Jutros je nebo bilo šareno.
Držim mlađu na prozoru.
- Gle! netko je obojao nebo!
- Ja sam to.
kaže ona meni.
-Ti si pošarala nebo?
- Da.
Jutros sam sjedila na kauču.
Bez knjige,
bez mobitela,
sama,
u tišini.
Kroz uski procjep
izmeđ zgrada,
i kroz dvije sobe,
sunce je došlo do mene,
do tog jednog jedinog
mjesta na kauču.
Petnaest minuta,
čiste prisutnosti,
okupana milošću.
Za mene nova godina počinje u rujnu.
Ovaj datumski prijelaz ništa ne znači.
Ipak donosim odluke,
jer ih uvijek donosim kad imam novi period u životu,
kad osjetim da je vrijeme za nove zalete,
kad sam dio tereta odložila
pa si mogu natovariti drugi,
kad mi Život dopusti malo disati,
pa grabim halapljivo prije nego me opet stisne,
i zagnjuri pod vodu.
Kažu da postoji sveti prozor u ženinu životu.
Kratki period kad su djeca ni prevelika ni premala,
kad su roditelji još dovoljno zdravi,
kad joj je život taman toliko posložen
da može imati malo mira za sebe.
Međutim,
ja ga neću doživjeti,
jer sam prekasno imala djecu,
jer sam tri godine bila u brakorazvodnoj krizi,
jer nosim posljedice davnih odluka
o izboru mjesta življenja,
jer su mi dugo drugi krojili dane.
Sad mi je mlađa još uvijek zahtjevna i mala,
starci nagriženi i u sve većoj potrebi,
a stambeno odvajanje tek u realnom planu.
Ali zato postoje sveti prozori u danu ženinog života.
Kad okupana suncem,
zahvaljuje na milosti,
i sve je dobro,
sve je moguće,
vrijeme stoji,
i ona diše.
Vječnost.
Post je objavljen 02.01.2026. u 08:16 sati.