Umotana sam u crvenu dekicu,
pijem crveno vino.
Tišina i mir.
Nakon duugog jutra
i dugog prijepodneva,
i dugog podneva,
kao čudo,
zatišje
prije novog naleta bure.
Bili smo na kavi poslije mise.
Četri curke jedna drugoj do nosa,
paze jedna na drugu,
istražuju birc.
I dvije majke,
koje vode jednu kratku razmjenu riječi.
Ne može se to nazvati razgovorom,
a kratku jer bi u normalnim uvjetima
trajala svega par minuta,
a ovako je trajala sat vremena.
Prekinuta desetak puta,
držanjem čaše,
dodavanjem maramica,
brisanjem prolivenog,
tješenjem,
odgovaranjem na pitanja,
slušanjem važnog za reć,
podizanjem s poda,
korigiranjem neprihvatljivog ponašanja...
Revijalni ton majčinstva.
Dotle su muževi,
braća,
razgovarali o popravku auta,
dijelovima,
cijenama,
majstorima.
U svom filmu,
važni,
kao odvojeni staklenim zidom.
VIP
Sve u svemu,
nismo bili na istoj kavi,
makar sjedili jedni do drugih.
A i to "sjedili"
je uvjetno rečeno,
jer smo se nas dvije ustale,
svaka,
bar desetak puta.
Bilo mi je lijepo.
Lijepo je imati drugu majku,
drugo krilo,
drugi par očiju,
drugi par ruku,
u kontroliranju rastegnutih granica
nekontroliranog kaosa
dok se entropija naslađuje,
i smješka
i frkće od zadovoljstva.
Razumijevanje bez riječi,
rješavanje kao usput,
hvatanje čaša u hodu,
skidanje i odjevanje,
imanje na oku,
držanje za ruku,
kao uhodani tim,
podmazano i glatko.
Ostalim gostima birca
možda smo smetali,
možda smo ih razonodili.
Uvijek ima onih kojima svaka dlaka smeta,
kao i onih koji razumiju,
koje veseli graja dječje nesputanosti.
Ali mi ni nemamo vremena,
odnosno kapaciteta,
misaonog,
moždanog prostora,
misliti o tome što drugi misle.
Mi dižemo lizalice s poda,
peremo ručice,
hranimo,
pojimo,
čuvamo,
odgajamo.
Mi smo kvočke,
i vidimo samo svoje piliće.
I u konačnici,
ne moramo popraviti te aute,
mi samo moramo ljubiti.
Post je objavljen 11.01.2026. u 14:53 sati.