Vjenčanje kojem se nisam nadao. Vjerovao sam da će to funkcionirati, ali nisam mislio da će se oni čak i vjenčati. Čak nisam mislio ni da će porezni razlozi natjerati ih da opet stavljaju ruke u vatru u kojoj su se opekli. Oboje su donekle "iznad" banalnosti kao što je puki novac.
Mirnu znam "od kako znam za sebe". Moj prvi i jedini slučaj bebisitiranja, dok su njeni starci kartali s mojima. Mame protiv tata. Izlizanost svega vidljivoga, pastelno prašnjave boje, slaba svijetlost. Njen otac zapravo i nije kartao. Neobična je to bila situacija, kada bolje razmislim. Pamtim dobro sve detalje, zvukove, mirise, a pamtim da je on kartao. Inače nikada nije. Peti član društva, stari momak koji je osijedio mlad brinući se za tri malodobne sestre je uskakao umjesto njega vječnog kibicera. Trebalo je proći tridesetak godina da ovaj čas vidim značenje tih kombinacija.
Nisam trpio to malo derište, nije ni ona mene. Baš to kartanje je završeno rano jer je mala (... buahahahahahaha:) bila čisto nemoguća, a ja nisam pomagao da se situacija riješi. Nisu me više zaduživali za malo čudovište. Kada god bi odlučila, morala je okrenuti svijet a da bi zatim smireno slagala nekakve drvene objekte.
Do naših redovnih susreta smo prošli sve burne pfaze psihološkog razvoja i nisam ju trpio ni tada, pred kraj njenog faksa. Moja su oba odavno bila napuštena, mladi brak bez djece je bilo moje stanje. Bila je pred udajom, također. Sve već dogovoreno. Da mi je onda netko rekao da će se Mirna udati i *drugi* puta, sigurno ne bih vjerovao, a svakako ne bih vjerovao za koga će to biti udaja.
Subota je bio dan za tržnicu, nedjeljom za kuhanje juhe. Moj otac i njena majka su izlazili, dok je njen kuhao juhu, baš kao i moja mama. To je bio moj svijet, kao i njen i ni jednome to nije bilo čudno. Čak ni u doba kada smo počeli razgovarati kao ozbiljni i vrlo otvoreni ljudi, čak ni sada ne postavljamo pitanje realnosti naših tadašnjih poimanja. Nikada možda ni nećemo.
Ni sa svojih 12 ili 14 godina nisam nalazio u tom odnosu snaga puno čudnoga, a sa 16 godina je njena ne osobito zgodna mama bila jedna od teta u koje sam se pubertetski zagledavao i maštao kako bi bilo lijepo promrsiti te grudi. Danas mi je upravo nemoguće procijeniti da li je to već netko iz moje uže obitelji i činio. Prisjećam se zajedničkih susreta, stavljam ih kao voštane figure i ocrtavam im nijanse lica u glavi, nadajući se da ču svojim današnjim shvaćanjem otkriti što je to bilo između njih. Jednoga će mi dana moja majka, vjerujem, ispaliti što je bilo posrijedi, kao što je već puno puta u neočekivanim situacijama spustila glavu da me pogleda preko naočala i kaže nešto što ljudi ne mogu reći u samo jednoj rečenici, kao što ona može. Zavidio sam joj na toj sposobnosti, dugo misleći da sam neke svoje blistave trenutke doživio zahvaljujući očevom naslijeđu. Ipak, čini se da sam to naslijedio od oboje.
Svakako, ta su nedjeljna druženja morala izgledati kao prkošenje malograđanštini, ili je to bila izlika za ugodne trenutke u okruženju koje su si svi ljudi mogli priuštiti. Za druge vrste druženja nije nužna javnost. Naprotiv.
Tako je živjela ona, nedjelja bez majke, s ocem koji zna sve o mrkvici i juhici. Uspravan čovjek, zadubljen u svoj svijet i odgoj kćeri (mlađa je rođena neku godinu nakon spomenutog bebisitiranja i gubi joj se trag seljenjem u London), majka koja žari i pali naokolo.
Prizor s jedne posjete: svi smo kod njih, osim Mirnine majke. Od ulaska u stan, do prve svađe baš s Mirrnom, nije prošla ni minuta. Povod je nebitan. Nisu se shvatile od ranih dana i nisu se nikada shvatile. To će mi danas objasniti puno.
