Zorić je postao dio mog života bez moje želje da to tako bude. Ne mogu reći da je bio posebno neugodan, prije bih rekao da je bio samo dosadan i ljigav. Kao muha koja ti se gadi a nemaš volje hvatati se u koštac s njom, čak ju puštaš da mili po tebi dok nije previše iritantna.
Stvarni događaji se se u dobrij nekoliko mjeseci ili pola godine odvijali dalje od mojih očiju. Nagovijest mogućeg se javila pri otvaranju stečaja. Stečajac je bio nevješt u skrivanju laganja. Nešto nije bilo u redu s frktanjem na materijalno i moje kartice, očigledno je zapeo za tu robu i tu sam vidio neku neprincipijelnost. Roba je odvežena uz blagoslov glavnog, a glavni je namjestio stečajca da počisti njegove tragove. Sada stečajac kao preko mene istražuje gdje i zašto je nenaplaćena roba odvežena. Stečajac je bio običan kokošar tada, a čni se da je i sada isti.Još dok sam bio vani, sretao sam ga često. Gledao je u pod ili okretao glavu, a ja sam ga svaki puta sve napadnije i napadnije pozdravljao.
Dogovaraju li se ti ljudi eksplicitnim izjavama namjere i plana ili se dogovaraju prešutno, možda dvosmislenim izjavama, ne bih znao reći, niti bi se time trebao i zamarati. Moja rekonstrukcija događaja je nedvojbeno netočna, ali po svojoj ulozi u mom životu vrlo ekvivalentna onoj stvarnoj.
Zorić je taj. Interes nije samo njegov, ali on je mastermind. Imao je sve informacije, imao je najviše motiva, zna sve ljude i ima sve što mu je potrebno da bi zadovoljio svoje interese.
Po uspostavljanju kontrole nad mojim slučajem ostavine, stupio je u kontekt s bivšim šefom i prodao nuzefekt svoga rada.
Griješim dušu ako tvrdim da je i njega ucjenjivao, ali nije to pretpostavka koju treba olako škartirati. Nije mu uperio kratku cijev u sljepoošnicu, nije ga vezao na stolicu i prijetio mu djecom. Ucjene su u stvarnom životu ovakve kakve sam ja proživio i kakvu je možda i njegov prijatelj prošao. Bitna razlika je što on ima i voljan je dati, a ja nisam te nesreće da mi ima što oduzeti. Ucjenio ga je slično kao i mene, zaobilazeći situaciju u kojoj bi bio satjeran i priznao da on surađuje s ostalima iz ekipe raspoređenim na drugim mjestima. Naoko nikakva razlika, a u stvari je ogromna. U prvoj bi se verziji nastupa pred "strankom" on postavio kao prijetnja udruge malih obrtnika iz redova odvjetništva, pravosuđa i politike, u drugoj on baca krivicu na neimenovane lijene djelatnike i ublažava svoju stvarnu krivicu kao i njihovu. Njegova priča prolazi sve dok se ne ogoli kostur plana, ili prešutnog ili implicitnim izjavama definiranog (poluprešućenog), zajednička namjera manipuliranja ovlastima radi pljačke.
Nije od njega tražio lovu, kao što nije ni od mene. Od mene je tražio da mu omogućim povoljno stjecanje nečga mog. To je vrijednost ista kao da je tražio novac, ali ne doživljavamo to tako i popustljiviji smo na takve zahtjeve. U pitanju je sigurno neka unovčiva protuusluga. Šef će se vremenom pojaviti kao nekakav svjedok negdje, u nekom naizgled nezanimljivom kaznenom postupku. Nekome će jednom biti alibi, a branitelj možda ni neće biti Zorić. Ne zato jer se želi distancirati radi svoje sigurnosti, nego jer on nema ozbiljnih slučajeva u kojima bi utržio veću uslugu. Predstavio je to kao pomoć u nevolji, i njega je zvao "prijatelju".
Do gornjeg shvaćanja, morao sam zaboraviti na pojmove kao što su opće dobro i kućni odgoj. Morao sam se puno puta, s pogledom u dno gornjeg kreveta, uživljavati u duše ljudi kojiima ništa ne znači nekome uzeti mjesece života, a možda čak i život.
Nisu oni od te sorte, neće oni nikome uzimati život. Prevelik je rizik, zataškavanje je preskupo, previše bi ljudi moralo biti uključeno jer mogla bi se dignuti veća prašina.
Post je objavljen 04.02.2005. u 21:36 sati.