Bilo je to godine 2013-te
30.11.2017.Bila je to presudna godina našeg sudovanja, u borbi za čistim papirima zapuštene didovine. Da li je i koliko, kumovala konačnom raspetljavanju gordijskog čvora vlasničkih listova, mislim da je. Nisam tražila odgovore, jer me je dugogodišnja, dobro poznata, igra gluhih telefona, te godine konačno dotukla i ubila u pojam. Znala sam da (s njima) ništa nema smisla. Znala sam da Nitko (od njih) Nikada Ništa Ne govori, ma koliko ja 'lajala na mjesec', pa što bi i sada bilo drugačije.
Pa sam, u konačnici, samo tako izlila dušu na papir. Istresla istinu, samo istinu, i ništa osim istine. I poslala na pravu adresu. Bez odgovora, naravno. Ali s nekakvim efektom, vjerujem. Jer su se stvari, vremenom, krenule raspetljavati.
Padaju mi i sad na pamet one riječi sutkinje: 'Ja bi ovo završila'. Ma da, a možda je i voda već došla do grla. Možda ih je netko i 'oprao' dobro, i neka je. Možda. Ne znam, niti ću ikada (sa)znati što se tih godina događalo iza sudbenih kulisa, ali sam na koncu i sama povezala končiće, pardon, razloge odjedanputnih sudskih izmjena u postupanju, još punu godinu ranije, točnije, u veljači 2012-te.
Zato bih ja ovu godinu, 2013-tu, koliko god je bila i teška i mučna, nazvala i dobrom prekretnicom. Tuga te godine i blogom se je razlila, samo joj se tada nije znalo pravog razloga.
... zaplakala je pisma ...
... okrenula je bura ...
... u paklenim se krugovima (za)vrtila duša ...
A početkom ljeta te presudne godine, 2013-te, ili sasvim precizno, 28. lipnja... znam, jer je ostalo zapisano u rokovniku... zazvonio je telefon... a telefon k'o telefon, zvonca li ga zvonca, ionako, u sve bložje ure, pa sam se i tada nonšalantno javila, uvjerena ćuti kakav poznati glas.
Kad tamo, s druge strane žice, ozbiljan ženski glas je krenuo službeno s nabrajanjem podataka... 2. policijska postaja... kaznena prijava... Državno odvjetništvo... po čl. 236. st. 2 kaznenog zakona... trebate doći u postaju radi uvida u predmet i obavijesnog razgovora... zemljo, profundaj se...
I tako smo nas dvije razmijenile riječ na riječ, i za nekakvih tjedan dana dogovorile 'randevu' u policijskoj postaji.
Nastavlja se...
Oznake: sud, sudstvo, pravosuđe, zemljišne knjige, uknjižba
komentiraj (7) * ispiši * #
Probudi se, pokreni se :)
29.11.2017.Što ja budnija i pokretljivija, to blog lijeniji i uspavaniji. E pa, to te ja pitam? Šta ti bi, kamena? Kod tebe sve nešto okrenuto i izvrnuto. Šta ti glava više vrvi novotarijama, to ti se jezik više omlitavio i zašutio. E pa da, tako nekako jest, obrnuto proporcionalno i teško objašnjivo. Ali, ostavimo se filozofije i uhvatimo se života.
Svašta se nešta izdogađalo i događa, kod mene i oko mene. I prikoviše za jedan post. E pa, to te ja sad pitam? Kud ćeš i odakle, kamena?
Eci peci pec... en ten tini savaraka tini... en ten tore duboko je more... bija baja buf trif traf truf... a uf, a uf.
E pa, idemo od kraja unatraške. Baciti jednu kratku retrospektivu, kako dnevnik ne bi izgubio svoju nit, a onda ćemo lipo, kako smo i obećali, podvući crtu pod didovinu. Za sada. Sa sređenim papirima, zadovoljna sam i prezadovoljna. A gradnja? E pa, gradnja je na Marsu, a ja na Zemlji, pobliže, u Hrvatskoj. Živim danas, a šta (mi) nosi noć, a šta dan, ostavljam vremenu.
Eci peci pec... nisam mala vjeverica, a ni mali zec... nisam ptica prepelica, a ni maja pčelica... nisam galeb bijeli, a ni majmun veli... barem službeno nisam ništa od toga. Ma, blizu sam. Dojučerašnju sebe, slabu na sve vrste slatkiša, ne prepoznajem ni sama. A i dragi se još krsti i ne vjeruje. I sve rjeđe (z)griješim. I sve manje mi fali šta nije dobro. I već ubirem plodove svojih promjena. I osvjedočeno mogu reći... što tijelu ne daješ, to tijelo i ne traži... ili suprotno. Treba samo vjerovati, u što mnogi (iskustveno) ne vjeruju, da tijelo ide na (pravu) hranu, kao što auto ide na (pravi) benzin. To je osnova dobrog zdravlja, kojoj bi ljudi, u 21. stoljeću, ali i medicina, trebali posvetiti daleko više pažnje i uvažavanja. A mnogi me još uvijek znaju pitati, a onda olako i prekinuti, istim onim riječima (endokrinologice za gljivice) 'šta to ima veze', pa se sve manje 'upirem' trošiti riječi i energiju, ako procijenim da idu u vjetar.
