Mrav vojnik nema od svoga života koristi kakve mi smatramo našom biološkom privilegijom i zadaćom: boriti se zaopstanak naših karakteristika na bojom polju protiv ostalog živog svijeta kao i naših suplemenika. Smijemo ubijati one koji se bitno drugačiji, u toj mjeri koja nam osigurava da će tih drugačijih sutra i dalje biti dovoljno da nam se okolina ne promijeni. Ne bi ni environmentalisti, ni zeleni, ni "napredni" željeli očuvati taj naš okoliš da glave njihovog i našeg potomstva ne ovise o tome i da nam nije ugodno vidjeti skladnu "prirodu".
...a meni nikada nije bilo jasno kako mogu reći da činimo nešto neprirodno, a mi smo dio te prirode pa čak i kada zveknemo atomsku usred oceana i ozračimo ribe tako da svijetle kroz stijenke konzervi. Priroda je sustav iz kojega se ne izlazi, što god mi činili, to je sve kao dapušemo u jedra brodice u kojoj sjedimo: zatvoreni sustav kretanja. Lastavice djeluju na okolinu jedući srviće, trošeći kisik, svijajući gnijezda itd. Mi svijamo betonska gnijezda, jedemo nešto slično crvićima i bacamo bombe jedni na druge, umjesto da lučimo mravlju kiselinu ili da nam rastu žalci iz zadaka. Čemu tolika briga za prirodu? Njoj je milijarda godina nebitna i evolucijom će stvoriti novu vrstu pametnih primata ili neće. Pokušala je s homo "sapiens" eksperimentom i očigledno joj ne ide kako treba. Pustit će nas da se poubijamo međusobno da bi druge, manje eksplozivno razvijajuće vrste dobile priliku. I čekat novu milijardu. Možda se nikada neće dogoditi novi inteligentan život u sustavu ove zvijezde, ali ima priroda milijarde drugih posudica za uzgoj života, a i to joj je svejedno jer život ili ne - njoj je isto to sve.
"Moi", makovo zrnce koje drsko pluta u vakuumu univerzuma, pokušavam se izboriti za neka prava i želim provoditi nešto što bih obilježio kao pravdu, instinktivno reagirajući socijalno odgovorno kroz svoju uvrijeđenu taštinu i borbu za moralno postupanje prema mojoj sudbini. Moji testisi neće posijati moje replike po maternicama brojnih ženki, prije bi se dogodilo da sam ja jedan od mravaca koji ginu radi dobrobiti zajednice, da bi matica bila sigurna i sretna. U podjeli sudbina na topovsko meso i štab koji iz pozadine sigurno jede pohanu piletinu dok se po nama gruva iz haubica, moja je uloga negdje bliže ovim mjestima na kojima svako malo zemlja zine i proguta neku kuglu ili tijelo. Kao što mrav ne zna zašto danonoćno luta i donosi mrvice, tako ni ja ne znam zašto sam ispod namjere da sačuvam svoju kožu toliko kivan i toliko želim postaviti stvari na svoje mjesto, usmjeriti događaje i ljude u pravcu koji bi više nalikovao nedostižnom idealu sretnog svijeta slobodnih ljudi.
Ili sam zapravo samo duboko uvrijeđen? Možda je smisao uvrijeđenosti upravo taj, da se mi povrijeđenih prava počnemo trzati, skakati, gristi i čupati nekome kosu, zabadati prste u oči? Možda je ta malodušnost baš jedna od karakteristika koja globalno ipak spriječava potpunu dominaciju njih hijena nad nama ovcama? Hijene bi provodile i većega zla, samo kada ovce pod velikim pritiskom ne bi činile iracionalne poteze samoubilačkog skakanja na hijene?
I što sad? Prepustiti se, ponašati se u skladu s unutrašnjim čirom koji mi raste kroz cijelu utrobu, pa vikati na sav glas što mi se dogodilo, ili hladno i u tišini slagati kockice mozaika koji je izlaznica iz ovog zamka? Prvo ne smijem, drugo nisam sposoban.
Post je objavljen 01.02.2005. u 06:31 sati.