Provalio je iz njega očaj zbog neuvažavanja. Detalji priče nas ostavljaju ravnodušnima, jer ipak smo već svega vidjeli ovdje, dok je Pero neosjetljiv na velike priče, jedan od onih nemaštovitih za koje postoji samo neposredna akcija, a planiranje i kombiniranje su mu strani. Doslovno, njemu nedostaje neka daska u glavi, ili cijeli ostatak svijeta ima po jednu takvu viška.
Njemu nasuprot, ovaj drugi je stanovnik Maštosvijeta, idealiziranog kao da je umjesto slikovnica čitao neku brutalnu literaturu. Ne tvrdim, samo ga takvim vidim, a ako vidim dobro, onda je on potpuno nevin jer mu nitko još uvijek nije javio da ono tamo vani ima neka pravila ponašanja,a da ono što on nosi unutar sebe nije prava mjera potrebna za suradnju s onim vani. Volio bih vidjeti tog mahera koji bi mu to uspio objasniti. Otpor prema skidanju maski je kod njega presnažan, dok ne dotakne dno. Za njega bi moglo biti tješenje strpati ga u strogi zatvor i u sve muke koje uz njega idu, bojim se da mali mora dotaknuti samo dno najtegobnijeg doljnjeg sloja, da bi uvidio da su mu maske teret. Treba mu zorno prikazati gdje su ga dovele, onemogućiti mu drugi izlaz, osim da kaže sebi ono što ga ide, pa da krene ponovo.
Kada bih pisao neki drugi oblik, vratio bih se i obrisao prethodni pasus jer je iz mene govorilo nasilje kojem smo svi i ovdje izloženi. Ne, represija nije način ni u njegovom slučaju, to ja samo podliježem onome čime sam okružen, poprimam načine na koje ovi ljudi djeluju jedni na druge. U moj svijet je unijeto nešto čega ranije nije bilo, i volio bih da se niakda u nejmu nije našlo.
Ostaviti ću ga, neka stoji uspomena na dan kada sam počeo ozbiljno misliti da represija nešto nekada može riješiti.
Dobro osjećam podvojenost mojih misli, dok jedna, ova o represiji kao rješenju za maloga, leži kao podloga i osjećam ju kao ispravnu, druga, ona o pogrešnim poimanjima kao rezultatu okolnosti, stavlja znak negacije preko cijele doljnje i temeljne misli. I drugu doživljavam kao svoju, jednako kao i prvu, osjećam da je dio mene, ali vizualno, ona represivna se nalazi dublje u perspektivi a veličinom zauzima cijeli kadar. Sve druge se nalaze na njoj, manje su i ne tako stabilne.
Čiča nije uzimao u obzir ovakve probleme kada mi je pričao o partiji karata. Možda čak i dobijem odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru, možda dobijem sposobnosti za bolje snalaženje u kompetitivnom svijetu, ali dobijam i otklone od vlastite nekada prilično čiste svijesti.
Ovo su dani kada mi nedostaje moj stari, on bi shvatio da bi radije ostao kriv a zadržao svoj razum, nego da me oslobode deformiranoga. U nedostatku starog, mislim da je Krle jedina osoba koja bi mogla shvatiti o čemu ja to sada pričam.
Post je objavljen 23.02.2005. u 06:22 sati.