utorak, 12.03.2013.
Vreća govana,,i na vrhu malo meda...
Ona je samo željela vidjeti kako joj stoji burma od bijelog zlata, željela je okusiti lijenost popodnevnog izležavanja na skupocjenom trosjedu, njegov poljubac u čelo za dobar dan, zagrljaj oko struka kada mu se najmanje nada, željela se vlastitim senzorima okusa uvjeriti u slatkoću bračnog kolača… Gledam je sad, drhtavom rukom servira 5-6 različitih jela , u skupocjenim zepterusama, salata ovakva-onakva, umak bijeli, bezbojni, kruh domaći… Gledam njega kako je zaboravi pomilovati po umornom čelu, kako je zaboravi poljubiti za dobro jutro, kako se mršti na njenu tjesteninu sa bešamel umakom, kako odmahuje rukom na njene konstatacije tipa „Znaš da sam se nekad radovala nedjeljama…“,
Naslušala sam se priča o ljudskim parazitima koji žive jedni do drugih, koji dijele isto prezime, istu postelju, a čiji su se snovi naglo razišli , rasplinuli u bezbroj prozirnih mjehurića koje više ništa ne može skupiti na jednu hrpu. Obeshrabrujući pokušaj da se pred provincijskom vukojebinom bolne grimase njihovih lica manifestiraju u umjetne osmjehe godinama u njima stvaraju nakupinu ogorčenja, poniženja, i razočaranja… Erupcija osjećaja se dogodi na pogrešnom mjestu i redovito s pogrešnom osobom.
Jezivo je razmišljati o osobama koje jutrom širom rastvaraju prozore da sobu napusti miris lošeg jebanja, i osjećaj je isti bez obzira radilo se o skupocjenoj talijanskoj posteljini ili frotirnoj s bosanske pijace… Miris je isti.
Gledam je kako drhtavom rukom servira nedjeljni ručak , a preplašenim okom pokušava dokučiti njegove misli , tamo na nekom tuđem mjestu, s nekom tuđom ženom…A samo je htjela probati kako joj stoji njegovo prezime….
ponedjeljak, 11.03.2013.
Kao nikotin
Bila mi je četrnaesta godina. Ne znam kako smo se odlučile na taj drastični korak, niti čija je ideja bila, samo znam da smo sjedile za stolom, a ispred nas tetrapak đusa i kutija „Walter Wolfa“. Učile smo pušiti. Ja i jaranice. Nedugo nakon toga učile smo i rigati u duetu, a takvu muku i vrtoglavicu ne pamtim u životu. Nije nam mnogo dana trebalo da je sorimo...
Nekako s vježbanjem nestala je i muka i vrtoglavica, a nije nam više ni đus trebao da zalijemo. Bile smo prve cure u razredu koje su pušile. Koliko smo samo malih odmora provele u prljavom školskom wc-u puštajući dimne signale... Mislim da sam mislila da sam mnogo starija ako pušim.
A danas kad sam stvarno starija opet pušim.
Doduše danas nije „Walter Wolf“, danas je famozna i tako elegantna „Carelia“. Sve ostalo je ostalo isto. Kutija-dan . Naravno ako netko ne žica.
Godinama sam pokušala sama sebi objasniti neke stvari počevši od odgovora na pitanje- zašto uopće pušim? Dok sam bila mlađa i gluplja pušila sam da bih izgledala starije, da bih bila frajerica... Malo kasnije pušila sam jer sam vjerovala da sam postala ovisna i da mi cigara treba, inače ću puknuti. Na fakultetu sam pušila- jer gdje ćeš piti kafu bez cigare, brate!? Kad idem vani pušim jer nemam gdje s rukama... uglavnom uvijek sam pronašla razlog da zapalim. Nikada mi nije smetala smrdljiva roba, niti zadah, iako sam zbog njega bila ostavljana.
Cigareta je liječila moj stres, moju nervozu i kratila moje vrijeme. Bila mi je prijateljica.
A onda sam jednog dana mislila da mi je prekipjelo. Presudila je kronična upala sinusa. Neću tražiti povezice između upale i cigarete, ali tu je trebao biti moj rez s njom ... ali ne zauvijek...
Vratila sam cigaretu u svoju svakodnevnicu mjesec dana kasnije, kada sam ozdravila naravno. Opet sam zaboravila sve ono što sam shvatila u trenutku kada mi se glava raspadala u milion komadića od bolova i kada mi je čist zrak bio kruh i voda. A tada sam shvatila mnogo toga...
