Nema ga i nema ga,
a meni se nešto piše,
postala ovisna, žedna,
kao gljiva poslije kiše.
Kršim vlastita pravila
jer mi je dosadno,
rado bih se pravila
da mi je totalno ludo.
Čovjek sebe ne poznaje dok ne otpusti kočnice,
strmoglavo se pusti kroz hodnike podsvijesti,
kuća strave i vlak smrti,
a poslije ko preživi pričat će.
Zapravo mi je baš lijepo.
A kako te?
Mrzim kad su miševi i tipkovnice pametniji od mene.
Mir, ne ludujte, krivo će me netko shvatiti.
Post je objavljen 02.04.2020. u 10:11 sati.