šećer, jaja, brašno, turpija
03.02.2005., četvrtak
Sasvim običan dan
|
Sve se manje osvrćem na redovne aktivnosti i događnja. Kartanje, yamb, kartanje, šetnja, brijanje i sve ponovo. Ne vidim čemu svrha nabrajati događaje. Piše mi se o njihovom smislu, a to ne vidim u zadnje vrijeme. Debelom se rješava žalba na županijskom. Sve više vremena provodim u razgovoru s njim. U sebi ga nekada zovem Forrest Gump. Da nije bilo preokreta u načinu pristupa problemu, vjerojatno bi ovo bio jedan od valova pucanja. Vrijeme je užasno depresivno, hladno i sivo. Doživljaj sivog nega ili srebrne magle je predivan kao motiv na snimci, slici, plakatu, ali kao životno okružanje djeluje ubitačno. Još je mjeseca dana prošlo, a i to mora imati nekakav utjecaj, a sve zajedno nije bitno nepovoljno utjecalo na moje stanje. Jutros sam sjedio na krevetu čekajući da se ostali probude. Nije još bilo struje, vani mrak, jedina rasvjeta dolazi od narančastog uličnog svijetla. Spavaju i stražari. Možda sam mogao jednostavno zaboraviti na zidove i odšetati van. Da to mogu, vejrojatno ne bih nalazio smisla odlasku iz svoje sobe i stanja, nirvana bi bila tu gdje sam ja, gdje god to bilo i što god ja bilo. Pisma su počela pristizati u većem broju. Posjete su iznimno rijetke. Ne krivim ih, čekali su i po dvasata gledajući se i ogledavajući po čekaonici da bi razgovarali petnaest minuta s uhićenikom. Ne bih ni ja njima dolazio pod takvim uvjetima. Pri prvoj posjeti sam se rasplakao. Zbunjen, preplašen, neupoznat s takvim situacijama, samo sam ih pustio da idu. I stidio sam ih se, i ne samo to, nego ih i skrivao od čuvara i cimera, u panici da bi se nešto strašno moglo događati ako pokažem slabost pred sustanarima. Mamina reakcija je bila nešto drugačija, ona je ridala ko vol u trenutku dok postaje volom. Čudi me da joj srce nije puklo vidjevši na svoje oči da je njeno dijete zarobljeno. Sve vrijeme policijske obrade sam se skoncentrirao da se prisjetim svakog detalja, da pomognem rekonstrukciji događaja, osjećao to kao svoju građansku dužnost. U satima gubljanja slobode nisam znao što mi se sprema, jer predugo i prenaivno sam mjerio što se može sve dogoditi. Kontrast lišenja slobode prema ozbiljnosti koju sam pokazao dajući odmjerene, ne ishitrene činjenice došao me je živaca. Naravno da sam pukao. |