Shvatila sam kako sam izgledala glupo (a ne starije i pametnije) sa svojih 14 godina i cigaretom u ruci. Shvatila sam koliko sam puta ljudima u facu upuhala smrad. Shvatila sam koliko sam para popušila... Ne znam kada su se u mojoj glavi počele rađati ideje od kojih se mnogim pušačima diže kosa na glavi, ali ja ne bih zabranjivala proizvodnju i prodaju cigareta, ja bih danas i sa ovom pameti cigarete poskupjela za nekih 500 %, pa tko voli nek' izvoli.
I ja bih joj onda teška srca rekla „zbogom“
Manje bi bilo djece koja još ne znaju ni sva slova izgovarat s mekim, crvenim „Marlborom“ u ruci, manje bi bilo glupača (kakva sam i sama nekad bila) koje misle da s cigarom izgledaju starije i privlačnije...
I možda bi i mene manje bolila glava, možda bi se i sinusi primirili...
nedjelja, 10.03.2013.
Biti stara cura-bolje ti je ne biti nikako !
Ona ima 20 i kusur godina, ima diplomu sa Mostarskog Sveučilišta u džepu (ovim putem ona se ispričava svima koji misle da je diploma sa tog Sveučilišta nešto manje renomirana nego recimo sa zagrebačkog, ispričava im se na diplomi), ona ima posao za koji je plaćena mnogo većom plaćom od prosječne BiH-plaće (ispričava se i na plaći svima koji se osjećaju potplaćenima na svojim radnim mjestima),...
...ona perfektno govori dva svjetska jezika i treći s greškom (malo je gramatika jebe), ona ima svoj vlastiti automobil, svoj mobitel, svoju garderobu, ona ima bogat društveni život, ona ima psa, ona ima vremena za sebe i druge... i za one koji možda žele znati više o njoj ,ona ima proporcije 90-60-90!!!!!!
Na prvi pogled ona stvarno ima sve!!! Ali jebi ga, ima jednu veliku manu-ona nema momka!!!!
Dakle s manom je!!!!! Roba s greškom!!!! Sigurno joj nešto fali!!!
Strina Kata neki dan je počela brojati ima li cura sve na mjestu; dvije ruke, dvije noge, nos, oči.. majke mi ima sve... pa koji je k... onda????!!!! Sigurno puno bira, ali neka probirač-otirač!!!!
Kolegice s posla joj savjetuju da krene na neke molitvene skupine petkom (ili su utorkom, nisam više sigurna kojim su danom ali ako nekog zanima vrijeme i mjesto održavanja, točni podaci su u redakciji), pa da od Boga pokuša izmoliti kakav-takav primjerak muškog roda. Neke su se čak ponudile ići s njom....
Mater joj svaki dan nabraja „Jadna ti sam, ostat ćeš ko Ivka Jozina...
“ Za svaku malo veću prigodu u obitelji (a zna se koje su to; mise po groblju, godišnjice svega i svačega, užine, pričesti..) odzvanja samo jedno pitanje –„ A kad ćemo tebi pivat?????“
Prodavačica u butiku preko puta (koja usput rečeno ima istog momka već 7,5 god i već je pomalo nervozna, jer udavala bi se ali on još ništa ne spominje... jadnica dalje od Krenice nije okom vidjela.. šta će!!??) svaki dan lagano podjebava: “ Ima li išta na ljubavnom planu? Bolje ti je požuri, probrat će se!!! “A cura nema vremena ni živaca prodavačici objašnjavati značenje riječi „probrati“ i samo korištenje te riječi u civiliziranom svijetu.
Poštar sam u sebi konta kako je cura napeta, i kako bi je bilo dobro....(kao da ženska nikad u životu vidio nije, a vjerojatno i nije ..)
Zajebi curo svoje diplome, svoj engleski i francuski, zajebi putovanje u Tunis na 10 dana (na kojem si, usput, upoznala kvalitetnog frajera), zajebi svoje pare (svakako ćeš njima jednog dana potkupljivat sestriće da te prevrnu kad padneš na krač), zajebi svojih 20 i kusur godina jer si otpisana!!!! Otpisana ko stara roba!!!!
Zajebi sve draga curo jer ostala si stara cura!!!!
Ko te pita zašto!!!?? I jesi li uopće stara cura???!!!
Oni su te već prekrižili,i to onog trenutka kad ti je mala od strine (koja je 9 godina mlađa od tebe) počela izlaziti i u kuću dovukla lika za kojeg tvrdi da joj je dečko!!!!! Svi su te prekrižili a da te nisu ni pitali???!!