Njen prvi brak
Meni je bilo tada oko trideset, moj se brak ljuljao, a ona je živjela u euforiji. Obrazi su joj vrištili kada bi njen budući dolazio u društvo. I on je bio nešto mlađi od mene, mislim oko tri godine. Točno na polovici mojih i njenih godina, simpatičan dečko, ne osobito vrijedan ali vrlo zabavan i vedar. Moguće i plitak, pomalo sirov. Bio sam siguran da su se našle dvije praznoglave biljke i zagrlile za vijeke vjekova.
Zapravo, tada sam se možda više čudio njemu, jer nju nikada nisam doživljavao kao žensko biće, uvijek samo kao ludo derište nesposobno da se ponaša pristojno, onako kako su djevojčice mojega svijeta morale oponašati Sarah Key. Kada sam bio dečko, ona je ipak bila nezrela za svoje godine, a takva je i ostala do današnjeg dana. Naoko.
Priuštila si je luksuz udaje iz zaljubljenosti. Oba roditelja su se protivila. On potiho, ona preglasno. Ni jedno nije bilo u pravu tada, a kada je brak postao noćna mora i sveopća nesigurnost, nastojali su spriječiti razvod. Srećom, bila je dosljedno tvrdoglava i uspjela prekinuti nešto tada besmisleno.
Sama, s tek prohodalim djetetom, sudski rastavljena. Lom bedrene kosti i hematomi po licu mogu biti pogodan krunski dokaz koji ubrzava stvari. Kost je zarasla, a Mirna je ostala poluslobodna žena i izgubila se u velikom gradu. Nas suseljane je posjećivala za praznike.
Vjerovao sam da bi do ovoga moglo doći kada sam čuo da rade zajedno. Blajhana kokoš koja mi je predavala marksizam je bila praktična žena, otvorena i iskrena. Marksizam je predavala zdušno i napamet, a kulinarski i praktični savjeti su joj bolje išli. Ono što je dobro znala, to se odnosilo na lonce, sadržaje Praktične žene i Bazara, pletenje i kolače. U kontekstu socijalističkog morala nasuprot nekom već nemoralu zastala je, smotala kralježnicu oko lijeve ruke kojom se podbočila na prenisku katedru. Groteska od stava, velika guzica izbačena unazad a oči iskolačene prema dnu prostorije i sliku druga starog. Tako skoncentrirana na važnost svoje izjave, da je tijelom pod svaku cijenu morala demonstrirati njenu važnost, ne mareći za neugodu neobičnog položaja.
"Djeco, možete se upoznati s nekim na korzu ili kinu... Možete, znate, ići na izlete, pa zabavljati se po gradu i sve je to lijepo, ali statistike kažu da u urbanim sredinama ljudi najčešće upoznaju svog životnog druga na radnom mjestu. Vidite, tu se gledate svaki dan i ima najviše prilike da se upoznate i zbližite."
Moja osobna zbirka empirije i organoleptike i nije pokazala da je ona u pravu, ali vidio sam i dokaza njenoj teoriji u prilog, i bilo mi je jako drago kada sam čuo da Mirna od prvog počinje raditi u istoj školi u kojoj je "moj" Krle već pet ili šest godina.
"Moj" jer sam ja više bio njegov. Kada si se našao u Zagrebu, i kada si birao kojega ćeš od naših iseljenika u tuđini posjetiti, Krle je bio poseban izbor. Trebalo ga je naći, to pod prvo. Drugo, trebalo ga je preživjeti. A trebalo ga je i zaboraviti.
I on se oženio nit' sebi nit' svome. Moja generacija je generacija neuspješnih bračnih geliptera. Možda je tome krivica i alkohol kojega smo od osnovne škole trošili u nemilim količinama, možda život u idealima društva pravde lišenog mediokrioteta i cijelog niza daljnjih nedostataka koje smo vidjeli sami ili ih nam ih je netko od naših tadašnjih idola naturio. Idealizam nam je pojeo odnose sa ženama, osim Krletove. Njegov idealizam je pojeo ne samo odnos sa ženom, nego ju je cijelu progutao, sažvakao i ispljunuo.
Mučno ih je bilo gledati, a što sam i izbjegavao. Ni njega nisam gledao često, a kada sam ga gledao, vidio sam ga duplo. Trijezan je bio samo pred djecom, no ni to ne uvijek. Mislim da ju ni prije braka nije jebao, a u bračno vrijeme je to bila općepoznata činjenica.
