljenu diplomu na zid, neće mu uopće biti neugodno što se cijeli grad smije njegovom neznanju i lupanju gluposti na raspravama; a on do te mjere lupeta gluposti, da mu se sprda čak i onaj koji živi od naplate šteta i stavio si čak kancelariju u hodnik Slavija osiguranja. Ne znam što bih radije, da nisam znao ništa o njemu pa da si mogu reći da sam ispao naivan, ili ovako, da znam da sam mogao shvatiti kuda to ide, ali nasjeo sam na šemu. Oni, naime, rade na taj način da sebi neizravno stvaraju sliku o sebi kao o morlanim ljudima. Obično mora postojati nekakav sustav za izglađivanje situacije prema samome sebi. Moraju nešto glumiti meni i sebi, razviju paralelni sustav sličan nekom normalnom, iako s potpuno okrenutim namjerama. Istovremeno on govori "prijatelju" i meni da bi me smekšao, i sebi, da bi se uvjeravao kako on prema meni nastupa lijepo i čini mi uslugu. Na toj drugoj kavi se, mislim, nepovratno definirala moja sudbina. |
Strategija III
|
Mrav vojnik nema od svoga života koristi kakve mi smatramo našom biološkom privilegijom i zadaćom: boriti se zaopstanak naših karakteristika na bojom polju protiv ostalog živog svijeta kao i naših suplemenika. Smijemo ubijati one koji se bitno drugačiji, u toj mjeri koja nam osigurava da će tih drugačijih sutra i dalje biti dovoljno da nam se okolina ne promijeni. Ne bi ni environmentalisti, ni zeleni, ni "napredni" željeli očuvati taj naš okoliš da glave njihovog i našeg potomstva ne ovise o tome i da nam nije ugodno vidjeti skladnu "prirodu". ...a meni nikada nije bilo jasno kako mogu reći da činimo nešto neprirodno, a mi smo dio te prirode pa čak i kada zveknemo atomsku usred oceana i ozračimo ribe tako da svijetle kroz stijenke konzervi. Priroda je sustav iz kojega se ne izlazi, što god mi činili, to je sve kao dapušemo u jedra brodice u kojoj sjedimo: zatvoreni sustav kretanja. Lastavice djeluju na okolinu jedući srviće, trošeći kisik, svijajući gnijezda itd. Mi svijamo betonska gnijezda, jedemo nešto slično crvićima i bacamo bombe jedni na druge, umjesto da lučimo mravlju kiselinu ili da nam rastu žalci iz zadaka. Čemu tolika briga za prirodu? Njoj je milijarda godina nebitna i evolucijom će stvoriti novu vrstu pametnih primata ili neće. Pokušala je s homo "sapiens" eksperimentom i očigledno joj ne ide kako treba. Pustit će nas da se poubijamo međusobno da bi druge, manje eksplozivno razvijajuće vrste dobile priliku. I čekat novu milijardu. Možda se nikada neće dogoditi novi inteligentan život u sustavu ove zvijezde, ali ima priroda milijarde drugih posudica za uzgoj života, a i to joj je svejedno jer život ili ne - njoj je isto to sve. "Moi", makovo zrnce koje drsko pluta u vakuumu univerzuma, pokušavam se izboriti za neka prava i želim provoditi nešto što bih obilježio kao pravdu, instinktivno reagirajući socijalno odgovorno kroz svoju uvrijeđenu taštinu i borbu za moralno postupanje prema mojoj sudbini. Moji testisi neće posijati moje replike po maternicama brojnih ženki, prije bi se dogodilo da sam ja jedan od mravaca koji ginu radi dobrobiti zajednice, da bi matica bila sigurna i sretna. U podjeli sudbina na topovsko meso i štab koji iz pozadine sigurno jede pohanu piletinu dok se po nama gruva iz haubica, moja je uloga negdje bliže ovim mjestima na kojima svako malo zemlja zine i proguta neku kuglu ili tijelo. Kao što mrav ne zna zašto danonoćno luta i donosi mrvice, tako ni ja ne znam zašto sam ispod namjere da sačuvam svoju kožu toliko kivan i toliko želim postaviti stvari na svoje mjesto, usmjeriti događaje i ljude u pravcu koji bi više nalikovao nedostižnom idealu sretnog svijeta slobodnih ljudi. Ili sam zapravo samo duboko uvrijeđen? Možda je smisao uvrijeđenosti upravo taj, da se mi povrijeđenih prava počnemo trzati, skakati, gristi i čupati nekome kosu, zabadati prste u oči? Možda je ta malodušnost baš jedna od karakteristika koja globalno ipak spriječava potpunu dominaciju njih hijena nad nama ovcama? Hijene bi provodile i većega zla, samo kada ovce pod velikim pritiskom ne bi činile iracionalne poteze samoubilačkog skakanja na hijene? I što sad? Prepustiti se, ponašati se u skladu s unutrašnjim čirom koji mi raste kroz cijelu utrobu, pa vikati na sav glas što mi se dogodilo, ili hladno i u tišini slagati kockice mozaika koji je izlaznica iz ovog zamka? Prvo ne smijem, drugo nisam sposoban. |