Danas pečem, ili ne pečem, neke druge slastice. Pa sam i nekidan, izazvana @Liliankinim :) bogatstvom kalupa i priloženim receptom, ispekla 'crne' keksiće... od kombinacije rižinog, pirovog i brašna crnog prosa... a nisu zeleni, ne, samo su uslikani predvečer pod neonkom... ovi na danjem svijetlu su već realni, a na zadnjoj uz malo otočkih plodova, olitiga, poklona - suhih smokava i domaćih marmelada...
En ten tini savaraka tini... vratimo se sad maslini i maslinarenju, koje se protegnulo na konac drugog tjedna studen(ačk)og mjeseca, što je bilo dovoljno da ga zahvate raznorazne ciklone i anticiklone, kako bi mu prekrojile zacrtane planove. U dva vedra i sunčana dana vikenda pobrala se otprilike polovica, što zbog malo ručica, što zbog sitnog ploda. Dugotrajna suša je ostavila traga, pa je neloš ali sitan urod bio daleko pepaviji za branje. Što se sličica iz maslinika tiče, nikada ih manje. Samo sam brala i brala, k'o pravi trudbenik, a prav' za prav', i naslika(va)la sam ih se prethodnih godina, kada su bile velike k'o šljive, za razliku od ovogodišnjih, koje nisu ni k'o franje. Ma, najesti se mandarinki do mile volje, sa stabla u usta, i skuhati blitvu, iz vrtla u lonac, neprocjenjiva je privilegija današnjeg načina života. I tako, odo' ja u maslinarice, pa dođo' do čuvarice plaže u zimskom periodu. Dva dana branja, dva dana dokoličarenja po kišovitom i pustom mistu, pa povratak kući. Uz ispraćaj duge, koja je i opet donijela... ili nagovijestila... bolnicu... hmm.
En ten tore, duboko je more... plan je bio zaprašiti još par dana slijedećeg tjedna put otoka, kako bi obrali neobrano, a pri tome ne upali u novu kišnu ciklonu. A kako čovjek snuje a Bog određuje, masline su se obrale do kraja bez mene, jer mi je brat ponovo završio u bolnicu... a uf, a uf. Novi problemi, nove pretrage i devedeset postotno oštećenje (začepljenje) krvnih žila, sa medicinskom uputom za operaciju. Prijemosnica (bajpas) je, očito, neophodna i neizbježna. I možemo mi suditi postupke drugih kako hoćemo, jer uvijek je lakše tuđim i po tuđem... ali razumijem, što mu je trebalo to 'leći', i što nije imao hrabrosti prihvatiti, da ga odmah prebace na kardiologiju. Bilo bi sigurno brže i jednostavnije, ali sad je tako kako je. Kući i s uputnicom u ruci, sprema se otići prijaviti za operaciju. A jutros mi priča prija s gimnastike, kako njen muž (u 40-oj preživio moždani) ima ugrađena čak četiri bajpasa. Vjerujem i nadam se dobrome, eto.
Bija baja buf, trif traf truf... provesti dan u prirodi, hodajući vrletima našeg lipog Mosora, po idealnom vremenu za planinarenje, u veselom društvu zaljubljenika u planinsku prirodu, neprocjenjivo je iskustvo, u nizu prethodnih. Između masline i bolnice, u nedjeljno smo jutro krenuli lagano iz Doca Gornjeg, naš Vakula bi nas ispratio riječima 'pretežno vedro', a takvo nas je vrijeme pratilo čitav dan... preko prijevoja Rašeljka do lovačke kuće... pri usponu do planinarske kuće Trpošnjik i 'milenijske' slike za pamćenje (slika je uzeta sa stranice Pk Split)... do spuštanja s planine u popodnevnim satima, preko crkve Sv. Roka do Gata... i predvečernjeg dolaska do platoa Sv. Jure, koji pruža veličanstven pogled na kanjon i ušće rijeke Cetine u Omiš.
A našlo bi se još, ma za buđenje je dosta. Čujemo se sa zapuštene didovine, s događanjima od pune četiri godine unatrag, a usko su vezana uz nedavne (stare) aktualnosti...
...komentiraj (14) * ispiši * #
: