Krckanje leda u čaši.
Kupila joj je dudu.
Ovdje zamislite sočnu psovku.
Neku koju osobno uopće ne znam.
Kočijašku.
Molim.
Ketonal.
Ništa.
Voltaren gel.
Slabo.
Vermut.
To je ionako za dušu.
Idući je normabel.
Dudu!
Četverogodišnjem djetetu koje nikad nije imalo dudu.
Zamislite još jednu.
Al neku drugu.
Varijacija.
Samo neka dobro leži na jeziku.
Toči!
Za dušu.
Prihvaćam savjete,
sve do jednog.
Napravila sam neki glupi potez,
više ne gledam ni lijevo ni desno,
sad ne samo da sam pravocrtna,
nego štoviše podogledajuća.
Eh, da sam bar naglo pogled bacila
za frajerom nekim,
ali nisam napravila ništa,
točnije nemam pojma što sam napravila.
Dišem kao u ljubavnom zanosu,
sva u grču stenjem...
Hoću kiropraktičara,
akupunkturu,
voltaren mast,
daj šta daš!
Crna rupa,
pravokutna i glupa,
svijetli kao krijesnica,
kroz svoju umjetničku rit.
Umjetnost je u oku promatrača,
ili je to bila ljepota,
a raspoloženje je u oku umjetnosti,
ne... neće biti,
pobrkala sam lončiće.
Umjetnost je čežnja ljubavi za samom sobom.
A i to sam vjerojatno nekom ukrala.
Ubila sam kamen kamenom.
Crn, ljuskav, s mirisom nafte,
pucao je pravilno,
odviše pravilno,
odviše matematički.
Iskoristila sam ga samog protiv sebe,
onda kad je već bio na dnu,
napukao, slomljene srži.
Možda je djelo industrijskog čovjeka,
ostatak, otpad, odbačen višak.
Majka i dijete.
Odiseja u svemiru.
Koljena razbijena,
baš kao što su moja uvijek bila,
a kosa duga, duga i plava,
kakva moja nikad bila nije.
Nokti s ostatcima crvenog laka,
potkušulja na bijele zvjezdice.
I ručica što uvijek,
ali baš uvijek,
kopa po mojoj koži,
i zavlači se u moj rukav,
prisvajajući me cijelu.
"Prva varijanta,
fiksirana u žurbi
da bi se trekst što prije zapalio,
ostaje jedina.
Slobodu da je odložiš
na nekoliko godina,
da zaboraviš na nju,
a onda da ju svježim,
kritičkim očima prečistiš,
ne možeš sebi dozvoliti.
...
Čim nam je loše
- mi se Boga ne stidimo.
Stidimo ga se
samo kad nam je dobro."
Krvavo jutro.
Naopako krvavo jutro.
Rastežem dlanovima čelo.
Peglam obraze.
Gnječim kapke.
Trljam rubove očiju.
Ovo ni druga kava neće spasiti,
ali zato je tu....
/dramaturška pauza/
Placebo!
Imam točno sedam minuta.
Dječje žvrgoljanje kroz prozor.
Igraj moja Hrvatska,
kad te vidim ja
srce mi gori
....
Jer te čekaju sve gore
i tvoje plavo more...
....
Dere se Malo-šaro iz svega glasa
i budi onaj osjećaj u meni
da zauvijek te volim.
Jedna minuta.
Zdjelica badema i sušenih aronija.
Znaš priču o Papaji?
Bio jednom jedan majmun.
Hodao je šumom i vidio papaju.
Bila je zelena i puna koštica.
Kaže majmun:
- Papaja! /oduševljen pronalaskom/
A Papaja kaže:
- Papaja? /nesigurno ali znatiželjno/
Na to će majmun:
- Papaja. /podižući obrve/
A Papaja:
- Papaja? /s natruhom straha/
- Papaja papaja. /gladno/
- Papaja papaja. /ima drugog voća okolo/
- Papaja. /odučno, jer voli jesti papaje/
Na to Papaja kaže:
- Papaja. /tužno/
Majmun ubere Papaju i počene ju jesti, a ona počne vrištatati:
- PAPAJAAAAA!!!!
