šećer, jaja, brašno, turpija
01.02.2005., utorak
Strategija IV
|
Nije se iznenadio uopće, čak se smijao bez imalo snebivanja, kada sam mu rekao što ja mislim, zašto sam ovdje. Možda nekog drugog dana detaljnije zapišem o čemu se radilo, sada se prvi puta usudim zapisati koja je stvarno uloga Zorića, barem po mom viđenju. Mravac bezmozgni se "prirodno" ponaša, do što mu je veće mjere to moguće, u skladu s velikom vizijom sustava pravde, pa neće sijati optužbe tek tako, a "oni" imaju sustav govora koji zaobilazi otvoreno deklairanje njihovih interesa. Sjedio sam uz kavu, na teritoriju na koji inače zalaze ugledni građani, čekao već nekoga. Poznat otprije, čak smo si bili na "ti", uvalio se Zorić. Taj bi se smješkao i na pogrebu cjelokupne svoje obitelji, samo ako je trebalo nešto iščupati nekome iz ruku. Smješkao se uz pitanja i oslovljavanje s "prijatelju!". Pita me viđam li se s osobom s kojom sam radio do prije nekoliko mjeseci, iako je on njegov kum i svaki dan zajedno "jedu i piju". Znao sam da je gnjida, ne i koliko je gnjida. Znao sam da je gnjida dovoljno da znam da me želi nekako iskoristiti, ali nisam ga odjebao. A trebao sam, sada znam. Navlačio me na razgovor oko ostavine mog starog i kuće. Otvoreno je rekao da je kuća grozna, ali da je lokacija dobro. Načuo je da se to oteglo, pa ako mi treba pomoć samo da javim. Volio bih barem biti toliko nepošten da kažem da sam odbio njegovu pomoć, barem bih volio da mogu događaje tako iskriviti, da mogu reći barem da ju nisam ni prihvatio ni odbio. Istina je da sam zapravo neizravno prihvatio nekakavu pomoć koju on nije objasnio. Bilo je dovoljno to što ju nisam nedvojbeno odbio, on se već tog trena "uknjižio" na tu nekretninu. Vratio se danima kasnije, tobože svježe se raspitao i zove me na kavu, da mi ispriča što je doznao. Nije doznao ništa što nisam znao i ja, a niti je više od mene shvatio. Ponudio se da mi on to riješi, kao odvjetnik. Misli on da nemam ja tu neko kao pravo na cijelu kuću, misli on da bi ta plomba lako mogla preći u idealni udjel, a onda nikada nisam gazda. Pravio se da ne zna, a znao je dobro, da je plombu stavio daljnji član obitelji od rođenja posvađan s nama, glup i uporan čovjek. U gruntovnim pitanjima se iskazuje teritorijalnost naših malenih duša. Za komad zemlje ćemo se sjetiti svih mogućih prava i pogaziti sve obiteljske veze. Pokušao sam ga uljudno odbiti, izbjeći da mu kažem da on o pravu zna koliko i ja, samo što je gluplji i nepismeniji, i da mi njegove usluge ne trebaju pa čak i ako trebam na vješala. Negirao sam nevješto raniji načelni pristanak na nejgovu pomoć. Nisam se snašao, nisam rekao da je on ponudio tada pomoć, a ne odvjetničke usluge, iako samo svevišnji zna kako bi se onda situacija razvijala. Moguće da bi sve bilo i ružnije po mene. Tresao sam se. Ne podnosim sudare s tim svijetom, s "ljudima" koji znaju svoj cilj i podsjećaju me na "aliena", malo zubato čudovište koje će sijati svoja jaja u živo tkivo i širiti se po svaku cijenu, potpuno nehumano. Alien je oličenje realne opasnosti sraza s vanzemaljskim entitetima sposobnim za invazivno razmnožavanje, i nijeuopće previše fantastično. U suštini, to je organski oblik HDZ-a ranih devedesetih, o trećem reichu da i ne govorimo. Oni iskorištavaju našu krotkost, uguravaju nam se u živote koriteći naše instinktivno reagiranje na smješak i prijateljsku riječ, iako svjesno znamo da se iz te trgovine izvučemo ili izjebani ili nikako. Ovaj je pomalo atipičan primjer, jedan od onih koji će vjhečno raditi "na malo", jer mu to tako dobro ide. Ne, neće mu biti neugodno staviti kupljenu diplomu na zid, neće mu uopće biti neugodno što se cijeli grad smije njegovom neznanju i lupanju gluposti na raspravama; a on do te mjere lupeta gluposti, da mu se sprda čak i onaj koji živi od naplate šteta i stavio si čak kancelariju u hodnik Slavija osiguranja. Ne znam što bih radije, da nisam znao ništa o njemu pa da si mogu reći da sam ispao naivan, ili ovako, da znam da sam mogao shvatiti kuda to ide, ali nasjeo sam na šemu. Oni, naime, rade na taj način da sebi neizravno stvaraju sliku o sebi kao o morlanim ljudima. Obično mora postojati nekakav sustav za izglađivanje situacije prema samome sebi. Moraju nešto glumiti meni i sebi, razviju paralelni sustav sličan nekom normalnom, iako s potpuno okrenutim namjerama. Istovremeno on govori "prijatelju" i meni da bi me smekšao, i sebi, da bi se uvjeravao kako on prema meni nastupa lijepo i čini mi uslugu. Na toj drugoj kavi se, mislim, nepovratno definirala moja sudbina. |