Lijevo rame gori obasjano suncem,
skidam vestu crnu,
zebre plešu po ekranu.
Otvaram domu svome oči slijepe,
neka uđe život, neka uđu misli lijepe.
Duša mi puna ljubavnih jada,
gutam čavrljanje lokalnih oiseaua,
ali vani je hladno i
nos naglo se javlja,
mam sam se riješila svih balada i balača i svega ostalog.
Zatvaram prozor,
dosta bi bilo pothlađivanja,
pjesmu pisat moram noktima krvavim,
dječjom rukom nalakiranim,
lupam slovo za slovom,
jer kruha peći ne znam,
a prijete mi podukom,
stoga dobra biti moram.
Post je objavljen 01.04.2020. u 10:55 sati.