Nisu te pitali za razlog,za objašnjenje, nisu ti dali priliku da kažeš kako se tvoja mater nije džaba mučila rađajući te da bi ti bila podložena bilo kakvom primjerku ljudskog roda!! Nisu ti dopustili da kažeš kako te možda jedan od tih primjeraka jednom sjebao u startu i pomogao ti da shvatiš koliko u stvari vrijediš i kolike su tvoje mogućnosti!! Nisu ti dopustili da objasniš da si se sama rodila i da sama možeš i umrijeti, nisu ti dopustili da kažeš da sama možda duplo više vrijediš nego u duetu s kretenom!!! Nisu ti dopustili da im možda kažeš da si rođena u pogrešno vrijeme i u pogrešnom mjestu jer u Zagrebu bi, u tim godinama, bila najtraženija roba, u Americi bi tek sad mogla ući u noćni klub.
Nisu ti dopustili da im objasniš kako tek sad, u tim godinama nešto znaš, kako si dovoljno mlada za život a dovoljno stara da bi znala što je najbolje za tebe..
A nisu ti dopustili da im kažeš kako ipak imaš nekoga...
Nisi ti kriva što si svojim krilima davno nadmašila ovu sredinu..
Njima bi možda najdraže bilo da mogu vratiti vrijeme par godina unatrag pa da s tobom pokušaju sve ispočetka jer očito nisi dobro ispala!!! Njima bi puno draže bilo da si malo manje pametna, da si ružnija, da si malo mutava, da si povremeno jako glupa, da si naivna... ali da ga imaš!!!!!
A najdraže od svega bi im bilo da na ljeto, kad zvizdan opizdi iznad Čaršije zapivaju „..pjevaj sestro,pjevaj brate...“
subota, 09.03.2013.
Troje - zar nije malo previše ?!
Gledam veze meni dragih ljudi, gledam gomilu emocija koje su utkane u te veze, gledam sve te kompromise, odstupanja od vlastitih svjetonazora, gledam sav taj trud i volju… Gledam i ne vidim ništa. Ništa vrijedno!
Jer u sve te veze se poput glodavca što ih nagriza iznutra, neprimjetno, ali učinkovito, uvukla prevara.
Prevara njega ili nje, zar je bitno? Više ih nije dvoje. A sve više od dvoje je previše i netko se treba povući. A ako se ne povuče bit će eliminiran, izbačen, bolno i okrutno.
Gledam godine u kojima su dvoje ljudi (dobro, netko manje, a netko više) gradili svoje mostove, svoju budućnost i život i vidim samo rasulo koje je netko treći samom svojom pojavom napravio. Vidim spaljene mostove nekadašnje ljubavi, vidim prekršena obećanja, prolivene suze, prebolna razočarenja i neostvarene snove… Zar ne bi bilo pošteno da se iziđe iz tog kruga, ako ti već nije stalo, da se napravi mjesta nekome drugome? Zar ne bi bilo pošteno da onaj treći stane pred vratima jedne veze i sam sebi kaže- STOP? Jer tu nema što tražiti bar u tom trenutku kada ih je već dvoje unutra.
Gledam te veze oko sebe i vidim mrenu na očima tih cura, koje misle da imaju sve, a u stvari nemaju ništa, sve ono za što su se borile i molile neka druga im je uzela ispred nosa, a da toga nisu ni svjesne. A ta druga se sigurno nije borila, a niti molila… Njoj je bilo dovoljno samo da se pojavi i spali most koje je netko godinama gradio.
I opet se pitam čemu sve to? Čemu prevare i laži kad se sve može riješiti na civiliziran i kulturan način? Veze su se oduvijek događale, prekidale i ponovo rađale…
Pitala sam ga zašto je vara. Kaže iz dosade, da malo razbije monotoniju. Kaže nije to više to, nema onog ludila s početka, nema zanesenosti, nema elana….
I nije mu palo na pamet da je ostavi, da bude fair-play igrač i prema njoj i prema sebi. Odabrao je najprljaviji i najjadniji put za razbijanje monotonije- odabrao je varanje.
Jer ova nova mu je malo manje dosadna, malo više zanesenosti ima u njoj, elana koliko hoćeš…
Zar nije poštenije nekoga ostaviti, odbaciti, prekrižiti nego ga varati? Varati sa susjedom, prijateljicom, rodicom?
Moral se danas srozao na minimalac, poštenje je isto tu negdje, a o ljubavi neću niti pričati… Nje ovdje izgleda uopće nema.
Žalosno je gledati kako u vezi koja je „na oči“ dobra, jedno drugo prave budalama, noći troše u zagrljaju nekih drugih, dane troše u razmišljanjima o drugima… Žalosno je iz razloga jer to nije ljudski niti pošteno, a potpuno nepotrebno.
