U ruke mi je danas stigla, hladna, presavijena, neodređeno duga optužnica. Kasnije no što je trebala, ranije nego sam joj se nadao. Nisam ju još otvorio. Po dolasku u sobu, sjeo sam za stol i odložio ju na njega, odmarajući ruku na sukusu vrijednog rada državnog aparata i privatnih organizama. Još uvijek ju nisam pogledao, a mislim da i neću neko vrijeme. Nema žurbe, nigdje ne gori, čekat ću trenutak lucidnosti. Toliko su se prorijedili, da ni ne pišem više.
Jučerašnje pismo majčino je pravi mali almanah događaja koji nisupotresli svijet osim moga. Jedno najavljeno vjenčanje i priložena pozivnica. Za tri mjeseca je i svi su sigurni da ću doći. Siguran sam i ja. Ako treba, iznebuha ću priznati krivicu da me puste na slobodu do odsluženja.
Zaboravih, Čiča mi je objasnio po kojoj logici sam ja te sreće da me se ne pušta braniti sa slobode i dalje. Kaže, sudska praksa je takva da se iznimno velike štete smatraju dovoljnima za oprez, te da bi puštanje na slobodu osobe koja je osumnjičena za kriminal tako velikih razmjera dovelo do određene nervoze u javnosti. Smijao se, smijao se opet i ja. On nije odvjetnik nego psihijatar. Odgovaram da milijun kuna i nije neki novac u ovoj državi, pa čak da sam ih i u gotovini uzeo iz banke. Slaže se, dodaje da je sitni problem što ih je bilo oko dva milijuna, a i to da je odvjetništvo došlo do zaključka da je radi te pronevjere firma "ošla pod led" a svi radniciostalibez posla. Zajapurio sam se na to. Ja te navode nisam nikada vidio, a on mi, po prvi puta prijekorno, kaže da se obratim njegovom prethodniku za objašnjenje moje neupućenosti.
Za dug prema njemu ostavljam jednu ispriku što ga nisam odmah pozvao. Shvatit će.
Spajao sam se s njom, slovima okrenutim samima sebi, samo bijelina se vidjela izvana. Odagnavanje negativnihemocija, smirivanje tuge i bijesa, pomirba s neprijateljem. Opet se pitam, ludim li to? Dugo sam govorio da je najgore biti dovoljno lud da bi ludim uistinu bio, a nedovoljno da ti bude to svejedno. Dovoljno inteligentan da nazreš svoju beskonačnu mizernost, a nedovoljno mudar da se izdigneš iznad toga. Vječita intelektualna sredina, wannabe kao lijana o kojoj visim među drvećem. Možda se i planski krećem, ali plan sigurno nije moj.
Post je objavljen 10.02.2005. u 22:10 sati.