srijeda, 06.03.2013.
Ne boliš me više nikad ...
Te noći sam sjedila na rubu kreveta , u prozirnoj ljetnoj spavaćici , obučena u nju i mjesečev sjaj i mislila o tebi. Strah da ćeš pripasti nekoj drugoj, zavijek i čitav paralizirao mi je misli. Bojala sam se dana koji su pred nama, da mi te ne otmu, ovaj put zauvijek ,,,
Došli su neprimjetno... Uvukli se tako tiho u moj život da ih niti primjetila nisam. Ušuljao si se u brak s nekom drugom toliko tiho da ni čula nisam . I nije me boljelo. Ne boli me ni danas. To što si njen, to što će ti ona roditi djecu , i na njima gledati tvoje oči, to što je ljubiš svaku noć pred spavanje, nježno i milo kako mene nikad nisi , ni to što se tragovi tvojih prstiju još nisu osušili s mog tijela , to što si opet otišao i opet iz istog razloga... Vjeruješ li mi da me ništa od toga ne boli ?!
Boli me jedino što s tobom nikad nisam uspjela odrasti, što si mi se trebao dogoditi barem još sto puta da bih progledala i shvatila da ne vrijediš. Ni pišljivo zrno boba,
Boli me i danas kad se sjetim da sam pogriješila dva puta. Isti korak, isti kamen , isti pad, i ista bolna guzica. Boli me što sam sebi ispala glupa, sebe razočarala, u sebi tražila greške, a nije ih bilo...
Nisam te trebala pustiti drugi put da okusiš vrelinu mojih usana, nisam te trebala pustiti da mi mirišeš kosu, da me pohlepno ljubiš, i da me opet ostaviš radi nje. Eto to sebi oprostiti ne mogu...
A tebe, tebe sam si davno oprostila. Tebe sam i preboljela. I zamrzila više od ičega, tebe i sve tvoje. Tebe sam uspjela zgaditi u svojim očima do te mjere da te ne poželim ni sresti.
Večeras opet sjedim na krevetu, proljeće se nadvija nad gradom, puna sam života, željna novih grešaka, nikad više istih. Ništa mi nisi dao, ni čemu me nisi naučio, pitam se ponekad čemu si mi služio ?! Tek da vidiš koliko puta mogu pasti o jedan te isti kamen !? Tek toliko da me ponekad poželiš ?! Koliko me samo strah bilo... Danas ne znam od čega ?
Ne boliš me više da znaš !! Želim da znaš !
Pišem ti zadnju rečenicu , pljujem te zadnji put...