A opet kažu da je zabranjeno voće najslađe… Okanimo se zabranjenog voća! Ostanimo ljudi u cijelom ovom ludilu. I dajmo sebi priliku da se sutra možemo pogledati u ogledalo bez srama i osjećaja grižnje savjesti.
Što je moje , što je njeno ?!
Dođi i uzmi me ...
Oduvijek sam mrzila kategorizirati, generalizirati, trpati ljude u iste vreće, dijeliti ih po bojama, mirisima i okusima.... Sve su žene kurve, svi su muškarci svinje. Žene traže ljubav, muškarci seks, po mogućnosti za jednu noć, s potenciranjem zaborava svih činjeničnih podataka vezanih za tu proteklu noć,...
...uključujući ime, prezime i naravno broj telefona od dotične dame.
Nadobudni, kakvi jesu jutro poslije krmeljavih očiju, nagelane kose, organiziraju extra-hitan sastanak sa ostatkom čopora lokalnih samoprozvanih frajera, pokušavajući do najsitnijih detalja opisati, analizirati, predočiti i pojasniti sve poze koje bi se i Kama-Sutra postidjela, a koje su on i dotična bez imena i prezimena (sa ipak pohranjenim brojem telefona pod nazivom „mala vatrena“ za buduće možebitne situacije i događaje) izvodili proteklu noć. Slijedi čoporativno curenje slina na usta, samo pokoje nebulozno potpitanje i ogromna količina divljenja.
A dotična Bezimena, to isto jutro pohranjuje novo ime „Moja bubav“ na mjesto br. 4 svog telefonskog imenika, utipkava ga na istu tu lokaciju za brzo biranje. Organizira kokošinjak sa dodatne tri najnovije frendice (uključujući i tri stare, ukupno sedam kokoški na istom mjestu uffff). Analiziranje protekle noći počinje njegovim nježnim šapatima, dodirima, najboljim french-kiss ikada... U zraku lebdi zavidna količina ljubomore. Voli ga. Nakon sastanka organizira se skupno obilaženje svih salona vjenčanica u okolnoj blizini.
Generalno gledajući postoje Bezimene i frajeri s malim „f“. On je za jednu noć. Ona za vječnost. On je za seks. Ona za ljubav. On je za sebe. Ona je za njega.
Ovakva kategoriziranja, generaliziranja, analiziranja, formaliziranja mi razvijaju obrambeni mehanizam zvan inat.
Inat me tjera da budem žena za jednu noć, možda za dvije, za tri...za onoliko noći koliko mi treba. Ni jednu duže. Inat me tjera da mi on bude samo broj, da ga memoriram kao „SOS“ i pozivam ga baš onda kada nemam nikakve dodatne opcije. Da ga poželim, potrošim, izbrišem i zaboravim. I da se u međuvremenu pohvalim prijateljicama tom najnovijom potrošnom robom, sa rokom trajanja jednakom roku trajanja pakiranja nemasnog tetrapak-mlijeka. Da punih usta kažem kako je frajer malog „f“ poslužio svrsi.
Generalno gledajući, sve žene, individue koje se trude pa makar i pogrešnim metodama da to ne budu, su svakako zanemarive, i bez obzira na njihove doprinose ukidanju granica, međa i rascjepa između te dvije generalne skupine, njihovi krajnji rezultati su zanemarivi jer generalno gledajući žena je kurva, a muškarac je frajer .
A generalno uvijek znači da je tako. Moj obrambeni mehanizam je zakazao. ..
petak, 08.03.2013.
Žene....
One koje rade na beskonačnim pogonskim trakama, čiji zvukovi im po 10h dnevno paraju uši...
One koje su samo broj u statističkim podacima zavoda za zapošljavanje....
One koje griju stolicu najmanje 16 godina , učeći sve potrebno i nepotrebno za eventualno radno mjesto koje im ispred nosa zauzmu tatine kćerke s jeftino kupljenom diplomom, na sezonskoj rasprodaji za stolom elitnog restorana gdje odzvanjaju kuckanja skupocjenih čaša i gdje se grla moče najfinijim vinima iz francuskih podruma ...
One koje rade daleko iznad onih 8 zakonskih sati, a plaćena su im samo 4...
One koje hrane svoju bolesnu djecu, i svaki novi dan im donosi novi strah za budućnost te iste djece jednog dana kad njih više ne bude....
