- Mama ja bi papati.
šapuće moje malo u mraku spavaće sobe.
Odbijam ju čuti,
šutim,
glumim da spavam,
možda odustane.
- Mama, ja bi papati.
tiho ponavlja moje malo u mraku spavaće sobe.
Moje misli jure...
... jela si prije pola sata,
zdjelicu juhe sa mrkvicom i kuhanom piletinom,
piškila si,
obukla sam te,
u vreći si,
nema šanse da se sada ustanem
i opet ponavljam cijeli postupak!
Umorna sam ko pas,
dva zadnja sata jedva držim oči otvorene!
Neću,
neću se ustati!
- Papala si. - kažem tiho.
- Mama, ja bi papati.
poput molitve kaže moje malo u mraku spavaće sobe.
Kaže to nježno i uvjereno,
s potpunim povjerenjem,
bez naznake,
ma ni daška
ni najmanje sjenke sumnje,
potpuno izložena,
čista.
"Možda nisam dobro izgovorila,
ali to su te riječi,
točne su,
a mama uvijek čuje,
znam,
to je moja mama,
i ona me čuje."
Čitam njene misli.
- Ti bi papala?
konačno pitam.
- Da. - kratko i veselo.
Palim svjetlo,
a ona me gleda sjedeći
ozarena,
poput najslađeg bombona,
budna ko dan.
Izvlačim ju iz vreće,
odlazimo u kuhinju,
vadim kruh i maslac,
i ona jede,
stvarno jede.
Moje sretno dijete.
Post je objavljen 14.01.2026. u 11:35 sati.