Kockavica

nedjelja, 11.01.2026.

Kvočke

Umotana sam u crvenu dekicu,
pijem crveno vino.

Tišina i mir.

Nakon duugog jutra
i dugog prijepodneva,
i dugog podneva,
kao čudo,
zatišje
prije novog naleta bure.

Bili smo na kavi poslije mise.

Četri curke jedna drugoj do nosa,
paze jedna na drugu,
istražuju birc.

I dvije majke,
koje vode jednu kratku razmjenu riječi.

Ne može se to nazvati razgovorom,
a kratku jer bi u normalnim uvjetima
trajala svega par minuta,
a ovako je trajala sat vremena.

Prekinuta desetak puta,
držanjem čaše,
dodavanjem maramica,
brisanjem prolivenog,
tješenjem,
odgovaranjem na pitanja,
slušanjem važnog za reć,
podizanjem s poda,
korigiranjem neprihvatljivog ponašanja...

Revijalni ton majčinstva.

Dotle su muževi,
braća,
razgovarali o popravku auta,
dijelovima,
cijenama,
majstorima.

U svom filmu,
važni,
kao odvojeni staklenim zidom.
VIP

Sve u svemu,
nismo bili na istoj kavi,
makar sjedili jedni do drugih.

A i to "sjedili"
je uvjetno rečeno,
jer smo se nas dvije ustale,
svaka,
bar desetak puta.

Bilo mi je lijepo.

Lijepo je imati drugu majku,
drugo krilo,
drugi par očiju,
drugi par ruku,
u kontroliranju rastegnutih granica
nekontroliranog kaosa
dok se entropija naslađuje,
i smješka
i frkće od zadovoljstva.

Razumijevanje bez riječi,
rješavanje kao usput,
hvatanje čaša u hodu,
skidanje i odjevanje,
imanje na oku,
držanje za ruku,
kao uhodani tim,
podmazano i glatko.

Ostalim gostima birca
možda smo smetali,
možda smo ih razonodili.

Uvijek ima onih kojima svaka dlaka smeta,
kao i onih koji razumiju,
koje veseli graja dječje nesputanosti.

Ali mi ni nemamo vremena,
odnosno kapaciteta,
misaonog,
moždanog prostora,
misliti o tome što drugi misle.

Mi dižemo lizalice s poda,
peremo ručice,
hranimo,
pojimo,
čuvamo,
odgajamo.

Mi smo kvočke,
i vidimo samo svoje piliće.

I u konačnici,
ne moramo popraviti te aute,
mi samo moramo ljubiti.

11.01.2026. u 14:53 • 11 Komentara • Print • #

petak, 02.01.2026.

Okupana suncem

Jutros je nebo bilo šareno.

Držim mlađu na prozoru.
- Gle! netko je obojao nebo!
- Ja sam to.
kaže ona meni.

-Ti si pošarala nebo?
- Da.

Jutros sam sjedila na kauču.
Bez knjige,
bez mobitela,
sama,
u tišini.

Kroz uski procjep
izmeđ zgrada,
i kroz dvije sobe,
sunce je došlo do mene,
do tog jednog jedinog
mjesta na kauču.

Petnaest minuta,
čiste prisutnosti,
okupana milošću.

Za mene nova godina počinje u rujnu.
Ovaj datumski prijelaz ništa ne znači.

Ipak donosim odluke,
jer ih uvijek donosim kad imam novi period u životu,
kad osjetim da je vrijeme za nove zalete,
kad sam dio tereta odložila
pa si mogu natovariti drugi,
kad mi Život dopusti malo disati,
pa grabim halapljivo prije nego me opet stisne,
i zagnjuri pod vodu.

Kažu da postoji sveti prozor u ženinu životu.
Kratki period kad su djeca ni prevelika ni premala,
kad su roditelji još dovoljno zdravi,
kad joj je život taman toliko posložen
da može imati malo mira za sebe.

Međutim,
ja ga neću doživjeti,
jer sam prekasno imala djecu,
jer sam tri godine bila u brakorazvodnoj krizi,
jer nosim posljedice davnih odluka
o izboru mjesta življenja,
jer su mi dugo drugi krojili dane.

Sad mi je mlađa još uvijek zahtjevna i mala,
starci nagriženi i u sve većoj potrebi,
a stambeno odvajanje tek u realnom planu.

Ali zato postoje sveti prozori u danu ženinog života.
Kad okupana suncem,
zahvaljuje na milosti,
i sve je dobro,
sve je moguće,
vrijeme stoji,
i ona diše.

Vječnost.

02.01.2026. u 08:16 • 7 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2026
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Kockavica

nedjelja, 11.01.2026.

Kvočke

petak, 02.01.2026.

Okupana suncem

Opis bloga

Linkovi