A majmun će:
- Papaja. /zadovoljano/
A Papaja iz njegovog trbuha kaže:
- A papaja. /rezignirano/
Vrijeme za drugu kavu.
Možda i komad kolača.
Možda ipak prvo ručak,
pa kava,
pa kolač,
odnosno kava i kolač.
Da.
Točno tim redom.
Man muss Prioritaten setzen.
Iznad a zamislite one dvije točkice.
Drugog a.
Točno tako.
Vidiš da znaš.
Kroz zidove,
kroz jutarnju tišinu,
jedva čujno
melodija dopire.
Vibrira ženski glas.
Zamišljam arhetip majke.
Obavlja pripreme za dan,
na zrakama rođenog sunca.
Neka se zidovi natope smijehom.
Krovove i brijeg,
zabijelio je snijeg...
Jorgovan ne miriše,
jer svi se doma sakriše
a što nije u osjetilima toga nema.
Ništa od recesije,
bit će depresija,
treba nam new deal.
Pojedi palačinku,
onda možeš dobiti sladoled.
Tulipani,
oštećenih listova,
natučenih pupoljaka,
svjedoci obilja života,
lopti
i traženja granica.
Jedi ga kao lubenicu,
znaš kako jedeš lubenicu?
Volim ananas.
Niti jedno drugo voće ne volim.
Je li baki završila misa?
Još nije.
Donesi mi kvasac.
Onaj jedan,
sačuvan iz vremena prije.
Gle što sam donijela?
Stara lopta koju su psi pojeli.
Ne.
Što je onda to?
Gnijezdo od zlatnog jaja.
Strašno jaje.
Nije strašno. Tu će se roditi mala svinjica.
Buka i ekran,
trebala sam se ranije ustati,
propustila sam vlak,
vlak jutarnje milosti.
Nema veze,
zijevam kao nilski konj,
sunce mi blješti u oči,
a stara se mačka šulja preko krova.
Diplomatska katastrofa.
Češljam ti kosu,
tisuću poteza,
tisuću sjećanja,
tisuću boli,
tisuću otkucaja srca.
Može kakao?
Moze.
Nije ono što misliš...
Što ja mislim?
Ne znam.
Aha!
Znači ovo je ucjena?
Da.
Rastežem se na povjetarcu latica
divlje izrasli višanja.
Male nožice u čarapama hodaju po travi,
odgajamo ih kao ci...
kvrapcu, moram li sada napisati Rome,
to mi se ne uklapa u melodiju pjesme.
Spekla sam pijani kolač,
zalila ga čokoladom,
da rum ne ispari,
sad se hladi.
Njami njami.
Valjda je ljubavna na redu,
(....jbg, moram ovo polako
jer mi se ne da tipfelere ispravljati),
prepuna misaonih leptirića.
.. iiiii to je to,
više od leptirića ne znam.
Iznijela sam smeće,
oprala kante,
what about second coffee?
Božja jutra...
Ta divna Božja jutra,
divni Božji dani.
Uronjeni u staklo,
zamrznuti u trenutku,
bez greški,
bez viškova,
bez nepotrebih dodataka,
bez prošlosti
i onoga što dolazi.
Čisto uzbuđenje bivanja.
Kao stara mačka u šupi zaigrana.
Gospodar katorge natjerava me,
na robiji,
na galiji,
za vesla vezao me.
Drijemati pokušavam na trampolinu,
dok djeca skaču po njemu,
jastucima se gađaju,
a psi laju,
glava na dva dijela pukla,
neofen sam jedan stukla.
Čekaj da se sjetim kak se zovem...
Ovo malo jutarnje tišine kradem bez savjesti.
Čak i frižider šuti, i sunce je tiho.
Ni ptice više ne pjevaju.
Samo Niki Lauda i ja.
Kak sam dobar!
Jesi napravio kocku?
Ne.
Jesi napravio ružičastu kocku?
Ne. Napravio sam krug na crnoj pozadini koji mijenja boje.