Budućnost nas srednjoškolaca su najviše formirala dva nastavnika na zamjeni. Od svih onih silnih sati, na nas su najveći utjecaj imali ljudi koji su zamijenili redovne predavače na nekoliko tjedana. Prvi nas je podučio pravoj matematici, a drugi otvorio vrata u sintezu filozofije i običnog ljudskog uma. Krle je progutao obojicu, a drugog je i "skinuo" izgledom i ponašanjem, možda i unaprijedio. Postao je filozof i faca. Matematiku je ostavio nekim drugim klincima.
Predzadnji puta sam mu to i rekao, a on mi odgovorio:
-A, da. I ugradio sam neki dodatni ekstra turbo feature,
pokazujući gornjom stranom prstiju ruke na Ožujanera pred nama.
- A kako znaš da on nije bio alkos?
- A kako znaš da ja jesam alkos?
- A vidim.
- A, dobro. Nek' ti bude.
Raniji prizori sadrže Krleta zaraslog kao makija, bez podbratka, a općenito smrdljivog po menzama u kojima je kusao nekakve njegove čorbuljke. Pio je u ugostiteljskim objektima ranga buffeta SUBNOR-ovog šahovskog kluba, mlatio mladiće koji su s pravom tamo pripadali. Nekada i u simultanki. Tada je govorio da "večeras radi na veliko". Znajući da cuga ubija mozak i gledajući ga sada još uvijek sposobnog da me obori s nogu klikerom, ne mogu ne razmišljati kakav li je to kapacitet bio onda kada smo gubili dane.
Posrećilo mu se da je izdao tu svoju fatalnu knjigu, o malom, ali vlastitom trošku. Bez potpore titule autora, knjiga je bila osuđena na postizanje rekorda u neprodavanosti. Komadanje Ibsena, njegovog omiljenog, bio je udarac u potiljak njegovom braku.
Nitko od nas nije to čitao. Krle nam je objasnio što je to on pisao, ali nije nam se primilo. Možda je jednog dana napadnem i svladam.
A ona mala zmijica koja si je uhapsila intelektualca s namjerom da se s njim šepuri po rodnom Drnišu nije izdržala poraz i siktala je prijeteći da će ga ostaviti ne počne li raditi na svojoj karijeri scenariste. Ne vjerujem da su se sukobili, previše je mek bio za to. Pustio ju je, pustio da palaca jezikom dok nije odlučila provesti naum u djelo i napakostiti mu uskraćivanjem njenog tijela i duše. Koliko se time ožalostio, upitno je, ako znam da je taj tren kada se odlučilo presuditi o rastavi braka u njegovoj odsutnosti on držao noge na stolu, dok je u krilu ležala raspadnuta knjižica "novije" BiH novelete. Oženio se njenom voljom, razveden je njenom voljom. Ni u jednom slučaju nije mrnuo prstom.
Zapravo, moj je Krle jedno najobičnije dvorišno miješano pseto. Ljenčina koja se igrala sa svojim pretjerano sposobnim mozgom, toliko bolesno samouvjeren da mu nije bilo uopće do bilo kakve sigurnosti u životu. Ta je flegmatičnost, kao i konstantna blaga intoksikacija, vjerojatno bila uzrok njegove sposobnosti da se na kraju krajeva ipak nekako snađe. Fizičko propadanje ga nije smetalo, do seksa mu nikada nije ni bilo posebno stalo, tko li će znati da li je uopće i masturbirao ili je pomagao život nekoj kolegici koja je ostala asistentica na faksu, što god. Nije važno.
Naša se Mirna ovaj puta snašla umjesto njega i sebe zajedno. Dok je on bio društvo, ona mi je bila društvo roditeljskog kruga. Nepovezani svjetovi. Mirni uopće nije bilo važno, a njemu nije bilo poznato da sam im zajednički prijatelj, odnosno poznanik. Slutio sam što bi se moglo dogoditi kada ona dođe kao nova.
Kladim se da znam i tko je skočio na koga, vjerojatno pod nekim odmorom. Na Krleta se uvijek nalijepilo nešto bizarno ili mediokritetno. A mala je pokazala da se istrgla iz potonjeg prelaskom u svojevrsnu bizarnost.
Bez obzira što je nisam obožavao, moram joj priznati da je zdušno pokusala poparu koju si je pripremila i odrasla preko noći. Nije da je razmaženost ranije bila njena dominantna osobina, ali ipak je ostala samohrana majka, uzdrmana šokom prelaska iz jednog životnog plana u nesigurne vode ponovnog početka s obavezom, a da još nije uspjela odrasti. Majka, koja je svojim najboljim namjerama od nje učinila bjegunca bez utjehe na mjestu na kojem ga biološki traži, činila je što god je mogla da se suzdrži, ali urođena želja za kontrolom svega je neki puta nadjačavala .