One koje jutrom nanose jeftine pudere na netom prebijeno lice kako bi sakrili friške modrice , i kako bi dok ih smrt ne rastavi bile vjerne sebi, Bogu , narodu i njemu ....
One koje na tuđoj djeci vide svoje oči, i koje pogled na tuđu djecu boli duboko ispod prsnih kostiju jer znaju da svoje oči nikada neće vidjeti na svojoj djeci ....
One koje leže u bolnicama sa iglama u rukama, tuđim organima u sebi , tuđom krvlju koja kola njihovim žilama, koje imaju samo jednu želju , da su zdravije nego danas...
One koje nisu dužne objašnjavati seotskoj mahali svoje izbore, svoj put, svoje razloge i svoju samoću....
One ... naši mali heroji ...
Sve one... danas su ništa više žene.
četvrtak, 07.03.2013.
Are you lonely ? - Yes.
Toliko je straha u meni. Straha koji me koči da se dam do kraja, koji me doveo do toga da godina lutam između tuđih kreveta , da se godinama koprcam među tolikim prstima, da godinama ljubim usne koje nikad nisu bile moje...
Ne bih mogla dati sve od sebe. Ne bih to bila ja. A to ne bih mogla podnijeti. Možda sam sebična i previše volim svoju slobodu da bih odškrnula komad nje i dala je u zamjenu za tople ruke, i dječje okice. Možda sam bezosjećajna i ne želim s nekim dijeliti svoje vrijeme. Možda sam slaba pa sam svjesna da ne bih mogla i ne bih znala u dvoje, ili u troje...
Nismo svi rođeni za isto, niti svi sanjamo isto. I ne osjećam potrebu da se pravdam za svoje odabire, za svoj put, za svoju samoću ...
Ostajem sama sebi u noćima punog mjeseca, sama sa svojim bistrim mislima, i svojim spoznajama da sam sama. I da mi je dobro... I svaki put kad se iskrade iz mog kreveta , pobriše moje tragove iz svog života i opet me ostavi samu znam da sam to izabrala, da sam tako htjela, i da mi je zbog toga tako... I dobro mi je . Dok traje dobro je ....
srijeda, 06.03.2013.
Ne boliš me više nikad ...
Te noći sam sjedila na rubu kreveta , u prozirnoj ljetnoj spavaćici , obučena u nju i mjesečev sjaj i mislila o tebi. Strah da ćeš pripasti nekoj drugoj, zavijek i čitav paralizirao mi je misli. Bojala sam se dana koji su pred nama, da mi te ne otmu, ovaj put zauvijek ,,,
Došli su neprimjetno... Uvukli se tako tiho u moj život da ih niti primjetila nisam. Ušuljao si se u brak s nekom drugom toliko tiho da ni čula nisam . I nije me boljelo. Ne boli me ni danas. To što si njen, to što će ti ona roditi djecu , i na njima gledati tvoje oči, to što je ljubiš svaku noć pred spavanje, nježno i milo kako mene nikad nisi , ni to što se tragovi tvojih prstiju još nisu osušili s mog tijela , to što si opet otišao i opet iz istog razloga... Vjeruješ li mi da me ništa od toga ne boli ?!
Boli me jedino što s tobom nikad nisam uspjela odrasti, što si mi se trebao dogoditi barem još sto puta da bih progledala i shvatila da ne vrijediš. Ni pišljivo zrno boba,
Boli me i danas kad se sjetim da sam pogriješila dva puta. Isti korak, isti kamen , isti pad, i ista bolna guzica. Boli me što sam sebi ispala glupa, sebe razočarala, u sebi tražila greške, a nije ih bilo...
Nisam te trebala pustiti drugi put da okusiš vrelinu mojih usana, nisam te trebala pustiti da mi mirišeš kosu, da me pohlepno ljubiš, i da me opet ostaviš radi nje. Eto to sebi oprostiti ne mogu...
A tebe, tebe sam si davno oprostila. Tebe sam i preboljela. I zamrzila više od ičega, tebe i sve tvoje. Tebe sam uspjela zgaditi u svojim očima do te mjere da te ne poželim ni sresti.
Večeras opet sjedim na krevetu, proljeće se nadvija nad gradom, puna sam života, željna novih grešaka, nikad više istih. Ništa mi nisi dao, ni čemu me nisi naučio, pitam se ponekad čemu si mi služio ?! Tek da vidiš koliko puta mogu pasti o jedan te isti kamen !? Tek toliko da me ponekad poželiš ?! Koliko me samo strah bilo... Danas ne znam od čega ?
Ne boliš me više da znaš !! Želim da znaš !
Pišem ti zadnju rečenicu , pljujem te zadnji put...
