utorak, 06.11.2012.
Nikad nisam znala izgubiti
Nikad nisam znala gubiti, nikad s osmjehom, makar i lažnim ošamariti gubitak , keceći mu se facu. Previše je mene bilo u svakom tom trenutku da bih se tek tako pomirila da me više nikad tamo neće biti. Ne znam se odlijepiti od starih stvari, kojima je davno izišao rok trajanja i koji su i za smeće neprikladni. Gledam ih i žao mi. Dana provedenih s njima, uspomena na njih, svih sretnih i puno više nesretnih trenutaka s njima. Vežem se za stvari, ljude i osjećaje. Najviše za osjećaje, i žao mi ih odbaciti, da ih nebi netko drugi pokupio i igrao se s njima. Tako i sa ljudima.
Lako bih i tebe odbacila da me nije strah da te ona ne pokupi. A hoće. Sve što sam ikad bacila netko drugi je uzeo i bio sretan s tim, sretan onoliko koliko sam ja bila nesretna. Svaku moju stvar netko je drugi volio više nego ja , i čuvao bolje, svaki moj osjećaj netko je uzeo i šutao ga cestom, svaku meni bitnu osobu netko je drugi zaslužio valjda više od mene...
Pa tako i tebe. Valjda te ona znala bolje voljeti , ne znam... a ja sam mislila da te volim najvše na svijetu i da je nemoguće više voljeti. Mislila sam da ako odeš od mene , uvijek ću imati jedan dio tebe i nikad nećeš postati moja prošlost, nikada.. a postao si i prije nego sam mislila...
Nikada mi nije bilo jasno šta si tražio i nisi našao u meni... i nikada neću saznati. Gledat ću vas kako se volite na mjestima gdje si se meni lažno osmjehivao , i pitat ću se još puno puta jeli ljubav presudila.... Nekako mislim da nije ni ovaj put. Da ljubav tu nije imala ni jedan svoj prst....
Lakše bi mi bilo da je ....
Izgubila sam i tebe, već sam se trebala naučiti gubiti , godinama otupjeti na te silne gubitke,,,pomiriti se s njima i prije nego se dogode, ali ja ne znam,,ja i dalje glupo i naivno vjerujem da sam voljela najviše...
