Neki jeziv je osjećaj u zraku. Debeli je sve nervozniji. Na šetnji smo se odvojili od ove dvojice i potvrdili da smo obojica oprezni i uplašeni. Petar je potpuno malouman, ne računa uopće s bilo kakvim posljedicama, pa stražari, pravo i kazna njemu ne znače ništa, a niti mu činjenica da je lišen slobode ne znači puno. Predugo je sve bilo prenormalno, previše je nalikovalo karanteni ili stacionaru. Krv i bol su ušli u našu malu sobicu i sve je prepuno teških mirisa nervoze i straha.
Na dvorištu mi prišao stražar, oslovio me s «gospodine» i rođenim imenom, i blisko i s poštovanjem. Nosi mi poruku od Đerđa. Nije u mogućnosti primiti me danas, ali svakako da se obratim šefu smjene ako bude bilo kakvih teškoća. Pretpostavlja zbog kojih je razloga zatražen razgovor s njim, pa mi odmah poručuje da intenzivno rade na razmještaju, te očekuje da će već u ponedjeljak biti slobodan neki meni adekvatniji smještaj. Primivši poruku, obradio sam novine s Debelim. Obojica pretpostavljamo, ne bez tuge, da je našem druženju došao kraj. Kada bih mogao birati, poveo bi Debelog sa sobom, ali tko će ga znati sada, kako se to može izvesti. Toplo se nadam tom razgovoru. Nadam se da će se pojaviti neko rješenje.
Post je objavljen 18.02.2005. u 13:13 sati.