Doletjele su mnoge sličice iz njenog života. Od roditelja mojih ili njenih, zajedničkih prijatelja, pa je na kraju i Krle nešto pričao. Njegov dio priče je rekao da je Mirna postala mudrac. Brbljava i ekstrovertna u duši, mislim da je ipak naučila vagati i taktizirati. Dalje ja samo konstruiram točke koje nisu izmjerene, nego nagađam gdje i kakve bi mogle biti.
Podstanarstvo u kući, zajednički ulaz, obaveze oko djeteta. Besparica, stalna besparica. Bivši je neprijatelj, roditelji usplahireni i nisu od neke pomoći, a i daleko su. Povratak u rodno "selo" nije opcija, nije njen odabir. Voljna je žrtvovati sadašnjost za budućnost kakvu želi. I ona je imala više sreće nego pameti, jer malo je bilo vjerojatno da će ovako dobro "proći" kako joj se posrećilo sada.
Trebale su joj te godine i trebalo joj je sve to što je prošla da bi naučila cijeniti skomnost, krotkost i blagost na muškarcu. Cijenim i da je pokušala sve što je mogla, njena djetinjastost sigurno nije stala dok se nije dovoljno puta uvjerila da ti slatki kolačići najčešće nisu čak ni kratkotrajno zadovoljstvo, nego tjedni ili mjeseci nervoze i nekoliko minuta nervoznog trljanja s pitanjem "što sutra?", ako bi do trljanja uopće i došlo. Ne spominje neke prave veze, što će značiti i da je zapravo bivši ostavio jači trag nego je smio. Možda čak prešućuje, kao neku svoju sramotu (takve su žene), koliko je to moglo biti bolno i ponižavajuće za nju. Ne sam kraj, ne lom kostiju i mlaćenje krhke Mirnice, nego sve ono jednoipolgodišnje mučenje.
Eto je i onda, dijete joj spava u dnevnoj, gdje će i ona leći. Mirna pegla, proljeće je i topla je noć. Stoji kraj stola, flanelska dekica je podloga umjesto daske kakvu i nema gdje staviti. Od svega što treba provući pod vruće željezo, ona se prima velike bijele plahte, široko i visoko ju provlači zrakom gledajući se kako s njom odlazi uz vjetar uznesenja. Strese se, pogleda kroz prozor, uzdahne i upali radio.
Bira desetine načina da zaboravi i bira ih dobro, prepušta se svojim obrambenim mehanizmima i činjenice zatrpava hrpama nonsensa, literaturom, površnim poznanstvima i više nego površnim vezama.
Bira muškarce na poludistanci, ikone kojima će se moliti pred spavanje, možda nekada ih koristiti kao inspiraciju za jedini oblik fizičke spolnosti koji možeš s lakoćom izvesti u dječjem krevetiću.
Nema druge, skočila je na njega pod maskom onog "jebi me" osmjeha tako svojstvenog permanento zagorjelim iskusnim ženama kada nađu ono nešto i dan je pravi. Bilo je pitanje dana. Snimila je ona njega odmah, tko je i kakav je. Znala je i od ranije po čuvenju da je čudak, da je propao, da je kvaziintelektualac s margine svega.
Tog joj se istoga dana javio dugo lovljeni ostatak iz studentskih dana, njeno igranje s ispitivanjem vlastitog ranga privlačnosti. Uz dolazak na posao je preslušavala zapamćeno isprazno ćakulanje, prijedloge za neku vrstu zabavnog druženja. Ništa bolno ni uvredljivo, ništa ozbiljno ni konačno, ništa i ništa. U njegovom kabinetu je prekrižila ruke i gledala ga kako opet čita, razočarano zaključivši da taj ni za što nije zainteresiran nego samo za te proklete knjige. Nije podigao pogled, knjizi je rekao:
"Ova uđe u *moj* kabinet bez kucanja, stane prekriženih ruku bez pozdrava, nije ni čudo da ju je onaj njen namlatio da je prespavala na traumi. Ona i jest hodajuća trauma. Knjigo moja, a ja se veselio ugodnom društvu, a vidiš kako ona mene..."
Dalje je hroptao dok ga je ona uz kikot gušila, i stvari su krenule zdravim tokom.
Pisat ću mami da mi svakako odnese odijelo na kemijsko.
Post je objavljen 12.02.2005. u 10:38 sati.