Lupam glavom o peć.
Ali ti ne razumiješ kompleksnost problema!
Ne.
Morao sam napraviti vrijeme da bi krug mijenjao boje.
Baš krug, ne kugla?
Baš krug.
Ok, baš krug.
I unijeti dimenzije ekrana da bi bio krug inače bi bio elipsa.
I sad će to biti krug samo na tvojem ekranu?
Ne. Bit će krug na svim ekranima.
Sad kofol trebam nešto..
A ne da mi se baš sad...
Doletjela neka muha i zuji mi na prozoru.
Otvaram prozor, a ona kroz vrata.
Glupa muha.
A kroz prozor miomiris neki ulazi, a mmmmmmmmm...
Ne znam što tko kuha, ali gladna sam.
Čujem glas u dvorištu.
Bakoooo što se kuha?
Već je nestala.
Mali! Ti mali na trampolinu! Što baka kuha?
Ne znam. Bit će iznenađenje.
Nema ga i nema ga,
a meni se nešto piše,
postala ovisna, žedna,
kao gljiva poslije kiše.
Kršim vlastita pravila
jer mi je dosadno,
rado bih se pravila
da mi je totalno ludo.
Čovjek sebe ne poznaje dok ne otpusti kočnice,
strmoglavo se pusti kroz hodnike podsvijesti,
kuća strave i vlak smrti,
a poslije ko preživi pričat će.
Zapravo mi je baš lijepo.
A kako te?
Mrzim kad su miševi i tipkovnice pametniji od mene.
Mir, ne ludujte, krivo će me netko shvatiti.
Će majka plakat, ćerce draga, što ste radili?
Ne diraj me tim rukama!
U kadu, odmah, cijela!
Neću u kadu!
Gdje je baka, ujo... zar vas nitko nije čuvo?
Neću u kadu!
Kosa ti je puna grumenja, komadića crnog ugljena!
Noge su mi mokre!
Pepeljugo mala, što si u ognjištu radila?
Je li gotovo?
Nije, ovo ćemo morati turbo mlazom ispirati i još jednom šamponirati...
Hoćeš vidjeti moju kocku?
Hoću!
Vrti se blijeda kocka na ružičastoj pozadini...
Bravo ti! Plješćem.
Ne kužiš?
Ne kužim.
Pogledom bludim preko žutih leptira,
optočenih grana zelenim trokutima,
što lelujaju blagim kretnjama,
sunca skrivenog iza oblaka.
A onda gurnem nos prema njemu
dok napušta svoje skrovište
i vatra zapleše s unutarnje strane kapaka.
Guštam ko gušter
rijetke trenutke stabilnosti.
Bijele kombije s prikolicama što klaprču treba zabraniti.
Lijevo rame gori obasjano suncem,
skidam vestu crnu,
zebre plešu po ekranu.
Otvaram domu svome oči slijepe,
neka uđe život, neka uđu misli lijepe.
Duša mi puna ljubavnih jada,
gutam čavrljanje lokalnih oiseaua,
ali vani je hladno i
nos naglo se javlja,
mam sam se riješila svih balada i balača i svega ostalog.
Zatvaram prozor,
dosta bi bilo pothlađivanja,
pjesmu pisat moram noktima krvavim,
dječjom rukom nalakiranim,
lupam slovo za slovom,
jer kruha peći ne znam,
a prijete mi podukom,
stoga dobra biti moram.
Jutro tihano diše,
iz postelje spuzne,
sve na prstima hoda,
hladnom vodom oči bistri...
A onda taj kašalj
zadavit ću ga!
Di sam stala?
Zaboravi.
Gdje mi je Talog kave?
< | travanj, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kockavica mala,
na vjetru zaplesala,
otrovna i lijepa,
glavicom mahala,
poljupcima šarala,
cin cin cin
don don don,
čujte njezin zvon.
:)
Imam drugi blog, tamo sam na rubu pameti (Dnevnik toka misli), ovdje sam skočila preko ruba i još uvijek padam.... :)))